Foto: FAH

KAKO grčka drama ulazi  u rasplet, sve je teže pratiti kaotični razvoj događaja. Nada, panika, ogorčenost i očaj se izmjenjuju iz dana u dan. Međutim, ako je povijesno Oxi na referendumu o ultimatumu kreditora malo tko očekivao, još je iznenadniji odlazak s pozornice jednog od glavnih protagonista, živopisnog ministra Varufakisa, u takvom trijumfalnom momentu za njegovu vladu. 

Janis Varufakis nije profesionalni političar, nije niti član Sirize. Kao profesor ekonomije predavao je na sveučilištima od Sydneya do Austina u Texasu i objavio više knjiga iz područja ekonomije i teorije igara. Na Subversive festivalu u Zagrebu je održao dva predavanja 2013. (Globalni minotaur: Amerika, Europa i i budućnost globalne ekonomije i Ispovijesti nestalnog marksista), u kojima je uvjerljivo artikulirao svoje poglede na političku ekonomiju i ulogu moderne ljevice.

Naravno, euro-partneri nisu bili zainteresirani za njegove teorije. Varufakisa su doživljavali kao drskog, samodopadnog provokatora, napornog profesora koji drži lekcije umjesto da surađuje, ekscentrika čiji nekonvencionalni prijedlozi jednostavno nisu bili ozbiljni. A kad predstavnici institucija traže, sada kao i dok je on bio za stolom, „ozbiljan i vjerodostojan prijedlog“  – to na jeziku eurokrata znači „pristanak na sve naše uvjete“.

Salve uvreda s obje strane

Teške riječi i uvrede su padale na obje strane, i jednima i drugima se može predbaciti sklonost blefiranju i dvosmislenim porukama. Mediji su, naravno, bili opsjednuti kuloarskim tračevima o tome tko je kome što rekao iza zatvorenih vrata, Varufakisovim modnim stilom ili motorom kojim je dolazio na sastanke. Dosta se spekuliralo i o tome da li koristi svoje znanje iz teorije igara u pregovorima. Međutim, glavni uzrok nesporazuma nije to što je Varufakis politički amater, već što je svoje partnere suočio s neugodnom istinom o njihovoj diletantskoj politici. Riječima američkog autora Uptona Sinclaira: „Teško je navesti čovjeka da razumije nešto kad njegov posao ovisi o tome da to ne razumije.“

Još 2010. kad je Papandreouova vlada dogovarala prvi sporazum s Trojkom, Varufakis je bio protiv bailouta koji bi neminovni bankrot zemlje samo odgodio, po principu extend&pretend. Ta taktika razvlačenja i lažnih rješenja je žrtvovala grčku ekonomiju i životni standard bez ikakve koristi za kreditore, sve da bi danas praktički isto pitanje bilo na stolu – Grexit ili austerity bez kraja. Prognoza brzog izlaska Grčke iz recesije je bila katastrofalno promašena.

Ali, zar rezovi nisu bili nužni? Zar Grčka nijje najrastrošnija zemlja Europe? Zapravo, nijedna druga zemlja nije više smanjila javnu potrošnju u zadnjih pet godina.  

Zaboravlja se na odgovornost kreditora

U općoj moralnoj hajci na dužnike koji snose kolektivnu krivnju zbog življenja na tuđi račun, nekako se uvijek zaboravi da uz odgovornost dužnika postoji i odgovornost kreditora. Njemačke i francuske banke su trebale snositi posljedice lakomislenog kreditiranja Grčke i podnijeti gubitke, što bi se i dogodilo da EU te kredite nije prebacila na svoj račun. Zato bi pitanje što će biti s novcima njemačkih, portugalskih ili latvijskih poreznih obveznika upumpanim u saniranje neodrživog duga trebalo adresirati Berlinu i Bruxellesu, ne Ateni.

Jasno je da se tu ne radi o odgovornosti nego o moći – u pravu je strana s novcima i s rukom na polugama monetarne unije, ali takva asimetrija nije ni pravedna ni održiva. Merkel, Schauble, Juncker i Djisselbloem se vole predstavljati kao strogi, ali benevolentni sjeverni starješine koji s divljim južnjacima muku muče da održe europsku zajednicu na okupu. Zapravo su oni ti koji je razbijaju. Njemačka možda je motor Europe, kako joj se često tepa, ali taj motor bi brzo stao bez trgovinskog suficita prema zemljama s juga i periferije i zajedničke valute koja jača njenu konkurentnost. Zemlje članice ne mogu biti samostalne i ujedinjene u isto vrijeme. Što god čitatelji Bilda mislili, niti se Grčka može sama izvući iz krize niti Njemačka može sama zadržati svoj prosperitet. Bez daljnje integracije bankarskog i investicijskog sustava (jedan takav model Varufakis i James K. Galbraith su izložili ovdje), drugim riječima, bez solidarnosti, tog groznog socijalističkog principa, cijelu Europsku Uniju čeka utrka prema dnu u rezanju plaća i mirovina i/ili politička dezintegracija.

Varufakis, klasa optimist

Varufakis je često ispadao klasa optimist, skoro kao neki naši ministri, uvjeravajući javnost (a možda i sebe) da je dogovor s kojim će obje strane biti zadovoljne pitanje dana. Ipak, s pravom je do kraja inzistirao na konstruktivnim reformama koje bi uključivale restrukturiranje ili otpis duga, program investicija koje potiču rast i redistribuciju tereta štednje sa siromašnog i ranjivog dijela populacije na povlašteni sloj: one sa unosnim državnim poslovima (i poslovima s državom), koji sustavno izbjegavaju poreze, sa službenim prihodima nekoliko puta manjim od stvarnih i kapitalom sumnjivog porijekla odavno prebačenim na inozemne račune. 

Umjesto toga, završni paket mjera se sastojao pretežno od daljnjeg povećanja poreza i smanjenja mirovina, koje su, iako su već prepolovljene u zadnjih pet godina, danas glavni izvor prihoda za svako drugo grčko kućanstvo. Rezultat takvog sporazuma bio bi povratak u recesiju i daljnje osiromašenje, u zemlji sa 2.5 milijuna siromašnih. Kad Merkel tvrdi da je  prijedlog bio velikodušan, to se može opisati samo kao sadizam i morbidni smisao za humor. Na kraju je za grčku stranu potvrda, osim od nobelovaca Stiglitza i Krugmana, došla iz neočekivanog izvora – MMF u svojoj analizi objavljenoj tri dana prije referenduma (što je EU perfidno pokušala zaustaviti) priznaje da je grčki dug neodrživ, da će 2030. i dalje iznositi bar 118% BDP-a.

Dakle, predbacivanje grčkoj vladi da nije spriječila otklizavanje natrag u recesiju je cinična zamjena teza, kad je jasno da su prisiljeni čekati odobrenje Trojke za pokretanje bilo kakvih reformi. Činjenica da Grčka ima lijevu vladu ne znači da njen suverenitet nije već pet godina mrtvo slovo na papiru.
Ni ovaj referendum nije taj suverenitet vratio preko noći, ali je bar poslao jasnu poruku da ta zemlja na rubu Europe ne pristaje više na status dužničke kolonije. Transparent s prosvjeda s porukom „Unfuck Greece“ govori sam za sebe. Klasna razlika između „Oxi“ i „Nai“ tabora je također bila vidljiva golim okom – između onih koji paničare jer ne mogu dići više 60€ na dan i onih koji bi voljeli da imaju 60€ na računu. One koji nemaju više što izgubiti se ne može kontrolirati politikom straha.

Demokracija, više od šuplje fraze

U Bruxellesu je demokracija šuplja fraza. U Ateni, s njenom masovnim prosvjedima, grasroots organizacijama uzajamne pomoći, burnom političkom scenom i još burnijom poviješću, demokracija živi i diše na svakoj ulici i trgu.

Kada je Varukasis postao ministar, na pitanje novinara da li se boji odgovorio je: „Da se ne bojim, bio bih opasan.“ Očito je da se u svijet beskrupuloznih političara i bezidejnih birokratskih klonova uklapao kao riba na suhom. Ne možemo sa sigurnošću znati razloge njegove ostavke, ali izgleda da su kreditori tražili od Ciprasa njegovu glavu kao zalog daljnjih pregovora, a što kreditori traže, to na kraju i dobiju. Izgleda da je i on sam ostao zatečen odlukom premijera da ga se tako brzo odrekne. Ipak je naivno očekivati da će euro-partneri zbog toga biti išta tolerantniji prema radikalno lijevoj vladi za svojim stolom. Ciprasova glava bi lako mogla biti iduća na redu. U svakom slučaju, bilo bi dobro da ima pripremljen plan B za prelazak na drahmu i eventualnu nacionalizaciju banaka.

U objavi ostavke Varufakis je rekao, među ostalim: „Nosit ću prezir kreditora ponosno.“ Nesumnjivo je navukao prezir na sebe i unutar i izvan briselskih institucija, ali okorjeli cinici su uvijek bili alergični na idealizam. Prvo te ignoriraju, pa te ismijavaju (i preziru)...dalje znate i sami.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala