Foto: Oleg Maštruko

U SJENI ćirilice, besmislenih referenduma, u sjeni auta za crvene barunice i pokradene love crnih i plavih lopova, u sjeni nogometa, Mamića, Ave Karabatić, Nadana i HGK i LGBT, u sjeni Linićevog deranja kože s leđa građana, u sjeni Vukovara, veterana, penzionera, strančarenja i svih ostalih milijardi besmislica kojima nam truju mozak i otimaju novac, ovih se dana u Hrvatskoj dešava najbitnija stvar godine. Mislite da pretjerujem? Možda iz mene progovara stara socijalistička škola ili nerezonsko udivljenje prema golemim sovjetskim i njemačkim strojevima, ali dopustite da pojasnim...

U petak navečer na aerodrom Pleso, malu provincijalnu zračnu luku koja je i turistima uglavnom samo destinacija za presjedanje (ako su te nesreće da nemaju izravan let za Dalmaciju) sletjet će najveći avion na svijetu. Prožvačite te riječi. Najveći. Avion. Na svijetu! Antonov 225 samo je jedan i jedini, ne postoje dva primjerka ovog modela. Kada Mrija, kako je nadimak zrakoplova, negdje leti - to košta milijune i to je s jako jako JAKO dobrim razlogom. Fanovi tog aviona putuju po Evropi loveći njegov naredni posjet.

Ovaj put, taj iznimno dobar razlog za posjet 225-ice naš je proizvod, djelo hrvatskih inženjera i šljakera. Možete li zamisliti nešto bitnije u ovoj maloj, nesretnoj, pokradenoj, jadom prošaranoj državi? U samozatajnosti pogona na zagrebačkom Jankomiru naši ljudi proizveli su nešto što je kupcu toliko bitno da će poslati najveću letjelicu koju je ljudski rod napravio i platiti preko 2 milijuna eura (naša neslužbena procjena) samo za što brži transport tog nečega u svoje dvorište! Kada se Luka Modrić prodavao u Real, u hrvatskim je medijima to tjednima bila udarna vijest, iako od te prodaje osim samog Modrića, njegovog menadžera i bivšeg kluba nije zaradio nitko, a nije bilo niti posebnog razloga za nacionalni ponos. Modrić je pojedinac, slučajno je rođen tu. Ovdje je riječ o nečemu po svim čak i najbanalnijim parametrima barem jednako bitnom - a zapravo neuporedivo bitnijem.

Meni je to događaj godine u Hrvatskoj, a vi kako znate...

Zvijezda cijele operacije - trafo za Filipine, operativna težina 210 tona, ovo je samo glavni dio, bez ulja i dodataka, koji ide u avion - 140 tona; Foto: Oleg Maštruko

Uglavnom, "to nešto" po što Antonov dolazi predstavljeno nam je u pogonima Končar Energetski transformatori d.o.o. - KPT, Končar Power Transformers. Kako tvrtka čak 97% svojih proizvoda izvozi, posve je logično da ima i naziv na engleskom (ono za što se, BTW, mali poduzetnici s birokracijom bore već godinama). KPT zapošljava 515 radnika, transformatore izvozi već desetljećima, u zadnjih deset godina izvezli su proizvode i usluge u vrijednosti većoj od 8 milijardi kuna. KPT-ovi strojevi bruje i struje u preko osamdeset zemalja svijeta. Direktor Ivan Milčić za svaki transformator koji se gradi, čak i one koji izgledaju kao goli kostur, zna gdje ide - dok šetamo pogonom objašnjava: ovaj ide u Alžir, ovaj u Nigeriju, ova dva u Južnu Afriku, zatim Češka, Filipini, Norveška, Azerbejdžan...

Filipinske elektrane i elektrodistribucija jedan su im od najvjernijih kupaca, zemlja u koju, riječima direktora KPT-a, izvezu otprilike jedan transformator godišnje. Transformator je, ako vas nisu naučili u školi, električni sklop za mijenjanje napona i snage struje, a temelji se na metalnoj jezgri, stotinama namota manje ili više debele žice i tonama ulja koje služi za hlađenje ali i kao izolator.

Metal, žica, ulje - sve su to užasno teške stvari, ali nema varanja, ne možete napraviti trafo od plastike i Lego kockica. Končarovi transformatori teški su od nekoliko tona, do preko dvjesto tona. Ovako teški tereti uglavnom se izvoze preko luka u Rijeci i Vukovaru. O informatizaciji riječnih luka, inače, pisali smo u Mreži. Do same se luke trafoi voze posebnim kamionskim "kompozicijama" Zagrebtransa i/ili željeznicom. Zašto Vukovar? U Vukovarskoj se luci ovakav teret krca na teglenicu (baržu) i gura uz Dunav do Njemačke, pa zatim kanalima i sjevernim rijekama do neke od luka Zapadne Evrope (Hamburg ili Rotterdam). Zvuči neočekivano, ali veza preko Vukovara i Njemačke ili Nizozemske jeftinija je za transport do cijelog niza globalnih odredišta od veze preko Rijeke.

Izuzetno rijetko dogodi se da je kupcu toliko bitno da dobije trafo u "roku do jučer" da je za njega spreman poslati i transportni avion. U elektrani na filipinskom otoku Cebu instalirane snage 500 MW "riknuo" je jedan od dva transformatora - inače također Končarov, no do kvara nije došlo Končarovom krivnjom. Kupci su naručili novi, ali zbog za 50% smanjenog kapaciteta strujne mreže trpe svakodnevne goleme gubitke - u elektrani od dva bloka po 250 MW radi samo jedan. Gubici su toliko veliki da su umjesto čekanja da trafo dođe morskim putem za 40-ak dana, spremni unajmiti Mriju da ga doveze zrakom. Končar je, inače, naručeni novi trafo završio u super-brzih pet mjeseci, na što su izuzetno ponosni; uobičajeni rok za ovakav trafo je oko godine dana.

Ukupna masa transformatora je 210 tona od čega avionom ide glavni dio od 140 tona. Manji komadi idu odvojenim letovima, a masa ulja koja se lije u trafo je 42 tone - to će biti obavljeno na samoj lokaciji na Cebuu.

Foto: Oleg Maštruko

I Končarova tvornica transformatora, i Antonov, čiji avion dolazi po nju, djeca su socijalizma. Igrom slučaja, i jedan i drugi preživjeli su katastrofe privatizacije u svojim zemljama, sve one nesreće i debakle koji su pratili i prate i hrvatsku i ukrajinsku privredu, preživjeli su i pohlepnu šapu HDZ-a i neopisivu nesposobnost SDP-a, i sve one njihove prirepak-strančice čije je uhljebe negdje trebalo smještati, makar i po cijenu propasti smještajnog kapaciteta. Antonov smo posjetili i o tome pisali ovdje.

KPT se vodi i sklapa poslove isto kao i prije trideset ili četrdeset godina. Je burazi, recite vi što hoćete, ali sve što u ovoj zemlji vrijedi ili je vrijedilo (ali je rasprodano) stvoreno je u vrijeme vaših očeva i djedova. Sada svi skupa u očaju od šačice startupa i njihovih aplikacija za mobitele od po dolar i dvajspet centi očekujemo da nas dignu iz pepela, zaposle stotine tisuća mladih (i starih) i dokinu kataklizmičku nezaposlenost, čak i među generacijama koje, zbog jedne druge katastrofe - demografske - zapravo nikada nisu bile brojčano manje i po tom parametru lakše zaposlive.

Tu ću stati. Za jedan komentar dana na webu - dosta. O ostalom razmislite sami, te uživajte u fotkama koje smo napravili u Končarovim postrojenjima. Ne zamjerite HDR i fišaj, bili smo udarnički nabrijani. Kada za vikend Mrija dođe po trafo, nadamo se finiširati praćenje događaja godine i s nekoliko avijacijsko-utovarnih fotografija.

Oleg Maštruko, Bug.hr
(preuzeto uz dozvolu)