Kartel je prema definiciji  tajni, formalni ili neformalni sporazum, te usklađena praksa između konkurenata na tržištu kojim se narušava tržišno natjecanje. Cilj kartela je, najčešće, fiksirati, kontrolirati ili održavati određenu razinu cijena .

 

Hrvatska je kao članica Europske unije prihvatila sva zakonska rješenja koja reguliraju ovo područje. Člankom 101. Ugovora o funkcioniranju Europske unije zabranjuju se svi sporazumi i druge aktivnosti koja ograničavaju tržišno natjecanje.

 

Slobodno ugovaranje je jedno od temeljnih načela slobodnog tržišta, ali zabranjeno je sklapati sporazume koji to isto tržište narušavaju, jer se smanjuje broj dostupnih proizvoda i povisuje njihova cijena.

 

Svjesni mogućih posljedica, poduzetnici, odnosno tvrtke koje stvaraju kartele, rijetko to čine formalno, sklapanjem pisanih ugovora.

 

Najčešće se radi o neformalnim dogovorima kojima reguliraju međusobne odnose. Antimonopolska tijela i sudovi stoga moraju primjenjivati ekstenzivno tumačenje sporazuma.

 

 

Dobar primjer kršenja antimonopolskih zakona u Hrvatskoj, imamo kod trgovačkih lanaca.

U sektoru robe široke potrošnje, trgovački lanci koji imaju veću pregovaračku moć od dobavljača, traže da dobavljači usklade cijene koje imaju u odnosu na ostale trgovačke lance kojima isporučuju robu. Time se direktno narušava tržište i konkurencija.

 

Na primjer, dobavljač podiže svoje veleprodajne cijene, a trgovački lanac kaže da neće prihvatiti novi cjenik i povisiti cijenu na policama sve dok dobavljač ne dogovori povišenje cijene sa svim ostalim trgovačkim lancima, i nakon toga da povratnu informaciju telefonom.  Sva komunikacija odvija se bez pisanih tragova.

 

Drugi smjer kršenja tržišnog natjecanja je kada se od dobavljača traži da preporuči cijene, te nakon toga kada trgovački lanac dobije novi cjenik, on se uspoređuje sa cijenama na tržištu, te se od dobavljača traži da financira sve negativne razlike između preporučenih i tržišnih cijena.

 

Na sastancima trgovačkog lanca i dobavljača, cijene ostalih trgovačkih lanaca glavne su teme.

Iz AZTN-a su nam potvrdili da se radi o nezakonitoj praksi, no poteškoću im predstavlja to što se sve odvija bez pisanih tragova, a dobavljači u strahu od trgovačkih lanaca uglavnom šute.

 

 

Nakon što je Vlada RH povisila naknade za radiofrekvenciju operaterima, prema informacijama do kojih je došao Index, tri telekom operatera dogovorila su kako će podizanjem cijena nadoknaditi taj novi namet.

 

Iako iz Hrvatskog telekoma, Vipneta i Tele2 odbacuju postojanje bilo kakvog dogovora, naši izvori govore da dogovor postoji.

 

Kako se telekom operateri ne bi našli na udaru Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, njihovim djelatnicima zabranjena je bilo kakva međusobna pisana komunikacija na tu temu, a sastanci među predstavnicima kompanija odvijali su se na neformalnim mjestima.

 

Na upit da nam komentiraju ove tvrdnje, iz Hrvatskog telekoma su odgovorili: “U potpunosti odbacujemo bilo kakve insinuacije o navodnom dogovaranju podizanja cijena s bilo kojim operatorom prisutnim na tržištu. Sukladno najavama o povećanju radio-frekvencijske godišnje naknade, Hrvatski Telekom je poslovnu odluku o povećanju cijena svojih usluga donio samostalno te je 23. svibnja 2014. na transparentan način obavijestio javnost o tome i nakon toga svoje korisnike informirao o promjenama cijena i uvjetima raskida ugovora bez naknade, a sve sukladno primjenjivim propisima iz područja elektroničkih komunikacija.“

 

Iz Vipneta također negiraju postojanje bilo kakvog sporazuma:“ Odluka o mjerama za djelomičnu kompenzaciju efekata jednostrane promjene koncesijskog ugovora bit će donesena potpuno samostalno i to isključivo zbog iznenadne odluke Vlade koja ozbiljno ugrožava poslovne planove i investicije na koje smo se obvezali.“

 

"To su neutemeljene i neprimjerene optužbe. Tele2 poštuje sve zakone i propise koji su na snazi ​​u Republici Hrvatskoj.“, odgovorili su nam iz Tele2.

 

Poučeni iskustvom is prošlih godina, kada su se našli pod istragom AZTN-a, zbog  sumnje u dogovor oko cijena iz 2009., ovoga puta nisu zajednički nastupili, već je prvo jedan operater objavio da će podići cijene, dok će ga ostali slijediti, kako bi se se izbjegle optužbe zbog usklađenog djelovanja.

 

Naime, 2009. godine  uveden je porez od 6% na usluge mobilnih operatera. Nakon toga, operateri su putem Udruge pokretnih komunikacija Hrvatske objavili priopćenje u kojem navode što planiraju poduzetni radi ublažavanja negativnih posljedica zbog novog poreza. To priopćenje alarmiralo je AZTN da pokrene istragu zbog mogućeg narušavanja tržišnog natjecanja. Telekom operaterima je u toj istrazi išlo u prilog to što je Vip u jednom dnevnom listu ranije objavio promjenu cijena, nakon čega su ga u tome slijedila i ostala dva operatera.

 

Kako AZTN u istrazi nije pronašao izravne dokaze da se radilo o zabranjenom sporazumu, nikakve kazne za telekome nije bilo.

 

Kao što se vidi iz navedenih primjera, zabranjene sporazume među tvrtkama, vrlo je teško dokazati.

 

I kada antimonopolska tijela imaju informacije o postojanju zabranjenog sporazuma kojim se narušava slobodno tržište, to je dovoljno tek za pokretanje istrage. No, za kažnjavanje potrebni su konkretni dokazi.

 

 

Zbog toga je uveden institut "pokajnika". Prema Uredbi o kriterijima za izricanje upravno-kaznene mjere i Uredbi o kriterijima za oslobađanje ili umanjenje upravno-kaznene mjere, koje su stupile na snagu krajem 2010. Godine, AZTN je ovlašten provoditi pokajničke programe.

 

Naime, za teška kršenja Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, kazna može iznositi i do 10% prihoda kompanije, pa regulatori računaju da bi strah od takvih kazni mogao "nezadovoljne" sudionike zabranjenog sporazuma potaknuti da se sami prijave, i time izbjegnu kažnjavanje.

 

Pokajnik u tom slučaju mora regulatoru dostaviti konkretne dokaze o postojanju zabranjenog sporazuma koji su dovoljni za pokretanje istrage, te dati pismenu izjavu da je spreman  na dosljednu, bezuvjetnu i potpunu suradnju.