Foto: Anita Bukljaš/Index

KADA imate plaću koju je većini građana teško i zamisliti, kada obavljate javnu dužnost po načelu "ja, ja i samo ja", kada mislite da je položaj bogom dan, fotelja stalna, i popularnost vječna i općenito ako se ujutro gledate u ogledalu pola sata i divite sami sebi – ponašat ćete se upravo kao premijer Zoran Milanović i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Ljudi bez posla, ljudi u blokadama, ljudi bez plaća, liječnici koji odlaze – nisu vaša briga. Vaša plaća stiže uredno, od tih jadnika i naivaca s kojima se vrlo malo družite, a navodno žive izvan ograđenih i policijom štićenih objekata. Državnih zgrada u kojima sjedite u stilskom pozlaćenom kauču, dok gomila stranačkih lakeja, sluga i ulizica upravo vama govori kako ste divni, krasni, neopisivi i ponajviše nezamjenjivi.

Jer, da je imalo osjećaja za realnost, da je imalo osjećaja za stvarnost, da je imalo osjećaja za Hrvatice i Hrvate – onda ovo dvoje iz naslova ne bi radilo protokolarni, upravni, ustavni i svaki drugi cirkus na razini uvrijeđene djece iz vrtića. I sve za dobre plaće, o našem trošku.

Za razliku od većine vas koji ovo čitate, gledate na kalendar i razmišljate kako bi bilo dobro barem račune od telefona i Interneta platiti na vrijeme, a onaj od struje može čekati (ove jadnike što se griju na toplanu u Rijeci neću ni spominjati) – ni Zoki ni Kolinda već dugo nemaju takvih problema, ako su ih uopće imali. Pripadnicima političke elite najgore što se može dogoditi je da postanu saborski zastupnici oporbe, pa još 4 ili 8 godina sjede u saborskim klupama uz 17.000 kuna i neke dodatke.

Sudbina je to teška.

Ustavna čajna žličica

Cijeli nacionalni cirkus nastao je temeljem prilično loše napisane ustavne odredbe čl. 102. Ustava koja glasi:

"Predsjednik Republike može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja.
Predsjednik Republike može biti nazočan sjednici Vlade i sudjelovati u raspravi."

Ovakva odredba posljedica je straha ustavotvorca od "novog Tuđmana", pa su 2000. godine predsjedniku gotovo panično skidane ovlasti.  Do tada je odredba čl. 102. djelovala puno smislenije:
"Predsjednik Republike može sazvati sjednicu Vlade Republike Hrvatske i stavljati na njezin dnevni red pitanja za koja smatra da ih treba razmotriti. Predsjednik Republike predsjedava sjednici Vlade na kojoj je nazočan."

I predsjednik Tuđman je par puta koristio ovu ovlast. Međutim, danas te ovlasti predsjednik Republike nema. Kao i sve drugo u hrvatskoj politici – odredba je jednostavno razvodnjena. Na razinu lagane rasprave uz čaj i kolačiće. Ustavne ovlasti da presjeda Vladi su predsjedniku Republike ostavljene za ratne i srodne okolnosti.

Politički ping-pong

Prva politička provokacija krenula je od strane Zorana Milanovića koji je šeretski u pismu predsjednici Republike "ponovio poziv da dođe na sjednicu Vlade kada god joj to odgovara" (što je uostalom i prije navodio). Pa nije valjda cilj ove odredbe, koliko god slabe, čl. 102. Ustava, da se predsjednica jednostavno došeta na sjednicu Vlade i sjedne na tabure u kutu, već da se dogovori (što bi trebali odraditi timovi stručnjaka) posebna tematska sjednica!

Naravno da to stvara određene protokolarne i druge "probleme", jer imamo sjednicu Vlade, dakle formalno je vodi premijer, na kojoj je i državni poglavar, koji je protokolarno "iznad" premijera – ali valjda je cilj takve sjednice riješiti neke probleme, a ne se naslikavati i razmišljati kako i kada će netko moći doći do riječi.

Ako imamo problema kao država, a gotovo nema segmenta gdje nemamo, valjda bi i premijer i predsjednica i ministri na takvoj sjednici trebali pričati o tome kako probleme riješiti, razmjenjivati planove, crtati sheme i dijagrame, raditi što se radi i u svakoj firmi kada se ima neki prošireni sastanak uprave (a obično se ima kada su u firmi ozbiljni problemi). Jer svi oni primaju tamo plaće da bi radili i rješavali hrvatske probleme!

Dok se Milanović ponaša poput dirigenta koji ne želi na svoju izvedbu novog glazbenika, Grabar-Kitarović čini se gubi živce i šalje priopćenje u kojem navodi kako je "nakon temeljitih analiza i obavljenih konzultacija s gospodarskim stručnjacima, došla do zaključka kako je najkonkretniji prijedlog za izlazak RH iz krize - ostavka predsjednika Vlade RH".

E, pa draga predsjednice, svaka čast na vašem izboru i na broju glasova kojim ste zasluženo postali državni poglavar – ali nećemo se ovako igrati. Premijera daje saborska većina, dakle posredno glasovi hrvatskih građana i što se toga tiče Vi nemate niti jedan glas više od bilo kojeg državljana Lijepe Naše. Kod određivanja saborske većine – jednako ste relevantni kao i bilo koji drugi glasač, i nemate nikakvo pravo, osim kao privatna osoba (a onda to nemojte raditi u službenom pismu!) zazivati ostavku tijela koje nije pod vašom ingerencijom, već Sabora. A iznad Sabora je samo narod ili narod i Bog, ako ste vjernik.

Posao predsjednika Republike je u određivanju mandatara Vlade, a tu su pravila vrlo jasna i dok Vlada ima većinu u Saboru, predsjednica ima s tom osobom i tim timom surađivati. Ili se obratiti Ustavnom sudu, ako ima neki problem. Kako je izabrana ona, tako je izabran i Sabor, pa time i većina koja podržava Vladu. I to je volja građana i jedno i drugo. A volju građana treba poštovati, dok građani ne izraze na izborima neku drugu volju. Pa onda poštovati i tu. To je bit demokracije.

Tek u kasnijem službenom pismu poslanom isti dan (valjda radi reakcije na ovo priopćenje) predsjednica izlazi s konkretnim prijedlozima u ustavno i politički korektnom stilu. Čime naravno gubi na vlastitoj vjerodostojnosti. Od državnog poglavara se ne očekuje slanje pisamaca pa onda popravljanje istih.

Problem dvoje sličnih ljudi

Problem koji imaju Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović je u tome što su kao osobe – vrlo slični.

Ambiciozni, obrazovani, s poznavanjem jezika, ali i vrlo malo ili nikako iskustva u bilo kakvom realnom sektoru. Oboje su se penjali prilično zaštićenim sustavu državne uprave – i to ponajviše elitnom Ministarstvu vanjskih poslova. Oboje u zadnjih 25 godina praktično nisu bili bez posla i oboje žive pod staklenim zvonom stranačke elite, utjecajnih prijatelja i osiguranih prihoda svakog petog ili desetog u mjesecu.

I oboje o ekonomiji nemaju pojma. Sada su svaki na svojem brdu i dovikuju se međusobno – ne gledajući dolje, u hrvatsku svakodnevicu i hrvatsku stvarnost. Onu blatnjavu, tešku stvarnost, s neplaćenim računima, firmama koje uglavnom uzgajaju ambroziju i noćnim autobusima koji su počeli ići prema Njemačkoj kao u 60-tih godinama prošlog stoljeća. Onu gdje se ide na obiteljsko sijelo kako bi se moglo skrpati članu obitelji liječnički pregled kod privatnika ili gdje se za radnog dana jede samo burek, jer se nema za naručiti normali ručak.

Za razliku od te Hrvatska, Hrvatska naših pisača pisama je Hrvatska kostima šivanih po mjeri, odlazaka na otvaranje skijaške sezone i probranih jela sljubljenih s također probranim vinima. Njihova Hrvatska je Hrvatska vječne smjene HDZ-a i SDP-a, dok su jedni na vlasti, drugi u saborskoj oporbi, uz manje-više istu lovu. Njihova Hrvatska je Hrvatska političkih igara, sjajnih egoa i uglancanih cipela kojima koračaju prema novom mandatu, na vlasti ili oporbenom – svejedno.

Probleme, gospodarske, političke i druge – ne samo da ne znaju rješavati, već ih žele i odgurati od sebe, kako bi živjeli u zvjezdanoj, no jeftinoj kabaretskoj predstavi, a svakome će glumcu pljeskati njegova polovina gledališta. Plava ili crvena. I donositi cvijeće svako dana nakon nastupa.

Jer da hrvatske političke elite znaju ili barem ozbiljno žele rješavati probleme ove zemlje, zatomili bi ego i uložili sve resurse da probleme riješe, i ne bi im smetalo da zajednički nastupaju ne samo premijer i predsjednica, već sve stranke i svi pametni u ovoj državi. Sjeli bi u kakvu državnu vilu, nije da ih nema, i sastančili i radili i stvarali neke prijedloge ako treba i tjedan dana. I kada bi onda izišli nakon tjedna zajednički s nekim prijedlogom mjera (i premijer i predsjednica!) – e to bi napokon bio potez, ne stranački, ne osobni, nego nacionalni i državnički!

Ali, državnici, čini se, više ne stanuju u ovim krajevima. Zamijenili su ih stranački egoi bez pokrića.

Jučerašnji dan sa svim tim pismima – vjerojatno je uvjerio još koju tisuću Hrvata da je život negdje drugdje, od Kanade do Dubaia. Zapitaju li se kada ti u visokoj politici odakle će dolaziti njihove plaće ako gospodarstvo nastavi nazadovati, a radno sposobno stanovništvo odlaziti? Ili misle da će balkanski cirkus o narodnom trošku vječno trajati?

Makar je kraj veljače, želim vam dragi čitatelji još jednom Sretnu novu 2015. godinu, godinu političkog cirkusa. Kako stvari stoje, nećete živjeti bolje, ali nervirat ćete se više. No, preživjeli smo i gore…