Komentar Dimitrija Birača: Realnost neoliberalizma u Hrvatskoj

Ilustracija: Shutterstock

POSLJEDNJIH nekoliko godina na važnosti dobivaju izjave hrvatskih poslodavaca iz kojih se može zaključiti da je sveprisutnost države za njih neizdrživa. Drugim riječima, hrvatska država nikako da poslodavcima osigura političko-ekonomski okvir unutar kojeg će ekonomija biti prepuštena tržištu i privatnoj inicijativi. I baš zato što nije tako, smatraju poslodavci, Hrvatska je i dalje u krizi i ne vidi se izlaz. Ne treba nas zabrinjavati razmišljanje poslodavaca, budući da kapital uvijek teži jačanju vlastitih interesa i povećanju profita. Konačno, to je njegova logika.

Međutim, zabrinjavajuće je kada razni ekonomisti, a nakon njih (i s njima) političari negiraju realnost neoliberalizma i tako utječu na javnost. Oni su mišljenja da Hrvatskoj itekako treba neoliberalizam koji bi ukrotio suviše glomazni državni aparat kako bi ovaj omogućio poduzetnicima da rade ono što najbolje znaju – ostvaruju društvene interese sljedeći privatni interes.

Naravno, ekonomisti polaze od toga da je u nas prisutan klijentelistički, koruptivni, kazino kapitalizam. S druge strane, državna administracija je njegov glavni saveznik. Sukladno tome, kada uklonimo moralni i uzmemo u obzir znanstveni aspekt, uočavamo da oni imaju na umu državni kapitalizam. I baš je u tome problem. Oni koji pogrešno definiraju neoliberalizam, ne detektiravši ga u Hrvatskoj, definiraju pogrešno i državni kapitalizam te ga tako vide kao glavni uzrok svih problema.

Specifičnosti hrvatskog neoliberalizma

Definirati neku stvar, proces znači ukazati na njegovu suštinu. Suština neoliberalizma, kao razvojne faze kapitalizma, nije nova – i dalje je to ostvarivanje profita i moći financijskog kapitala (kao amalgama bankovnog i industrijskog kapitala) koji temeljito eksploatira čovjeka (društvo) i prirodu. Za razliku od samih početaka kapitalizma kada je kapitalu u razvoju bila potrebna država i liberalnog kapitalizma kada mu je počela smetati, prošlo i ovo stoljeće označava osobitu potrebu kapitala za državom. Ali ne kao njegovom ljuskom, nego kao njegovim oruđem u globaliziranom svijetu.

Velika je pogreška ekonomista što neoliberalizam poimaju kao neku stvar izvan vremena i prostora, koja postoji samo u udžbenicima ekonomske nauke. Tamo su navedene osnovne značajke tog sistema na temelju kojih se onda neka država proglašava neoliberalnom. To znači da svaka država ima isti neoliberalizam, a da je svaka specifičnost koja ne stoji u najnovijem udžbeniku diskvalificira. Ovdje nastaje zabluda koja uglavnom ostaje nezapažena. Podrazumijevajući uniformnost sistema, svaka se ekonomska specifičnost (dakle, svako odudaranje) kvalificira kao njegova negacija, umjesto da se u tim specifičnostima uočava dinamika neoliberalizma u svojoj cjelini.

Ako neoliberalizam mora biti isti svugdje na svijetu, onda to znači da je on harmonijski sistem, bez sukoba. Međutim, logika kapitala nalaže sukob i primjenu sile u ostvarenju svojih ciljeva, makar i ekonomsku silu. Sila postaje vidljiva ponajviše kada naiđe na reakciju. Dok pomaže ostvarenju ciljeva bez ikakvog ograničenja, ona je nevidljiva.

Hrvatska je periferija europskog neoliberalizma i baš zato se nekima čini da ona guši privatnu inicijativu ili domaće interese. Naime, države periferije, nemajući iza sebe moćni domaći kapital, postaju oruđe krupnog kapitala matice ili jezgre. Neoliberalizam iz udžbenika koji mnogi priželjkuju u Hrvatskoj nije moguć zato što je suština tog sistema porobljavanje ekonomskih, političkih interesa (dovoljno je pogledati hrvatsku vanjsku politiku) periferije od strane matice. Baš suprotno, više neoliberalizma značilo bi još veće stanje zavisnosti od glavnih tokova kapitala.
Ali ako kažemo da ne postoji moćni domaći kapital, to ne znači da on uopće ne postoji. Naprotiv, privatno vlasništvo jedan je od temelja neoliberalizma i ekonomska (a time i politička) funkcija hrvatske države svedena je na onu ulogu koja je karakteristična za taj sistem. Ona ne služi za jačanje domaće privrede i obranu interesa domaće privrede na svjetskom tržištu, nego za njeno uništavanje.

Nije sve onako kako se čini

U javnosti se gradi dojam da je hrvatska država preglomazna, neučinkovita i da ima preveliki utjecaj na privredu, na tržište te, konačno, da koči privatnu inicijativu. Problem je u tome što takav dojam promašuje poantu. Suština neoliberalizma nije u veličini državne administracije ili birokracije, pogotovo ne u zemljama periferije, nego u prisutnosti kapitala i privatnog vlasništva. Pogledamo li hrvatsku stvarnost, vidimo da je država najmanji vlasnik aktivnih pravnih osoba, sa samo 0.7%! Velikih, gotovo 82% aktivnih pravnih osoba je u privatnom vlasništvu. Kada pogledamo državno i privatno vlasništvo kroz šest djelatnosti koje smo odabrali, dobivamo sljedeće činjenice: u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu država je vlasnik 0.5%, a privatnici 72.8% aktivnih pravnih osoba. U prerađivačkoj industriji, dakle jednoj od najvažnijih industrijskih grana, država je vlasnik 0.7%, a privatni kapital 95%. Što se tiče građevinarstva, tu država stoji još lošije i ima 0.6%, a privatni kapital čak 97.8% vlasništva. U trgovini na veliko i malo 97.7% aktivnih pravnih osoba je u privatnom vlasništvu, a tek 0.2% u državnom. U prijevozu i skladištenju država je vlasnik sa 1.3%, a privatni kapital 95.7%. Ipak, u opskrbi vodom, gospodarenjem otpadom i sanacijom okoliša država ima nešto veće vlasništvo, 3.2%, ali privatnici imaju 95%. Dalje, privatni poduzetnici u ukupnom broju poduzetnika, osim što imaju udio od 98%, također prednjače i po broju zaposlenih – 74.4%, ukupnoj bruto dobiti – 59.1%, u ukupnim investicijama – 70.8% itd.
Prema tome, kada se prepozna suština postojećeg sistema i kada se pogledaju činjenice, ne može biti ni govora o tome da je hrvatska država prevelika ili da koči privatnu inicijativu.
Koje bi funkcije država trebala imati u državnom kapitalizmu (kao suprotnost neoliberalizmu)

Kada bi hrvatska država zaista bila svemoćna, odnosno velika, odnosno kada bi imala funkciju koja bi jačala domaću privredu, za razliku od njene funkcije u neoliberalizmu, onda bi imala sljedeće osobine:

Stvaranje državnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju putem nacionalizacije, otkupa, investicija itd. Hrvatska se država boji i same pomisli nacionalizacije i otkupa. Kod nas se odvija suprotan proces u kojem država rasprodaje i ono malo svojih kompanija a sve u cilju poštivanja raznih zakona i propisa Europske unije. I na svemu se tome vidi koliko hrvatska država malo štiti domaću privredu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Državno upravljanje tim sredstvima. Državno se upravljanje svodi na stihiju i popuštanje pod pritiskom Europske unije. Međutim, krupni kapital je u toj mjeri srastao s postojećom infrastrukturom da kad država povlači poteze neplanski, oni idu neposredno njemu u korist. Jednostavno rečeno, država ne može upravljati nečim čega nema, a to se prvenstveno odnosi na njezin utjecaj na privredu. Naime, da bi efikasno i po planu upravljala svojim sredstvima za proizvodnju, hrvatska država mora imati u svojem vlasništvu ili najveće kompanije ili dovoljan broj kompanija za reguliranje poslovanja onih u privatnom vlasništvu.

Sve šira preraspodjela nacionalnog dohotka preko budžetskih prihoda i rashoda. Preraspodjela u ovom smislu služi kako bi velika većina građana dobila dio ukupnog dohotka i kako bi ga što produktivnije potrošila. Ova je država usmjerila najveći dio dohotka u mirovine (među kojima veliki dio čine i lažne braniteljske te invalidske mirovine), naknade nezaposlenima te posebno za socijalne slučajeve (naravno po njenoj definiciji socijalnih slučajeva). Razlozi za ovakvu raspodjelu katastrofalne su ekonomske politike kojima se zatirala svaka industrijska politika i favorizirala trgovačko-potrošačka ekonomija. Da je država zaista tako utjecajna, ova bi se preraspodjela vodila u cilju kvalitetne industrijske politike, sa što manjim siromaštvom (zbog prevencije bilo kakvih masovnih pobuna) i uključenjem sve većeg broja građana u aktivnu radnu snagu. Ali i tu se vidi da primarni interes hrvatske države nije domaća privreda, nego očuvanje pozicija međunarodnog kapitala. Od svega ovog najviše koristi imaju upravo sektori čiji je vlasnik na ovaj ili onaj način povezan sa stranim kapitalom poput trgovine, turizma te ponajviše bankarskog sektora.

Sve siromašniji građani razliku između svojih prihoda i životnih potreba pokrivaju zaduživanjem pa strane banke završavaju poslovne godine s milijardama kuna dobiti.

Državna kontrola bankarstva i kredita i državna monetarna politika. O ovom se nema što posebno pisati jer je vrlo očito. Glavna je prepreka ovoj osobini državnog kapitalizma u tome što HNB ima autonomiju koja joj dopušta da radi onako kako njeni rukovoditelji procjenjuju da treba, a veliki dio njih su nesvjesno ili svjesno pripadnici monetarizma kao jednog od intelektualnih temelja neoliberalizma, koji se vode stabilnošću cijena, a ne zaposlenošću niti pozitivnim utjecajem na domaću industriju. Svojom politikom idu na ruku upravo poslovnim bankama i njihovim dužnicima,  potrošačima te trgovačkim lancima, a najmanje domaćem kapitalu. Ukratko, državna kontrola bankarstva i prikladna državna monetarna politika ne postoje.

Državno posredovanje u odnosima rada i kapitala. Posredovanje hrvatske države je takve naravi da dobar dio radnika ne prima plaću na vrijeme, da je veliki broj radnika sindikalno neorganiziran, pa čak i da radnici vrlo profitabilnih firmi nemaju de facto pravo na sindikalno organiziranje što im onda onemogućava bolje radne uvjete i veću plaću. Također, hrvatska država vrlo neuspješno vodi tripartitne pregovore (poslodavci, radnici i sama Vlada), a zapravo bi trebala, prema dotičnoj funkciji, odrediti pravni, politički i ekonomski okvir za konstruktivno vođenje i zaključivanje tih pregovora, s ciljem jačanja domaće privrede.

Državna aktivnost na području socijalnog zakonodavstva i socijalne zaštite. Ova uloga države ima svoje početke u razdoblju restauracije kapitalizma. Naime, sva ona vojska nezaposlenih koja je nastala u procesu prvobitne akumulacije predstavljala je latentnu prijetnju vladajućima. Također, puno se nezaposlenih vratilo iz vojske i Vlada je gledala kako im udovoljiti i konačno od toga stvoriti utjecajan dio svoje biračke baze. Dobar dio nezaposlenih su stoga umirovili, odnosno izbrisali s tržišta radne snage. Lijepa posljedica svega toga je da je danas otprilike 600 000 - 700 000 ljudi koji su radno sposobni, a ne rade. Pritom ne uključujemo broj nezaposlenih. Državna se aktivnost na tom području, dakle, svodila na smirivanje trenutne situacije uopće ne vodeći računa o tome što će biti u narednim godinama. Stoga danas socijalni slučajevi ili dobivaju jadnu socijalnu naknadu koja im jedva pokrije ionako subvencionirane troškove stanovanja ili dobivaju jadnu mirovinu. Ne može manje od milijun i pol zaposlenih uzdržavati čitavo stanovništvo ove zemlje. Prema tome, vidimo i ovdje da je politika svih Vlada proteklih dvadeset godina bila daleko od neke smišljene, progresivne i državno-kapitalističke politike. Ona je bila prije svega avanturistička, nepromišljena, kapitalistička, klijentelistička, koruptivna, proturadnička, ali zato saveznička prema stranom kapitalu.

Državna intervencija na području međunarodnih ekonomskih odnosa i međunarodnog kretanja kapitala. Hrvatska država ovdje intervenira poglavito u interesu stranog kapitala. Držanjem daleko precijenjene kune ona stimulira uvoz i potrošnju, a destimulira izvoz i proizvodnju. Kod međunarodnog kretanja kapitala politika ove države je bila i ostala da je svaki kapital dobrodošao bez obzira ulaže li on u proizvodnju, što je rijetko ili potrošnju i usluge, što je često. Liberalizacija kretanja kapitala jedan je od temelja neoliberalizma

Možemo zaključiti da je baš odsutnost koherentne i planske državne intervencije, a ne njezina tobožnja prisutnost, specifičnost hrvatskog neoliberalizma. Zašto se ona perpetuira, tema je nekog drugog članka. Mi smo željeli pokazati da pogrešno postavljanje problema vodi pogrešnim zaključcima.


Prilozi (Izvor: FINA):
Tablica 1: Aktivne pravne osobe prema oblicima vlasništva i područjima NKD-a 2007. (stanje 31.1.2014.)



Tablica 2: Struktura aktivnih pravnih osoba prema oblicima vlasništva i područjima NKD-a 2007. (stanje 31.1.2014.) (%)



Tablica 3: Udio poduzetnika u privatnom vlasništvu, u prvih devet mjeseci 2012., u ukupnim rezultatima poslovanja poduzetnika Hrvatske

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara