Milanovićev Bog za svaku prigodu

Foto: Damjan Tadić / Cropix

PRVO se u oporbi dodvoravao svojim biračima. "Nisam vjernik. Ne znam kako to bolje definirati. Tragam za smislom i spoznajom kao svaki čovjek".

Onda se po dolasku na vlast dodvoravao Crkvi. "Tako mi Boga, neću se osvrtati na ono što je bilo ranije".

Zatim je postao fatalist. "Bog je htio drukčije, velike su vrućine i sada će sve biti skuplje." "Taj djelić sekunde u kojem se život promijeni, to je u Božjim rukama."

Onda je malo prevodio s latinskog. "Neću se pojaviti kao bog iz mašine."

A sada je odlučio pokazati da je nešto ipak u njegovoj moći. "Nećemo se izvući po Duhu Svetom nego radom i inteligencijom". "Nisam Bogom dan i može se dogoditi da dam ostavku".

Zoran Milanović definitivno je otkrio Boga. A otkrio je i što sve može s njim učiniti.

Ne spominji ime Božje uzalud

Može za njim filozofski tragati, može ga u očaju zazivati ili mu se prepuštati, može se u njega zaklinjati, ali mu i prkositi. Može ga nekada i huliti. A može ga koristiti kao običnu poštapalicu. Pomoću njega može se približiti narodu, ali i nabijati ga na nos čangrizavim popovima.

Međutim, ako mu se ozbiljno posveti - a višemjesečno uporno spominjanje Boga samo po sebi zvuči dovoljno ozbiljno - mogao bi vrlo brzo, već u prvoj Božjoj zapovjedi, otkriti da je zabranjeno spominjanje imena Božjeg uzalud.

Ali opet, možda sve ovo nije uzalud.

Oporbeni bezbožnik

Ni najpedantniji Milanovićevi kroničari ne mogu se sjetiti je li šef SDP-a ikada spomenuo Boga dok je bio u oporbi. Nije se hvalio da za njim traga, štoviše branio se kako je vjera intimna stvar svakog pojedinca. Nije ga javno otkrivao, a kamoli se na njega pozivao. Nije ga koristio kao poštapalicu, a bogami ni psovao. Za njega Bog kao da nije postojao, pa čak ni u latinskim sentencama.

No, čim je došao na vlast, usta su mu puna Boga, Svetog Duha i više sile.

Možda upravo zbog više sile.

Prosvjetljenje u sjeni Markove crkve

A možda zato što mu se prosvijetlilo. Možda zato što misli da će tako biti razumljiviji ljudima. A možda, ali samo možda, prekomjernim spominjanjem božjeg imena želi prkositi biskupima koji mu svako malo nabiju na nos neku misu na koju nije došao ili neku na koju je došao, a nije smio.

No, s obzirom da ovo više nije slučajna država, onda ni Milanovićevo zazivanje Boga u svakoj drugoj rečenici ne bi smjelo biti slučajno.

Bog za svaku priliku

Zbog toga premijer Milanović svakog svog Boga čuva za posebnu priliku. Recimo, kad treba opravdati prometnu nesreću. Ili kad treba utješiti seljake zato što država nema novca za sanaciju posljedica suše. Ili kad se treba zakleti pred čitavim hrvatskim narodom. Kad treba poslati parolu da treba više raditi. A i kad treba uvjeriti javnost kako je pitanje njegove ostavke ipak u njegovim rukama.

I sve to izgleda kao baš da je namjerno.

Monopol na Boga

Milanović očito čini sve što je u njegovoj, ali i Božjoj moći, kako bi pokazao da HDZ više nema monopol na zazivanje Svevišnjeg. Da ne može samo Jadranka Kosor pozivati Boga da "oprosti ovoj vladi jer ne zna što radi" i da ne može samo Tomislav Karamarko govoriti kako bi "bilo dobro da ovoj vlasti Bog da malo snage, razboritosti, znanja i svega što joj u ovom trenutku nedostaje".

Mogu oni govoriti što god hoće, zazivati koga god mogu i klanjati se kome god žele, ali u ovom trenutku Bog je još uvijek na Milanovićevoj strani.

Ostali će tek vidjeti svog boga.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara