Ekskluzivno na Indexu - Ulomci iz knjige koja je uzdrmala Balkan: Tko je zarađivao na ratu u bivšoj Jugoslaviji? (2)

Foto: Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države"

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.

"Čitalac u Hrvatskoj naći će dokumenta sa poznatim imenima Vukine, Čermaka, Zagorca, Bobetka, Špegelja, Boljkovca. Kako su ih slovenački organi pratili u stopu snimali im razgovore, beležili peripetije, provale u automobile. Pročitaće da se nije trgovalo samo za novac, u situaciji iznude Bobetko nudi rt Savudrije i pravo na ceo Piranski zaliv u zamenu. Tu su svedočenja o strogo čuvanim i neprijatnim tajnama o obuci Paraginih crnokošuljaša u kočevskim šumama od kraja jula 1991. Kasnije su obučavani i dobrovoljci patriotske lige. Sve te usluge visoko su naplaćivane, a cene oružja i municije dnevno su rasle."; Iz stručne recenzije, dr. Mile Blejalac

> Uvod: Tako je započelo

Drugi dio: Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu

Svaki put kad je Sloveniju potresla afera oko oružja, Janez Janša imao je spreman odgovor. Isticao je kako je država prije osamostaljenja bila prisiljena kupovati oružje u inozemstvu, jer je prijašnje, "komunističko" vodstvo, bilo odgovorno za razoružavanje Teritorijalne obrane (TO). Do njega je došlo sredinom svibnja 1990. i od tada je veći dio oružja TO-a bio nedostupan u skladištima Jugoslavenske narodne armije. Iskoristivši "politički vakuum" nakon prvih demokratskih izbora u Sloveniji, armijski su oficiri oružje jednostavno zaplijenili.

U najvećem broju slučajeva samo su zamijenili brave na skladištima republičkih snaga u sklopu kasarni ili vojnih skladišta stavivši tako oružje pod svoj nadzor. Politički vrh se sporo odazvao, i neki čak tvrde da su oružje prepustili namjerno – "da ga ne bi dobio Janša".

"To je bila veleizdaja", i danas tvrdi nekadašnji ministar.

Međutim, gotovo se ništa ne zna o tome, da se oružje još prije postizanja samostalnosti slalo u Hrvatsku, premda je Slovenija trebala svaku pušku. Kočevska Reka, 10. rujna 1990., devet mjeseci prije početka sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Usred noći, u najvećoj tajnosti, pripadnici 30. razvojne skupine TO-a utovarivali su teške sanduke u kamione. Bili su to vojnici zaštitne jedinice republičkog vodstva, koju su sačinjavali najpouzdaniji i najprovjereniji ljudi. Na strogo čuvanom području Kočevske Reke okruživale su ih samo visoke smreke, koje bi samo ponekad zašumjele pod naletima vjetra, dok je u skladištu brujao motor kamiona. U sanducima se skrivalo vojno oružje. Vojnici su u prvo vozilo utovarili dva mala minobacača kalibra 60 milimetara i pripadajućih 240 mina, četiri teške strojnice kalibra 12,7 milimetara sa 4000 metaka i još 2600 različitih metaka.43 Zabranjeni su teret odvezli u Ribnicu sakrivši ga na tajnoj lokaciji, daleko od očiju nepozvanih. Agenti službe sigurnosti JNA i drugih saveznih službi neprekidno su, naime, vrebali na i najmanji znak ili podatak o nezakonitim prijevozima oružja, zato da bi počinitelje u javnosti prikazali kao "neprijateljske elemente" koji nasilno razbijaju Jugoslaviju.

Druga je pošiljka bila znatno veća. U njoj je bilo sto poluautomatskih pušaka s 29 000 metaka, 140 kilograma eksploziva, 376 bombi, 127 protutenkovskih i protupješadijskih mina, 40 tromblonskih mina i jednak broj raketnih bacača za jednokratnu upotrebu – Zolja.44 Po navođenju policijskih veterana kamion se uputio u Dolenjsku te se najprije zaustavio u Birčnoj Vasi kod Novog Mesta, gdje je tajna paravojna formacija Manevarska struktura narodne zaštite (Manevrska struktura narodne zaščite, MSNZ) imala tajno skladište. Dio oružja prevezen je na tajnu lokaciju u selu Gabrje u podnožju pobrđa Gorjanci.

Najveći i najdragocjeniji komadi oružja preostali su za treći kamion. S dosta napora ukrcani su dva protuavionska topa45 kalibra 20 milimetara s tisuću metaka, četiri strojnice kalibra 12,7 milimetara s 14 000 metaka, 200 protutenkovskih mina i 31 000 različitog streljiva.46 Treći je kamion bio drugačiji od prijašnja dva. Na ceradi je bio veliki natpis hrvatskog poduzeća Čazmatrans.

Dragocjeno oružje nije odložio u Sloveniji, već ga je odvezao – u Hrvatsku. To se dogodilo 10. rujna 1990. Popise robe (slov. materialne liste, op. prev.) o predaji svega oružja potpisali su skladištar, načelnik 30. razvojne skupine i Anton Krkovič.

Prije osamostaljenja teritorijalcima je najviše nedostajalo protuavionsko oružje, a zapovjednik 30. razvojne skupine Krkovič bez posljedica ga je izvozio u Hrvatsku.48 Tako su hrvatski borci 10. rujna 1990., usred priprema za rođenje slovenske države, dobili jednu od najvećih pošiljki oružja iz skladišta Krkovičeve jedinice, čak mnogo veću nego bilo koja slovenska regija. Zapadnoštajerska regija, naime, primila je iz Kočevske Reke bijednih 1800 metaka, Koruška tek 300 mina, a Notranjska još manje – samo 120 mina. Slično su prošla i druga područna zapovjedništva. Toliko dakle o teškim riječima, među kojima je i "veleizdaja".

"Lonac za taljenje Titove Jugoslavije naprosto je prekipio"

Krajem osamdesetih postajalo je sve jasnije da nema na svijetu te sile koja bi mogla spriječiti raspad Jugoslavije. Najočitije su pucali odnosi između Srba i Hrvata. Na svjetlo dana izlazila su stara trvenja koja je jugoslavenski socijalizam desetljećima držao pod poklopcem. Lonac za taljenje Titove Jugoslavije naprosto je prekipio. Srbi su 1990. na slobodnim izborima s velikom većinom poduprli Slobodana Miloševića. Za Hrvate njegovo ime bilo je poput psovke, a Franju Tuđmana su izabrali u nadi da će im dati samostalnu državu. Politika je potpirivala neprijateljstva među narodima, mitinzi i mediji su ih dotjerali do krajnosti, a na stadionima su izbili prvi obračuni. Oružani sukob bio je samo pitanje vremena.

U Sloveniji su s većim ili manjim zakašnjenjem gotovo svi uvidjeli da im iz Jugoslavije valja čim prije pobjeći. Da bi sebi olakšali taj put i učvrstili svoje samopouzdanje, počeli su sklapati savezništva s Hrvatima. Tako su se još prije prvih demokratskih izbora, u travnju 1990., u dvorcu Otočec susrele delegacije Slovenskog demokratskog saveza (Slovenske demokratične zveze, SDZ) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Obje desno usmjerene stranke očekivale su uspjeh na izborima. Stoga su ideje, odluke i djela njihovih vođa na političkoj vagi u tom dijelu Balkana igrale važnu ulogu. Znajući da pripremaju "razbijanje Jugoslavije", armijski vrh je odlučio samovoljno razoružati zapadne republike.

Trenutak za akciju bio je brižljivo izabran. 17. svibnja 1990. jedinice JNA zaplijenile su gotovo sve oružje hrvatske terirorijalne obrane, koju je sačinjavalo 200 000 ljudi. Tih su dana razoružale i veći dio slovenske, sa 70 000 rezervista. Tako je u Sloveniji do sredine svibnja na raspolaganju bilo oružje za opremanje samo dvadeset tisuća vojnika. To je ugrozilo proces osamostaljivanja obiju republika. No, unatoč nedostatku oružja, slovensko-hrvatsko savezništvo je jačalo. Granicu između republika uskoro su počele prelaziti pošiljke oružja. Nešto više od tjedan dana nakon akcije JNA došlo je u Otočcu do novog susreta. Sastali su se isti uglednici iz redova SDZ-a i HDZ-a, samo što je nakon uspjeha na izborima većina njih zaposjela ministarske položaje. Delegacije republičkih vlada razgovarale su 26. svibnja 1990. o pitanjima osamostaljivanja, međusobnoj suradnji i obavještavanju o važnim operativno-sigurnosnim događajima.

Dogovori su urodili plodom: 2. srpnja su pripadnici slovenske milicije upali na čuvano područje Kočevske Reke zaplijenivši veće količine oružja. To je oružje bilo u vlasništvu "odreda za opskrbu" Ministarstva unutarnjih poslova za zaštitu partijskog i republičkog vodstva, a kasnije su za to oružje pokazali interes i predstavnici nove, demokratski izabrane vlasti.

"Pri pregledu objekata na zatvorenom području Kočevske Reke i strogo zatvorenom području Gotenice stručna je komisija vlade pod vodstvom Antona Krkoviča zaplijenila i osigurala i oružje odreda za opskrbu",50 zapisao je u svojim memoarima ministar Janez Janša. I to su oružje, dakle, koje nije pripadalo Teritorijalnoj obrani, raspršili po Sloveniji, da bi ga zaštitili od JNA. Tadašnji pomoćnik zapovjednika ljubljanskog zapovjedništva TO-a za opskrbu Ivo Furlan rekao je da su 6. listopada 1990. preuzeli veću količinu oružja odreda za opskrbu iz Gotenice. U skladištu u selu Sadinja Vas blizu Sostra preuzeli su 324 njemačke strojnice iz vremena Drugog svjetskog rata i 137 000 pripadajućih metaka te 200 poluautomatskih pušaka i 9 puškomitraljeza sa 78 000 metaka. Slovensko-hrvatsko savezništvo za to vrijeme nije usahnulo.

U skrivenoj kući usred kočevske prašume 23. kolovoza 1990. sastali su se ministri obrane i unutarnjih poslova Janez Janša i Igor Bavčar s hrvatskim kolegama, ministrom obrane Martinom Špegeljom i ministrom unutarnjih poslova Josipom Boljkovcem. "Dogovorili smo se oko međusobne razmjene informacija i iskustava", zapisao je Janša. No, razgovarali su i o pošiljkama oružja. Više je priznao Krkovič. "Tog dana u Podstenama u Kočevskom Rogu održao se sastanak s ministrima obrane i unutarnjih poslova Hrvatske Martinom Špegeljom i Jožom Boljkovcem"…

Kasniji dogovor o suradnji na području obrane predviđao je usklađeni nastup Slovenije i Hrvatske u slučaju agresije JNA na Sloveniju. Posljedica tih dogovora bila je znatna pomoć Slovenije Hrvatskoj u oružju i vojnoj opremi još 1990. godine." Oružje je u Hrvatsku slalo i Ministarstvo unutarnjih poslova pod vodstvom Igora Bavčara. "Prva takva prodaja bila je izvršena još 1990. godine", rekao je inspektor za posebne zadatke u kabinetu ministra za unutarnje poslove Momčilo Slavnič. Tada su hrvatskoj policiji prodali 170 automatskih pušaka i strojnica te 80 ručnih protuoklopnih minobacača RB-57.54

"Prijevoz je bio neobično organiziran, budući da je oružje najprije dopremljeno u Gotenicu, gdje ga je dovezao naš skladištar Slaviša Mirkovič, no on nije smio biti prisutan kod pretovara kamiona. Svoje je vozilo mogao preuzeti tek nakon što je oružje bilo pretovareno i odvezeno iz Gotenice",55 priznao je Slavnič kriminalistima u istrazi u vezi trgovine oružjem 1994. godine.

Razgovori između dviju republika o mogućim putovima izlaska iz Jugoslavije nastavili su se.

Susret Tuđmana i Kučana

Na Trškoj gori kod Novog Mesta susreli su se 22. studenog 1990. predsjednici Milan Kučan i Franjo Tuđman, a 4. prosinca u Ljubljani ustavne komisije slovenskog i hrvatskog parlamenta. Pripremili su nacrt sporazuma o oblikovanju konfederacije, koji su 7. prosinca 1990. u Celju trebali potpisati predsjednici. Na svečani događaj bili su pozvani i novinari, ali on je kasnije bez objašnjenja otkazan. Slovenija je u to vrijeme Jugoslaviji jasno pokazala da s osamostaljivanjem misli ozbiljno – akcijom Sjever, u kojoj je milicija spriječila srpski miting usred Ljubljane, najavljen za 1. prosinca 1990. Usporedo s time, JNA je pojačavala napetost. Ponovno je, naime, zahtijevala razoružavanje svih paravojnih formacija. Kao odgovor na to, četvorica ministara – Janez Janša, Igor Bavčar, Martin Špegelj i Josip Boljkovac – potpisali su 20. siječnja 1991. sporazum o vojnom savezništvu.

Da je dogovor bio ozbiljan, govori 7. točka, u kojoj piše da će republike upotrijebiti "sva sredstva", pa i vojna. "Upotreba sile je dogovorena i usklađena, kao i međusobna pomoć". Dva dana kasnije o njemu se raspravljalo u slovenskom predsjedništvu. Bio je stavljen "na led", pri čemu je bio pripremljen novi prijedlog za sporazum s Tuđmanom.

Zarade na trgovanju oružjem bile su brze i velike, a nadzor nikakav

Kučan je kasnije priznao da su se sporazumu tada protivili članovi Predsjedništva Matjaž Kmecl i Dušan Plut, jer bi to Sloveniju još dublje uplelo u rat u Hrvatskoj. Ostao je važiti potpisan dogovor četvorice ministara. Nitko ga nije opozvao. Kučan i Tuđman su se u Otočcu ponovo susreli 21. veljače 1991. Iako su dvije republike bile različito pripremljene za osamostaljenje, krenule su s realizacijom sporazuma četvorice ministara te su 14. svibnja započele zajedničke operativne pripreme za obranu.

O njima hrvatski ministar Martin Špegelj kaže: "Na osnovi sporazuma četvorice ministara i dogovora dvojice predsjednika republika prihvatili smo stav da je napad na jednu republiku napad na obje".

Kao umirovljeni general JNA smislio je zajednički obrambeni plan. Predvidio je blokade kasarni i zauzimanje vojnih skladišta, odakle bi republička vojska mogla uzeti veliku količinu oružja i streljiva.

"Razvijaju se dva glavna zapovjedna mjesta – Ljubljana i Zagreb, s glavnim zadatkom da vode borbena djelovanja svaki na teritoriju svoje republike. Na razini operacija i strategije, logistike, informacija i borbene podrške poslovi se moraju postaviti vrlo precizno. U tu svrhu razmjenjuju se po dva časnika za vezu, a na dva glavna zapovjedna mjesta postavljaju se veze koje omogućuju zajedničko praćenje situacije i reagiranje iz minute u minutu. Na zapovjednom mjestu u Zagrebu instalirane su veze u osam vrsta s 24 kanala, od zaštićenih telefonskih linija do kompjutorskih i internih televizijskih veza. Tehničku pomoć zapovjednom mjestu u Zagrebu dat će ministarstvo obrane Slovenije. Plan je u obje republike završen 17. lipnja 1991. godine", zapisao je Špegelj o planiranoj vojnoj suradnji. No vojno se savezništvo raspalo već nakon prvog pucnja. U međuvremenu je predsjednik Tuđman sa srpskim vođom Miloševićem našao zajednički jezik oko podjele Bosne i Hercegovine. Kad su se tenkovi JNA počeli pomicati prema Sloveniji, zabranio je bilo kakvu pomoć.

Ipak, to nije zaustavilo daljnje suradnje pojedinih ministarstava i službi s jedne i druge strane granice. Naročito pri trgovini oružjem – ta trgovina, u kojoj su zarade bile brze i velike a nadzor nikakav, doživjela je pravi procvat.

 

O AUTORIMA

Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.

Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara