Foto: Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države", Guliver image/Getty images

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.

Osmi dio: Svi putovi vode u Kremlj

Nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza, Sovjetska je armija bila u rasulu. Prevratnici u Moskvi su u kolovozu 1991. državnim udarom pokušali još zadnji put kotač povijesti vratiti unatrag. No, nisu uspjeli i time su samo pospješili raspad države. Uskoro više nije bilo ni sovjetskog imperija ni komunističke partije, a branitelji tekovina revolucije bili su poniženi, demoralizirani i bijedno plaćeni. Sovjetske vojnike iz država Varšavskog pakta u Istočnoj Europi čekala je mučna selidba kući, u siromaštvo i zbrku. U travnju 1991. iz Poljske se počelo povlačiti pedeset i devet tisuća vojnika. Pola godine kasnije, 28. listopada, ostalo ih je još samo šest tisuća, prije svega iz transportnih jedinica i jedinica opskrbe. Njihova je zadaća bila odvoz oko sto tisuća tona teškog naoružanja i streljiva. I pripadnici Sovjetske armije iz bivše Istočne Njemačke micali su se u uporišta u Ruskoj Federaciji. Vojnici i oficiri nisu znali hoće li nakon povratka uopće dobiti obećane stanove za obitelji, plaće su redovito kasnile, dovoljno je bilo malodušnosti. Uzmak iz Njemačke slavno je završio 31. kolovoza 1994. paradom u Berlinu. 1991. godine je u Istočnoj Njemačkoj bilo 546.000 sovjetskih vojnika s 4200 tenkova, 8200 oklopnih vozila, 3600 topova i 1350 zrakoplova i helikoptera. Ostalo je i više od 700.000 tona streljiva. Većina prijevoza u Rusiju tekla je iz njemačkih baltičkih luka Rostock i Rügen te preko Poljske.

Nakon sporazuma o udruživanju Njemačke, koji su u rujnu 1990. osim obje njemačke države potpisale i SAD, Sovjetski Savez, Velika Britanija i Francuska, morale su se do kraja 1994. godine iz Berlina i Istočne Njemačke maknuti sve strane armije. Većinu troškova selidbe Sovjetske vojske platila je Savezna Republika Njemačka. Za prijevoze, nove vojne stanove u Rusiji i za njihove plaće u obliku donacija i beskamatnih posudbi namijenila je jedanaest milijardi dolara. Ipak, dio vojnih zaliha nikad se nije vratio u Rusiju kamo je krenuo. Značajan je dio završio na bojištima u bivšoj Jugoslaviji koja su bila samo nekoliko stotina kilometara udaljena od skladišta Sovjetske armije. Upita za oružje i streljivo bilo je puno i neke države i društva nisu htjela propustiti priliku za brzu zaradu.  Dafermosova poduzeća Scorpion International Services i Scorpion Navigation, koja su dijelila ured i zaposlene u zgradi Svjetskog trgovačkog centra u bečkoj zračnoj luci, bila su među takvim profiterima. Predstavljala su glavni kanal za opskrbu slovenske, hrvatske i bošnjačke vojske. U istoj zgradi imali su prostorije i ruski "biznismeni", kao što je Aleksej Ivanovič Vedenkin, bliski suradnik predsjednika ruske Libe- ralno-demokratske stranke Vladimira Žirinovskog. Od Slovenije i ministra obrane Janeza Janše kasnije su zajedno uzalud zahtijevali devet milijuna dolara za nabavu milijun "Omanovih" zaštitnih maski. Liberalno-demokratsku stranku s ekstremističkom desni- čarskom politikom je, prema riječima španjolskog tužitelja Josea Grinde, koje je razotkrila organizacija Wikileaks, osnovala ruska tajna služba KGB. Veze bečkog posredničkog poduzeća s Rusijom otkrivaju i vlasničke poveznice. U javnom registru poduzeća Paname je, osim predsjednika društva Dafermosa, kao potpredsjednik poduzeća Scorpion Navigation naveden Vladimir I. Rjašencev. Ruske novine Novaya Gazeta objavile su da je za vrijeme propasti režima bio visoki dužnosnik 6. odjela ruske tajne službe KGB. Bavio se tajnim projektima naoružavanja, ujedno imao ovlasti u Sovjetski Savez uvoziti nedostupnu robu, od računala do parfema. "Fantastična zarada bila je na dohvat ruke", pisale su novine. Krajem 1989. godine Rjašencev je kao vođa skupine ANT (Automatizacija, znanost, tehnologija) zbog izvoza naoružanja bez dozvole bio upleten u niz skandala koji su odjeknuli sovjetskim medijima.

1. travnja 1992. je brodom Sabine iz ukrajinske luke Mikolaiv u Kopar doplovila peta "službena" pošiljka s protuavionskim raketama Igla i više od četiristo protuoklopnih raketa Fagot i Metis. Sve je oružje bilo sovjetskog podrijetla. "Rakete Igla imale su natpise na ruskom jeziku. Bile su razmjerno nove jer su bila izrađene 1989. ili 1990. godine. Sigurno su došle iz skladišta Sovjetske vojske. I otpremni listovi bili su na ruskom", rekao je pukovnik Jože Konda, nekadašnji zapovjednik 1. operativnog zapovjedništva vojnog zrakoplovstva i zračne obrane Slovenske vojske.

Protuavionske rakete kratkog dometa SA-16 Igla i protuoklopne rakete AT-4 Fagot su suvremeno oružje. Da ih se ne bi domogle terorističke skupine, prodaja protuavionskih raketa teče pod strogim nadzorom. Moguća je samo uz suglasnost političkog vodstva države i uz nadzor tajnih službi. U prvim danima 1992. godine posrednik Nikolaj Oman je ministru obrane ponudio nabavu sovjetskog pomičnog sustava SA-8 Gecko. To je oznaka NATO saveza, u Rusiji ga zovu 9K33 Osa. Radi se o suvremenom naoružanju koje je namijenjeno zaštiti oklopno-mehani- ziranih divizija i koristi se u obrani od napada zrakoplova, helikoptera, navođenih raketa i bespilotnih letjelica. Može pucati na ciljeve do udaljenosti od deset kilometara i najviše pet kilometara uvis.

U to doba mnogo je mešetara na jugoslavenskim bojištima nudilo teško dostupno naoružanje, od nadzvučnih lovačkih zrakoplova do balističkih raketa. No, Oman je posredovao ostvarivu ponudu. Zbog nje su stručnjaci ruskog poduzeća Antey, koje je vodio voditelj tehničkog odjela Krasnov, iz
Moskve osobno došli u Beč 15. siječnja 1992. i tajno se sastali s predstavnicima slovenskog ministarstva obrane. Tri tjedna kasnije, 6. veljače 1992., Ludvik Zvonar je od Omanova pomoćnika Jerneja Čepina osobno preuzeo opsežnu tehničku doku- mentaciju o raketnom sustavu. Zvonar je potpisao posebnu izjavu o čuvanju tajne dokumenata jer je, prema Omanovim tvrdnjama, njihov sadržaj strogo povjerljiv. U biti se radilo o tri svežnja tehničkih opisa i operativnih uputa. "To su više bili priručnici nego ozbiljna tehnička dokumentacija raketnih sustava", objasnio je pukovnik Jože Konda, stručnjak za protuzračnu obranu u Sloveniji, koji je tada bio pomoćnik načelnika za protuzračnu obranu u RŠTO-u. "U siječnju 1992. sastali su se u jednom hotelu u bečkoj zračnoj luci. Slovensku delegaciju vodio je tadašnji načelnik za protuzračnu obranu u republičkom štabu, Dragan Bavčar. Sustav Gecko uopće nisam smatrao ozbiljnom ili službenom ponudom. Oman je bio glavni posrednik, ministar Janez Janša i njegov zamjenik Miran Bogataj bili su upoznati s ponudom. Prvo je za četiri sustava tražio osamdeset i četiri milijuna dolara, u nekoliko dana cijena se snizila na sedamdeset i dva milijuna. Već je to bilo neozbiljno". Konda je ministru Janši rekao da za tako zahtjevan sustav, kakav je Gecko, Slovenija nema dovoljno stručnjaka i da to nije ono što trebaju za obranu zračnog prostora. Onda su zaključili da ga neće kupiti.

"Možda je odlučujuće bilo upravo moje protivljenje. Uvjeren sam da bi dobavljač u slučaju kupovine dobio samo nekoliko milijuna dolara. Puno bi više zadržali posrednici. Inače je pri prodaji tih raketnih sustava drugoj državi uvijek potrebna suglasnost ili barem tiha privola politike", dodao je pukovnik. Ludvik Zvonar je kasnije objasnio da do kupovine nije došlo "jer je obrambena politika bila jasna. Naš je cilj bio NATO, u tom društvu Gecko dugoročno nije imao što tražiti." Drugi razlog za otkazivanje kupovine mogla je biti visoka cijena jer su posrednici iz Beča za jedan sustav Gecko s nekoliko vozila zahtijevali po dvadeset milijuna dolara.

Slovenija je u tri "službene" pošiljke iz skladišta bivše Sovjetske armije primila najmanje pedeset i dva suvremena lansera SA-16 Igla i četiristo pripadajućih protuavionskih raketa. Za borbu protiv tenkova kupila je pedeset lansera AT-4 Fagot sa petsto raketa i dvadeset lansera AT-7 Metis sa dvjesto raketa. U vrijeme među- narodnog embarga na izvoz oružja u bivšu Jugoslaviju u Kopar su došli brodovima Ardal, Hel i Sabine. Prema Zvonarovim riječima koštali su 33,3 milijuna dolara ili 56,4 milijuna maraka. Brodovima Herman C. Boye i Scotia došlo je i drugo pješadijsko naoružanje. Nabavljeno oružje znatno je podiglo sposobnost Teritorijalne obrane i nedvojbeno je predstavljalo ozbiljnu prepreku mogućoj ofanzivi JNA. U pet "službenih" pošiljki oružja za Teritorijalnu obranu došlo je sljedeće naoružanje:

Ukupna vrijednost pet pošiljki koje su spomenute u izvještaju ministru obrane Jelku Kacinu iznosila je 47,1 milijun. No, Zvonar je napisao kako je vrijednost kupovine iznosila 50,5 milijuna dolara ili 85,8 milijuna njemačkih maraka. I u drugom izvještaju o kupovinama oružja navedena je svota od 50 milijuna dolara. Zašto je došlo do razlike u visini od tri milijuna dolara? Jesu li obavili još neke kupovine koje Zvonar u izvještaju Kacinu nije detaljnije naveo ili se radi o milijunima koje su u inozemstvo prenijeli u gotovini? Nakon sukoba zbog plaćanja "neslužbenog" šestog broda u "brničkoj aferi" morali su Ludvik Zvonar i njegov pomoćnik Daniel Anžič međunarodnom trgovcu Konstantinu Dafermosu u Beč odnijeti tri milijuna dolara u gotovini. "Kako je kod konačnog obračuna nastala još razlika na štetu Mini- starstva obrane, pokrio ju je gotovinom u visini od tri do četiri milijuna maraka koje mu je izručio ministar Janez Janša", istraži- telji su u rujnu 1994. saželi Zvonarove riječi. U zapisniku saslušanja navedene su marke, a iz potpisanih potvrda o predaji gotovine vidljivo je da se radi o nešto više od 3,3 milijuna dolara. To iznosi 5,5 milijuna maraka po tadašnjem tečaju. Ludvik Zvonar je inače više puta naglasio da je za pošiljke oružja potrebnog za osamostaljenje sve bilo dogovoreno još u svibnju 1991.

Nekoliko godina ranije, u ožujku 1988., u Ljubljanu je unatoč protivljenju Beograda došao predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov. Posljednji sovjetski vođa očito je bio blizak i oligarhu Aleksandru Žukovu, jednom od vođa "mafije iz Odese" jer je nakon neuspješnog prevrata u kolovozu 1991. i prisilnog umirovljenja redovito ljetovao u njegovoj vili na Sardiniji. A Gorbačov je imao dovoljno razloga da 13. ožujka 1991. ne primi delegaciju generalštaba JNA pod vodstvom ministra obrane generala Veljka Kadijevića, koja je u Moskvu došla samo nekoliko dana nakon masovnih protuvladinih prosvjeda u Beogradu. Kad je, naime, sovjetski ministar obrane, maršal Dmitrij Jazov, krajem 1989. godine posjetio Kadijevića u Jugoslaviji, nakon posjeta došlo je do uobičajene razmjene pisama. Jugoslavenski ministar je u svome pismu sovjetskom kolegi predlagao da u obranu "komunizma i Sovjetskog Saveza" izvede državni udar. Vojska i reakcionarne snage su potom u obje države to i pokušale, ali u oba slučaja neuspješno. Tijekom ožujskih demonstracija protiv Slobodana Miloševića na beogradskim su se ulicama pojavili i tenkovi JNA. Tri dana kasnije se u bunkeru na hitnoj sjednici sastalo vrhovno zapovjedništvo oružanih snaga SFRJ-a. Generali su u državi zahtijevali uvođenje izvanrednog stanja i razoružanje svih paravojnih jedinica, dakle mjere koje bi zapravo značile vojni udar, što su poduprla samo četiri od osam članova kolektivnog predsjedništva SFRJ-a. "Kadijević je putovanje u Moskvu planirao unaprijed u slučaju da Predsjedništvo ne odobri uvođenje izvanrednog stanja u državi", kasnije je napisao ministrov savjetnik za međunarodne odnose, pukovnik Dragan Vukšić.

Kadijević i Jazov su se u Moskvi susreli na dva sata. Bio je 13. ožujka 1991. poslije podne. Vođa ministrova kabineta, pukovnik Vuk Obradović, zabilježio je da su na sastanku, osim obaju ministara, bili prisutni i suradnici maršala Jazova, prevoditelj i on. Službeni zapisnik nisu napravili. Prema Obradovićevoj privatnoj bilješci, napisanoj prema sjećanju, Kadijević je sovjetskog maršala obavijestio o katastrofalnom stanju u Jugoslaviji i opasnosti od raspada države. Jazov je na to odgovorio da su odnosi kod njih još gori, da barem šest republika ne priznaje centralnu vlast i da "samo slijepac ne vidi da više nema ni Varšavskog sporazuma ni socijalističke zajednice." "Odgovori su bili potpuno negativni. Na potporu Sovjetskog Saveza nismo mogli računati. Odaziv je bio neprijateljski, Gorbačovljeva politika prema Jugoslaviji bila je rušilačka", šesnaest godina nakon sastanka s Jazovom zapisao je Kadijević. Priznao je da je Moskvu tada posjetio s namjerom da provjeri odjek Sovjetskog Saveza na moguće uvođenje izvanrednog stanja u Jugoslaviji. Ujedno je odbacio navode da se zauzimao za vojni udar. To je po njegovim riječima od njega zahtijevao srpski vođa Milošević. Prije posjeta Moskvi Jazov je telefonski razgovarao s Gorbačovom koji Kadijevića opet nije želio primiti. "Konačno je postalo jasno. Ne samo da nas Sovjetski Savez, posebno Gorbačov, neće podržati, nego će biti u prvim redovima međunarodnih snaga naših protivnika", ocijenio je jugoslavenski general. Veljko Kadijević od 2000. godine živi u Moskvi i ima rusko državljanstvo. Zagreb zahtijeva njegovo izručenje radi suđenja zbog ratnih zločina nad civilima za vrijeme sukoba u Hrvatskoj.  Dok su u Beogradu zagovornici unitarne Jugoslavije prijetili čvrstom rukom, u Zagrebu se dogodio važan preokret koji je nekadašnji Kadijevićev kolega, general Martin Špegelj, opisao kao "rođenje mafije". Sredinom ožujka 1991. tekao je sastanak užeg dijela hrvatskog državnog vodstva. "Na kraju, kad smo već ustajali, predsjednik Tuđman je glasno zahtijevao tišinu i odlučno rekao: 'Od danas će nabavu oružja voditi Šarinić, Šušak i Gregurić'. Uzeo je svoje zabilješke i bez riječi otišao", zapisao je tadašnji ministar obrane Špegelj. Njegovog zamjenika Gojka Šuška nije bilo na sastanku, vođa predsjednikova ureda Hrvoje Šarinić nije izgledao iznenađeno. Nakon Tuđmanove odluke pristupio je Špegelju i potpredsjedniku Vlade Franji Greguriću i zamolio ih da pričekaju. Skočio je u ured i vratio se s velikom kuvertom, punom deviznih novčanica. Prišao je i rekao Greguriću: "Ovo je novac kojim ćete u Beču kupiti potrebno oružje". Špegelj je tada oružje kupovao u Mađarskoj i Bugarskoj. Dogovarao se i s ponuđačima iz bivše Istočne Njemačke. Nakon Tuđmanove odluke morao je prekinuti sve kanale s državama iz Istočne Europe. Kasnije je shvatio da se radilo o dogovoru između Tuđmana i Miloševića te ispunjavanju zahtjeva Veljka Kadijevića da se spriječi naoružavanje Hrvatske. Od ožujka 1991. nadalje Hrvatska nije primila nikakvu veću količinu oružja, barem ne do prvih srpanjskih pošiljki iz skladišta Teritorijalne obrane u Sloveniji. Tada je u Beču Dafermosov Scorpion uz potporu tajnih službi najutjecajnijih država već čekao na prodaju sovjetskog oružja zapadnim jugoslavenskim republikama.

No, u ožujku 1991. bila je Jugoslavija još uvijek međunarodno priznata država i članica UN-a, embarga na izvoz oružja nije bilo, a prodaja oružja u njene pojedine dijelove je prema međunarodnom pravu značila miješanje u unutarnje poslove suverene države. Istovremeno se nezadrživo približavao nasilni raspad federacije. I tadašnje okolnosti, dakle, nude djelomičan odgovor na pitanje zašto su Slovenija, Hrvatska i kasnije BiH umjesto uobičajenih međudr- žavnih poslova s oružjem i međunarodnih ugovora radije izabrale mafijaško poslovanje gotovinom preko posrednika i tajnih službi.  1994. godine vrh ruske armije potresli su veliki korupcijski skandali. Optužbe su pogodile osobito generala Matveja P. Burlakova, koji je između 1990. i 1994. zapovijedao zapadnom armijskom skupinom u Istočnoj Njemačkoj, a nakon povratka u Moskvu postao zamjenik ministra obrane Pavla Gračeva. I potonjeg su optuživali za korupciju. Vođa predsjednikova odjela za borbu protiv korupcije Jurij J. Boldirev je u studenom 1992. usmeno izvijestio ruskog predsjednika Borisa Jeljcina o korupciji u zapadnoj armijskoj skupini. Nabrojio mu je puno nezakonitih poslova s oružjem, gorivom, hranom i nekretni- nama, te optužio generale da su prisvojili milijune dolara. Korupciju u redovima ruskih generala istražio je i novinar Dmitrij Holodov i utvrdio da su novcem od nezakonite prodaje oružja kupili najmanje dva luksuzna automobila marke Mercedes. Odvezli su ih u Moskvu gdje ih je koristio ministar Pavel Gračev. Na novinarsko pitanje je li se doista vozio tim limuzinama, odgovorio je potvrdno i dodao: "Predsjednik Boris Nikolajevič Jeljcin mi je dozvolio." Novinar Holodov je 17. listopada 1994. poginuo u eksploziji kofera s bombom. Među optuženima za atentat bio je i Gračev, iako ga je Jeljcin branio jer je ministar bio jedan od onih koju su ga podržali tijekom puča u kolovozu 1991. I Jeljcinov potpredsjednik Aleksander Ruckoj je Gračeva i njegovog zamjenika Burlakova optuživao za nezakonitu prodaju sovjetskog oružja. Ruski potpredsjednik je u travnju 1993. rekao da ima jedanaest kofera dokumenata o korupciji u armiji. Njegove navode potvrdio je i glavni nadzornik Valentin Stepankov te ministra Gračeva optužio za zlouporabu položaja za osobno bogaćenje. Ruckoj i Gračev su se na kraju "suočili" i preko puščanih cijevi, i to u listopadu 1993., usred Moskve, tijekom pucnjave na Bijeli dom, ruski parlament. Tada su napadači s Jeljcinom i Gračevom na čelu pobijedili nacionaliste. I pobijedila je i korupcija, jer je nakon tog oružanog obračuna još više prodrla u rusko društvo.

Rusija je proživljavala teška vremena. O tome tko će doista biti na vlasti odlučivali su prije svega generali. To je priznao i predsjednik Boris Jeljcin. "Sve do izbora 1996. godine imao je novi val nekadašnjih ruskih generala, novih političara, snažan utjecaj na naše živote", zapisao je u memoarima. "General Pavel Gračev, ministar obrane; general Džohar Dudajev, predsjednik 'neovisne Čečenije'; general Aleksander Lebed, predsjednički kandidat i tajnik Vijeća za nacionalnu sigurnost; general Aleksander Koržakov, zapovjednik predsjednikove sigurnosne službe; i general Mihail Barsukov, direktor savezne protuobavještajne službe FSK. Svatko od njih ima svoju priču, a ja imam svoju istinu o svakom od njih." Znakovito je da je Jeljcin za Gračeva našao samo lijepe riječi. O njemu je zapisao da je "pravi armijski general" i "najbolji ministar obrane". Nesmiljeno se obračunao s generalima koji su Gračeva optuživali za korupciju i prodaju oružja iz zaliha Sovjetske armije. Najviše je riječi namijenio generalu Aleksanderu Lebedu, koji ga je za vrijeme pokušaja državnog udara u kolovozu 1991. čuvao pado- branskom divizijom. Kao general koji je u kolovozu 1996. postigao primirje tijekom prvog rata u Čečeniji, Lebed je imao prilično dobar uvid u odnose na Kavkazu. 1996. godine bio je tajnik Vijeća za nacionalnu sigurnost, gdje su se skupljale brojne povjerljive informacije ruskih tajnih službi o događanjima u Rusiji i svijetu. U siječnju 1998. za američki je časopis Forbes rekao: "Čečenija je bila rupa stvorena u Rusiji. Tamo se moglo sve raditi. Trgovalo se drogama, oružjem, što god vam padne na pamet. Čečenija je proizvodila dva milijuna tona nafte godišnje, a prerađivala je dvanaest milijuna tona.

Nitko nije objasnio odakle je došlo još deset milijuna i kamo je nestalo prerađeno gorivo ili novac. Onda je čečenski predsjednik Džohar Dudajev odlučio da je dovoljno velik i jak da zaradu ne treba dijeliti s pokroviteljima iz Moskve. Zato je vlada odlučila na njega poslati vojsku. Ruski generali trebali su veliki rat da bi u njemu mogli uništiti i otpisati velike količine oklopnih vozila. Kad je zapadna armijska skupina demobilizirana, njezin su zapovjednik Matvej P. Burlakov i nekadašnji ministar obrane Pavel Gračev ukrali tisuću šesto tenkova i na crnom tržištu ih prodali Hrvatskoj, Srbiji i kome drugome. Novinar Dmitrij Holodov se približio tom otkriću, ali prije je bio ubijen". S Lebedom je razgovarao urednik moskovskog izdanja časopisa Forbes Pavel Hlebnikov. U srpnju 2004. pao je pod mecima atentatora usred ruske prijestolnice. Novinarku Anu Politkovsku, koja je pisala o mafijaškoj vladavini u Rusiji i teškim zloupotrebama i kriminalu u Čečeniji, ubili su dvije godine kasnije. Povjerljive depeše američkih diplomata, koje je u jesen 2010. objavila organizacija Wikileaks, otkrivaju da ruske tajne službe za prodaju oružja koriste mafijaške skupine. Rusiju su opisali kao korumpiranu i autokratsku kleptokraciju pod vodstvom Vladimira Putina.

U njoj su činovnici, oligarsi i organizirani kriminal ispreple- teni u "mafijašku državu".  Tragovi prodaje oružja Sloveniji, Hrvatskoj i BiH devedesetih godina preko bugarske veze, poljske tajne službe WSI i "mafije iz Odese" vode u Rusiju. I Dafermosovo međunarodno poduzeće Scorpion International Services, koje se s bečkog aerodroma preselilo u elitnu zgradu između muzeja Albertina i Bečke opere, kasnije je razotkrilo glavne dobavljače. Iako je na njegovoj mrežnoj stranici navedeno da se bavi civilnom zaštitom, vatrogasnom opremom i sustavima za elektronsko ratovanje, opis razotkriva da je istovremeno ekskluzivni zastupnik ruskog poduzeća Rosoboronexport. To je monopolsko državno poduzeće za trgovinu oružjem koje je 4. studenog 2000. dekretom osnovao ruski predsjednik Vladimir Putin, a prodaje više od devedeset posto sveg ruskog oružja.

Ulomci iz prve knjige

> Uvod: Tako je započelo

> Drugi dio: Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu

> Treći dio: Borovnica i specijalna brigada za trgovanje oružjem

> Četvrti dio: Vražji kamen za vrašku zaradu Viatora

> Peti dio: Ložnica, riznica oružja, i fatalne političke tajne

> Šesti dio: Velenjski trgovci u Zadru: oružjem po četnicima, sudom po lihvarima

> Sedmi dio: Noćna krađa dokumenata u Ljubljani i "Vukina Express"

> Osmi dio: I u Sloveniji "za dom spremni"

Ulomci iz druge knjige

> Prvi dio: Od dinara i maraka do oružja, skupa s atentatima i albanskom mafijom

> Drugi dio: Preprodavačko čvorište u Beču: "Grk" Dafermos i družina

> Treći dio: Čermak i Zagorec bili su najvažniji kupci, a postali su najbogatiji generali

> Četvrti dio: Tajne bogatstva Čermaka i Zagorca, što je bilo sa Šuškom i Reihl Kirom?

> Peti dio: Bugarska veza - državno poduzeće Kintex

> Šesti dio: Poljska linija u rukama vojne tajne službe WSI

> Sedmi dio: Ukrajinska veza - u škripcu mafije iz Odese

O AUTORIMA

Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.

Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.