Kult rada u zemlji nerada
Foto: AFP
KAD JE prije sedam Milan Bandić, promatrajući zagrebačke kopače kanala, izjavio "Rad oslobađa", zvučalo je to kao neukusna sprdačina.
Kad je prije zadnjih parlamentarnih izbora to isto izjavio Željko Kerum, zvučalo je kao da u tom trenutku nema ništa pametnije za reći.
Kad je premijerka Jadranka Kosor svoje bezglavo jurcanje po Hrvatskoj proglašavala požrtvovnim radom, protivnici su je optuživali da je "kao muha, radišna i dosadna bez ikakvog efekta".
A onaj kojeg je uoči izbora optužila da "danima ne dolazi u Sabor, a prima plaću", ovih dana kao predsjednik Vlade obavještava hrvatsku javnost da "iz sadašnjeg stanja nećemo izaći po Duhu Svetom nego radom".
Red, rad, disciplina
I u tome dobio podršku Radimira Čačića, koji se ovih dana založio za "red, rad, disciplinu i porezni prihod", pa onda zajedno s Vesnom Pusić poručio Slavoncima da "umjesto plakanja pokažu malo sposobnosti" te da "siđu s ulica i ekrana i počnu raditi na projektima".
Uglavnom, kad god se političari u ovoj zemlji zaklinju u kult rada, rad sve više gubi na cijeni.
Rad i njegove nuspojave
Nakon dvanaest Bandićevih godina Zagreb je ostao oglodan do kostiju: korumpiran, opljačkan, zadužen. Kerumovo poslovno carstvo se raspalo, zajedno sa Splitom na čijem je čelu četiri godine, a kao izuzetno radišan čovjek u Saboru se uspio pojaviti tek osam puta, zakasnivši pritom čak i na svečanu prisegu. I to zato što je zaružio u kockarnici do rane zore.
Jadranka Kosor izgarala je od posla - i kao Sanaderova zapisničarka i kao premijerka - ali zapravo učinila je malo toga korisnog. Zato je Zoran Milanović bio puno pametniji.
On se nikad nije hvalio da puno radi. On radije koristi rad kao političku parolu.
A kad se pogleda zadnjih dvadeset godina, politika je činila sve što je bilo u njezinoj moći kako bi uvjerila svoje građane da im se rad zapravo ne isplati.
Čekaj magare da trava naraste
Najbolje su prolazili oni koji čekaju da trava naraste, oni koji čekaju da naraste cijena dionice, oni koji čekaju da stignu poticaju, da stignu turisti ili pak mirovina. Najbolje je bilo onima koji su uzeli lažne braniteljske penzije i lažne invalidnine. Oni koji su ušli u političke stranke i izmišljene agencije.
Rad je gotovo postao smetnja.
Armija parazita
Sve manje zaposlenih u ovoj zemlji hranilo je sve brojniju armiju proračunskih parazita. Stotine malih poduzetnika bankrotiralo je u sjeni nedodirljivog Ivice Todorića. Tisuće ljudi radilo je bez plaće. Posao se dobivao po partijskim, rođačkim, zemljačkim vezama, a svi ostali morali su slušati kako ih političari pozivaju da moraju puno više raditi.
I to upravo oni koji su od rada pobjegli u politiku.
I to upravo oni koji kreiraju ili njeguju sustav koji ubija volju za radom, volju za poduzetništvom, volju za napretkom.
Ubitačna statistika
Milanović i njegovi ministri - od kojih je tek par osjetilo draži realnog sektora - pozivaju ljude da se više angažiraju, da se snađu i da ne očekuju stalno pomoć države. I bilo bi to u redu kad statistički pokazatelji ne bi otkrili kako je Hrvatska po lakoći dobivanja građevinskih dozvola u svijetu na 143. mjestu, po zaštiti ulagača na 133., po registraciji vlasništva na 102., a po prekograničnoj trgovini na stotom mjestu. I da je nelikvidnost dosegla ubitačnih 45 milijardi kuna.
A to znači da će se oni koji u ovoj državi nešto rade naplatiti po Duhu Svetom. Ili u bonovima za Konzum.
Ako Milanović u to ne vjeruje, neka pita svog Prvog potpredsjednika čija tvrtka nema za plaće radnika.
Rad ubija
Ali načelno, premijer je u pravu: samo nas rad može osloboditi. Kad sustav još uvijek ne bi bio postavljen tako da se onemogućava bilo kakav rad, iscrpljuje one koji pokušavaju raditi i plaća ljude da ne rade.
U zemlji nerada nitko nije prorok rada. Pa čak ni Zoran Milanović.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati