Kako su mediji Sanaderu čuvali leđa dok je krao

Foto: Index

IVO SANADER je, zna to danas svaki novinar, urednik i izdavač, najveća pošast koja je ikada poharala Hrvatsku. Bivši premijer i šef HDZ-a, prema tiskanim medijima predvođenim Jutarnjim i Večernjim listom, organizator je velike pljačke dvijetisućitih, najveći ako ne i isključivi krivac za pustošenje državne blagajne u razdoblju od 2003. do 2009. godine.

General je, međutim, najlakše biti nakon bitke, a upravo se tako ponašaju navodne perjanice hrvatskog novinarstva, koje su Sanadera godinama kovali u zvijezde. Da bi sada gazili po političkoj lešini bivšeg premijera. Ali tek nakon što se ista ta lešina dobro ohladila, odnosno nakon što je Sanader ostao i bez zadnje unce političke moći i javnog utjecaja.

Dok je pljačka trajala tek su se rijetki mediji, među kojima su bili Feral Tribune, Business.hr i Index.hr, usuđivali dovoditi u pitanje Sanaderovu sposobnost i poštenje. Samoprozvani "opinion makeri" iz vodećih hrvatskih dnevnih listova bili su na drugoj strani medijske barikade.



Beskrajna ljubav Pavića i Jutarnjeg prema Sanaderu

Među onima kojima su Sanaderu čuvali leđa prednjačio je Ninoslav Pavić, vlasnik Europapress holdinga (EPH). Sa Sanaderom se Pavić družio na jahti "Malo vitra", kao i u brojnim drugim prigodama, što se čak i nije pretjerano trudio sakriti.

"O Bože moj, tko će izdržati s ovim čovjekom, komentirao je je, kroz mješavinu nevjerice i ironije, Nino Pavić, vlasnik Europapress holdinga, prije otprilike osamnaest mjeseci, kad smo se vraćali s jedne večere s Ivom Sanaderom", pisao je Davor Butković, Pavićev glavni propagandist, u studenom 2005. godine u kolumni naslovljenoj "Kako je Sanader uspio".

U spomenutoj kolumni Butković je otkrio kako je zajedno s Pavićem bio na večeri u Sanaderovom domu. Pili su Dom Perignon iz 1990. godine, razgledali Sanaderovu kolekciju slika, te "dugo i koncentrirano razgovarali o politici". Bilo je to dovoljno da Sanader na Butkovića ostavi dojam čovjeka koji ima "neograničenu energiju i beskrajnu ambicioznost", kao i "autoritet sposobnog vođe". Pavić je, pak, prema Butkovićevom zapisu, ostao osupnut ogromnom energijom HDZ-ovog tadašnjeg lidera.



Isti taj Butković u anale hrvatskog novinarstva ostat će upisan pod nadimkom "Dragi Ivo", koji je zaradio zahvaljujući izmišljenom intervjuu sa Sanaderom. Upravo tako se Butković obraćao osobi s kojom je komunicirao putem SMS-a i e-maila, a koja mu se predstavljala kao tadašnji premijer Sanader. Toliko je Butković vjerovao u svoju bliskost sa Sanaderom, da nije ni sumnjao da ga s druge strane anonimnog e-maila aktivist Iskoraka Viktor Zahtila pošteno povlači za nos.

U tom trenutku je Butković, a radilo se o veljači 2008. godine, očito povjerovao u iluziju koju je putem svojih kolumni godinama prije servirao javnosti: da su on i Sanader zapravo prijatelji, koji se neformalno druže i ćaskaju o dnevnopolitičkim temama za stolovima elitnih restorana, dok im iz kuhinje u sljedovima stižu najfinije delicije.

Spomenimo tek panegirike koje je Butković Sanaderu pisao nakon što se se zajedno s tadašnjim premijerom 2006. godine otisnuo preko Atlantika, na službeni put u SAD. Opisivao je Butković tada druženje u hotelu Ritz Carlton na kojem je Sanader bio "odlično raspoložen", iako "pomalo umoran" i prijateljski ručak u restoranu u Georgetownu na kojem je Sanader Butkoviću otkrio svoja navodna razmišljanja o smjeni Vladimira Šeksa, tada predsjednika Sabora.

Nisu za Butkovićem zaostajala ni ostala "udarna pera" Jutarnjeg lista. Jelena Lovrić u ljeto 2006. godine potpisala je tako komentar naslovljen "Zašto ću glasati za HDZ". U ovom antologijskom tekstu Lovrić, koja se opisivala kao uvjerena ljevičarka, objašnjavala je javnosti kako je Sanader u prvom mandatu za Hrvatsku napravio velike stvari pa je tako, eto, i nju privolio na svoju stranu.



Glavni urednik Pavićevog Globusa Nino Đula, koji će ostati prvenstveno ostati upamćen po pamfletu u čast Ivice Todorića koji "krave ljubi među rogove", o Sanaderu je pak pisao ovim riječima: "Premijer Ivo Sanader u ovom je trenutku izvor optimizma u Hrvatskoj. Bilo bi dobro da tako i ostane jer je najbolje za građane kad optimizam izvire iz samog vrha političke moći".

Među onima koji su Sanadera otvoreno podržavali bio je i kolumnist Jutarnjeg lista Jurica Pavičić. Zbog toga se Pavičić 2010. godine posuo pepelom.

"Te 2005. ili 2006. Ivo Sanader bio je neprikosnoveni politički gazda, strani su mu državnici tepali kao najboljem balkanskom reformatoru, a mi novinari smo mu jeli iz ruke zbog Hristos se rodi i uklanjanja ustaških spomenika", pisao je Pavičić u tekstu pod naslovom "Sanader nas je sve zaveo". Naravno, propustio je napomenuti da je i tada bilo novinara koji Sanaderu nisu "jeli iz ruke", samo što ih se u medijskim krugovima, čije su se perjanice natjecale tko će biti bliže Sanaderovoj smjeni, tretiralo kao izopćenike.



Tekst se nastavlja ispod oglasa
Nitko se međutim Sanaderu nije više ulizao od Pavićevog ponosa i dike, njegovog kućnog književnika Miljenka Jergovića. Intervju kojeg je Jergović vodio sa Sanaderom 2008. godine ostaje upamćen kao jedan od najljigavijih tekstova ikad otisnut na novinskom papiru u Hrvatskoj.

"Sanader se predstavlja kao čovjek dalmatinskoga šarma, kojemu je stalo da u svakome času odaje dojam nekoga tko ima višak samopouzdanja. Svoj svjetonazor izlaže vrlo precizno i konzekventno, bez onog straha, koji je uobičajen za većinu naših političara, da će se odati ili da će reći nešto što će ga u očima političkih simpatizera učiniti nesimpatičnim. Bez obzira na već petnaestogodišnji staž, on i dalje govori kao intelektualac u politici. U razgovoru iznimno rijetko frazira, i to samo u trenucima kada govori o svojoj stranci. Njegov su govorni izraz i stil bogati. Ne koristi poštapalice, ne brza, sugovornika gleda u oči, ali u tome nije napadan. U razgovoru ne nastoji uspostaviti svoj autoritet, čuje svako pitanje i reagira na ono što mu se kaže. Razinu i vrstu diskursa trenutačno prilagođava sugovorniku, što je, vjerojatno, njegova najvažnija politička vještina", pisao je tada Jergović u tekstu kojeg je krasila slika na kojoj nasmiješen pozira zajedno sa Sanaderom.

Imao je Pavić, naravno, dobrih razloga da u svojim izdanjima hvali Sanadera. U njegovom mandatu dobio je ne samo niži PDV na novine, već i Slobodnu Dalmaciju, nekad vodeću regionalnu tiskovinu u Hrvatskoj, koju je Pavić preuzeo za kikiriki i sveo na ostatke ostataka. Koliko je priča oko Pavićevog preuzimanja Slobodne doista bila čista, trebala bi pokazati istraga koja već odavno stoji na mrtvoj točki.

Podršku koju su njegova izdanja davala Sanaderu ovako je Pavić, znatno kasnije, pravdao u intervjuu za Novinar: "Nije Jutarnji list pisao ni sve najbolje ni sve najgore. Otkud vam to? Jeste li prebrojili i pročitali te tekstove? Sanader je imao simpatije većine medija u Hrvatskoj u prvom mandatu kad je demokratizirao rigidni HDZ, poboljšao je suradnju s Europskom Unijom i dinamizirao pregovore. Mediji nisu pogriješili kad su podržavali takvu politiku".

Tko je protiv Sanadera, ne može biti urednik u Styriji

Nije Sanader na vrhuncu svoje moći mrzak bio ni izdanjima Styrije, Večernjem listu i 24 sata. Naredni odlomak izašao je iz pera Milana Ivkošića, glavnog kolumnista Večernjaka: "Sanader je upravo 'drskošću' s kojom je pred Bushom usporedio američku i hrvatsku obalu izbrisao razlike u veličini, moći i utjecaju dviju zemalja, na što se Bush slatko nasmijao, možda samo ljudski, nimalo silnički, možda s pomišlju da kraj sebe ima čovjeka koji svoju domovinu cijeni i voli kao i on Ameriku. Oni koji samo izračunavaju ishod ucjenjivačke trgovine Bush-Sanader do Hrvatske i ne drže više nego do vreće krumpira na placu".

Za vrijeme premijerskog mandata Ivkošić je Sanadera opisivao kao preporoditelja desnice i velikog domoljuba. Kasnije je, naravno, okrenuo ploču o čemu svjedoči i ova Ivkošićeva izjava iz studenog 2013. godine: "Sanader je bio nezadovoljan mojim pisanjem pa me dvaput podmićivao ručkom. Prihvatio sam te pozive iz radoznalosti. Postavio sam mu tada stotine pitanje i o Gotovini, i o Glavašu i o prodaji Slobodne Dalmacije Paviću. A što mi je odgovorio? Pa, za Slobodnu me pitao ne bih li i ja da sam premijer to učinio kada bih htio na svojoj strani imati najveću nakladničku kuću".

Ljestve je Sanaderu u Večernjem listu držao i Tihomir Dujmović, još jedan iz redova "uglednih" kolumnista s desnog političkog spektra. "Budimo realni: bez naglašene zapadne, pa onda i proameričke politike Ive Sanadera ne bismo tako brzo dobili poziv u NATO i stoga su ovo pravi zvjezdani trenuci hrvatskog premijera. Definitivna kruna njegove upornosti", pisao je Dujmović u godinama kad je Sanader bio u naponu snage.

Negdje otprilike u isto vrijeme Dujmović je Sanadera proglasio revolucionarom, koji je promijenio HDZ, te ga učinio modernom, europskom strankom desnice. "Da bi osigurao drugo lice HDZ-a, Sanader je morao promijeniti cijeli niz kadrova, ući u stotine ratova!", hvalio je Dujmović Sanaderovu odlučnost. Kasnije se i Dujmović, kako to kod uglednih "opinion makera" već biva, predomislio i Sanadera titulirao "grobarom hrvatske desnice".

Istovremeno su novinari i urednici koji su se u Styrijinim izdanjima o Sanaderu drznuli napisati štogod negativno smjenjivani kao na pokretnoj traci. Matija Babić s mjesta glavnog urednika 24 sata odletio je zbog naslovnice s porukom "Svi mrze Sanadera". S mjesta glavnog urednika Večernjeg lista negdje u to vrijeme smijenjen je i Miljenko Manjkas, a Nacional je tada pisao da je Manjkasova smjena najvjerojatnije uslijedila zbog učestalih Sanaderovih pritisaka.

Bez uredničke pozicije u Ekranu, prilogu Večernjeg lista, ostao je u to vrijeme i Arsen Oremović. Njega je posla koštala sljedeća, evidentno satirična rečenica: "Zamislite da Sanader ponovo osvoji vlast pa javno zahvali na potpori svome - dečku. Na primjer".

Pritisci i cenzura na HRT-u

Novinari kritični prema Sanaderu nisu tih godina dobro prolazili ni na javnoj televiziji. Mislav Bago s HRT-a je morao otići. Aleksandar Stanković je 2008. dobio opomenu pred otkaz zbog izjave da uredništvu njegove TV kuće nije u interesu da se govori o korupciji, osim u slučajevima kada antikorupcijsku bitku predvodi sam Sanader. Denis Latin bio je izvrgnut pritiscima zbog kojih je Latinica na kraju i ukinuta. Iz etera je nestala i emisija Dossier.hr Petra Štefanića i Ane Jelinić. Zoran Šprajc bio je meta učestalih suspenzija.

Nikakvih problema te vrste nije pak imala Hloverka Novak Srzić, bivša alfa i omega Prisavlja, koja je na HRT-u izgubila moć da žari i pali tek 2011. godine. Nije Hloverka propuštala niti jednu priliku da stane u Sanaderovu obranu, pa je tako ekipa Hrvatske uživo svojevremeno završila kod nje na ribanju zbog priloga o "aferi BMW" koju je otvorio Index, a koju je ona kao glavna urednica HRT-ovog Informativnog programa željela zataškati.

Čak se i Hloverka, u epskom obratu kakvog može proizvesti samo hrvatska medijska scena, kasnije okrenula protiv Sanadera. Naime, 2010. Hloverka je, kao moderatorica panela na Weekend Media Festivalu pitala Mladena Plešea, bivšeg glavnog urednika Jutarnjeg lista, zbog čega su njegove novine godinama branile Sanadera. Rugala se sova sjenici.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara