Foto: Anita Buklijaš

"Kako je s jednim čovjekom, tako je i s cijelim narodom. (…) Može narod biti radin i bogat, ali je lud, to jest, nema svijesti narodne, nema narodne sloge, i takav narod ne može biti svoj gospodar. A napokon, može narod i sve imati, ali ne zna gospodariti: manje zaradi nego što treba, više troši nego što ima; i takav narod nije svoj." Stjepan Radić 1902.
 
ČESTO kada u povijesti jednog čovjeka, obitelji, pa i naroda dođe neki nezgodan, ružan, nenajavljen događaj. Ratovi, bolesti, krize, pa i faza totalno lopovluka od strane vlasti, što smo do prije nekoliko godina imali. Koliko god takvi događaji objektivno unazadili pojedinca, obitelj pa i naciju – često postanu izvrsno opravdanje za nerad, neuspješnost i samosažaljenje. Znate uostalom i sami barem nekoga tko se cijeli život žali da radi davno zaboravljenog razloga nije završio fakultet, uspio u poslu ili mu je pobjegla cura iz snova.

U Hrvatskoj je riječ "kriza" postala sinonim za sve loše, neradnički i neorganizirano u nas – većina novina još nije otkrila da je svjetska gospodarska kriza na koju se još uvijek pozivamo davno završila, da se većina svijeta razvija, pri čemu Sjeverna Amerika i Azija idu naprijed jako dobro. Naša, hrvatska kriza nije imala gotovo nikakvih doticaja sa svjetskom – ona je naš izum i naš problem.
Tako čitamo u novinama (Glas Slavonije): "Učiteljice, gladan sam. Pomozite mi! Je li danas netko izostao iz škole i bih li mogao dobiti ono što je ostalo od njih u školskoj kuhinji?" Da, u Hrvatskoj imamo gladnu djecu. Ali povezivati to s krizom i siromaštvom Hrvatske kao takve – pogrešno je. Gladna djeca su jednostavno posljedica činjenice da neki u Hrvatskoj ne rade svoj posao, za koji uredno primaju plaću. I to dobru plaću, debelo iznad medijana ili prosjeka ove zemlje.

Hrvatska nije siromašna zemlja

Za razliku od mnogih koji stanje u Hrvatskoj vole uspoređivati sa Somalijom i sličnim državama – vaš autor smatra da su takve poredbe bedastoće. Ako ne vjerujete, pitajte bilo kojeg prijatelja pomorca, nikada vam niti jedan tko je vidio svijeta neće reći da je Hrvatska siromašna. Sama činjenica da većina nas ispire zahode pitkom vodom stavlja nas u najbogatiju trećinu čovječanstva, a svi ostali parametri (duljina života, najčešće bolesti, pismenost i slično), stavljaju nas u 20% najbogatijih. Druga je stvar što se mi volimo uspoređivati s onih 1% najkvalitetnijih država svijeta, tipa Austrije.

Hrvatska čak i nije zemlja velikih socijalnih razlika – sjetite se onih već zaboravljenih prosvjeda pred stanovima političara prije par godina, u Zagrebu. Ispalo je da većina neke eto "društvene elite" stanuje u zgradama u kojima stanuju i radnici, umirovljenici, "obični" inženjeri, pravnici i ekonomisti – ni slova od posebnih naselja i četvrti namijenjenih bogatima.

No, imamo – očigledno i jasno i okrutno – gladnu djecu u školi. Što je onda uzrok tome? Kriza. Ne. Čak i kada imate vrlo bogato društvo s nezaposlenošću od 2% na četiri milijuna ljudi naći će vam se obitelji u kojima su svi izgubili posao ili ih je snašla neka druga i gora nevolja. Uzrok gladne djece u Hrvatskoj je nerad i nefunkcionalno društvo. Pa idemo redom.

Novca općenito ima

Rebalans Državnog proračuna za 2014. godinu upravo je poslan u Sabor, pa imamo fine, svježe podatke. Ukupno govorimo o 128.011.410.345 kuna, dakle nešto preko 128 milijardi će ove godine prijeći preko Državne riznice, i tu je sve – od troškova Vladinog aviona preko plaća službenika do obnove zgrade Sabora. No, prvo iznenađenje za one koji radi prirode posla ne čitaju preko 100 strana sitno pisanih tablica glasi – "Naknade građanima i kućanstvima na temelju osiguranja i druge naknade  - 67.730.178.114 kuna". Dakle, više od pola Državnog proračuna se vraća građanima? Gdje? Dio se krije u tome da je mirovinski i zdravstveni sustav unutar proračuna (zdravstveni bi trebao biti vani naredne godine) i to je nekih 40 milijardi kuna. Ostalo je proračunsko "pumpanje" mirovina, razne pomoći i ona čista socijala.

Kažu nekih izvori da je, evo uzmimo najgori scenarij, 60.000 djece u Hrvatskoj ozbiljno socijalno ugroženo. Obrok u školi, barem ovoj u Belom Manastiru košta 100 kuna mjesečno doplate na iznos koji se već sufinancira, puta 10 mjeseci, lako je dakle izračunati, dodamo tri nule i dobivamo potrebnih 60.000.000 kuna da sva ta djeca imaju besplatan obrok. Dakle, ako na 127 milijardi ne možemo naći 60, pa evo i duplo, 120 milijuna za socijalno ugroženu djecu – netko ozbiljno ne radi svoj posao. To je stvar koji bi ministri uz komad papira trebali izračunati na prvoj sjednici Vlade, nekome odrezati taj jedan promil Proračuna i dati za obroke u školi.

No, vratimo se na konkretnu školu, Osnovnu školu dr. Franjo Tuđman u Belom Manastiru. Nalazi se dakle u Osječko-Baranjskoj županiji. Na Internetu je lako naći "Prijedlog proračuna Osječko-baranjske županije za 2014. godinu i projekcija za 2015. I 2016. godinu". Proračunski prihodi županije su za 2014. godinu predviđeni u iznosu 358.249.229 kuna. Našlo se tu 680.000 kuna za "Sufinanciranje rada političkih stranaka i klubova vijećnika", 620.000 kuna za Vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, kapitalne donacije sakralnim objektima 600.000 kuna, Kupovina i uređenje dvorca Eugena Savojskog u Bilju 300.000 kuna, unaprjeđenje lovstva 450.000 kuna i tako dalje. Daje Osječko-baranjska županija dosta i za socijalu, evo sufinanciranje troškova stanovanja socijalno ugroženih građana - 6.005.900 kuna. No, zar se nije moglo naći ovih 5 kuna dnevno uza sve to? Ne bi se vijećnici malo stisli, poneki sakralni objekt sačekao godinu?

I na kraju, Grad Beli Manastir. Prihodi Grada Belog Manastira su u 2014. godini 32.805.711 kuna. Za zaposlene se troši negdje trećina 10.219.327 kuna, na socijalnu zaštitu se daje 1.441.800 kuna, za športske udruge 800.000 kuna, te recimo 35.000 kuna na proslavu dana grada. Nađe se nešto i za poduzetnike - 560.000 ide za subvencioniranje poduzetništva. Fino. Možda bi barem dan grada mogao ići uz neke sponzore ili da svatko od uzvanika plati ulaznicu?

Ravnatelj je tražio novac od grada

U Hrvatskoj je čest slučaj da nadležni u školama šute – učitelji jer im je valjda svega puna kapa, a ravnatelji jer su politički imenovani, pa je najbolje da se "ne diže prašina" kod onih koji su ih i postavili. U ovom slučaju nije se dogodio takav scenarij – učiteljica je slučaj djeteta koji moli za ručan javila ravnatelju, a ravnatelj Damir Mendler je već dva puta na sjednici belomanastirskoga Gradskog vijeća zatražio da se kao stavka u izradi gradskog proračuna za sljedeću godinu uvrsti pomoć djeci koja uistinu gladna dolaze u školu.

Dakle, svaka čast i učiteljici koja se zauzela da dijete ne ostane gladno i ravnatelju koji se nije libio otvoreno ukazati na problem (makar bi mnogi u lokalnoj politici zasigurno više voljeli da to nije napravio)!

Među stotinama proračunskih milijardi države, županije, grada – ne može naći 5 kuna dnevno za djecu kojima obrok definitivno treba. Problem je da u sustavu "zadanog proračuna" ovakve stvari ne prolaze – jer znamo kako to izgleda kod pripreme državnog/regionalnog/gradskog proračuna: jednoj grupaciji ovoliko za podršku, drugoj grupaciji onoliko za podršku – od nevladinih organizacija na državnog razini preko crkve do raznih lokalnih športskih udruga.

U cijelom tom sustavu klijentelizma, u biti institucionalnog potkusurivanja za glasove na budućim izborima stradaju djeca – jer ona niti glasaju na izborima, niti će doći s transparentima pred općinu ili Sabor. Ona su gladna i to će reći osobi u koju imaju povjerenja – učitelju u ovom slučaju. Ovo je samo slučajnost, zbog par savjesnih i poštenih ljudi iz prosvjete, da smo sve to saznali.

Plemenitost da – ali tražimo i odgovornost

Kako se u opće u sustavu razvijene socijalne države, a za koju mi koji radimo dajemo doslovno milijarde može dogoditi da je, konkretno ne ovo, već bilo koje dijete gladno? Ako je došlo do toga, više je mogućih razloga. Općenito gledano, moguće je da je sustav socijalne pomoći jednostavno zakazao i da ljudi u očiglednoj nevolji jednostavno nisu dobili dovoljno. Moguće je da netko od roditelja ima ozbiljnih problema s alkoholom ili drogom – i nemojte misliti da u Hrvatskoj nema na desetke tisuća ljudi koji će zadnju kunu potrošiti na žesticu umjesto na hranu djeci. A moguće je, u višim razredima, da dijete uredno dobije novac za ručak i potroši ih na kladionici. U sva tri slučaja – onaj tko sazna za posljedicu, gladno dijete, mora pozvati socijalne službe.

Ako socijalne službe odrade posao – idemo to rješavati. No, ako ne rade, jer nisu detektirali i ne rješavaju probleme koji su im dojavljeni, onda je vrijeme da netko u tim službama dobije otkaz. Ne opomenu, ne smanjenje plaće već otkaz. Za svako gladno dijete koje je promaklo sustavu socijalne skrbi netko u istome treba dobiti otkaz, sve dok službenici u tim službama ne shvate da ispred gladne djece ne smije biti ni birokracija, ni "sutra ćemo", ni "radimo samo do 4 sata". Nema većeg prioriteta.
A ako su djeca gladna, jer nadležni u politici nisu odvojili sredstva – onda je takvoj politici kažu dosta – na državnoj, županijskoj i lokalnoj razini. Jednostavno, treba reći da se ovakve stvari neće tolerirati, ne mogu i ne smiju radi "mira u kući". Pri čemu "mir u kući" znači financiranje nevladinih udruga, športa, automobila, zgrada, pa i crkve – dok se nema za dodati 5 kuna za obrok djece u školi.

Mi socijalni sustav plaćamo. Proračuni postoje, i priča kako se "nema novca" u ovakvim slučajevima je samo bajka. Socijalni transferi u Hrvatskoj su toliki da bi mogli plaćati prilično značajan svemirski program, doslovno. Negdje jedan i pol Space Shuttle godišnje. I ako se događaju slučajevi kao u spomenutoj školi znači da netko ne radi svoj posao – i znači da nekim službenicima, nekim političarima i nekim odgovornim treba uredno dati otkaze, neovisno o političkoj, nacionalnoj, spolnoj ili drugoj pripadnosti – jednostavno jer ne rade svoj posao.

Problem tih 100 kuna mjesečno riješen je donacijama. Unatoč svemu, plemenito smo društvo, nije to samo ovaj slučaj, imamo mi Hrvati i dobrovoljno darivanje krvi i još puno dobrih primjera koji nam služe na čast. No, ako će socijalna pomoć za djecu biti stvar osobne pomoći i donacija – ako "institucije" ne mogu naći tih 100 kuna mjesečno, onda nam cijeli socijalni sustav ne treba – onda treba podijeliti otkaze u svim tim centrima, smanjiti troškove države, a mi ćemo pomagati koliko tko misli i želi.

Kriza kao opravdanje za nerad nadležnih

Da, kriza jest. Problema ima puno. Neki projekti radi tih problema stoje. Ali kriza nije, neće i ne smije biti opravdanje da u Hrvatskoj postoji jedno jedino gladno dijete. Općinsko vijeće, gradsko vijeće, županijska skupština, pa i ministri i sabornici i ravnatelji i direktori – koji ne mogu riješiti ove elementarne stvari, trebaju otići jer ne rade svoj posao.

Nemojte nasjedati na laži! Ako se nema za novu zgradu, za novu cestu, pa i za uređenje parka – da to se može opravdati krizom, nije ni vlast Superman. Ali ako itko počne trabunjati kako se nema za sponzorirati ručak jednom djelu djece – jednostavno mu poručite da ode.

I čitajte lokalne proračune, skoro će prosinac pa će se donositi oni za narednu godinu. To su vaši novci, ne zaboravite! I ne zaboravite još jednu stvar – ako negdje čujete za gladnu djecu, prijavite nadležnima, jer potrebno je ispitati što se događa i koji je uzrok – mogu roditelji biti u vrlo teškoj ekonomskoj situaciji i totalno izgubljeni. Neki mogu i propiti plaću, nažalost ima i takvih. To socijalne službe moraju ispitati. No, ako se ogluše – javite to i javnosti i novinarima.

Onima koji u Hrvatskoj dopuštaju gladnu djecu vrijeme je da odu – iz javnih službi, iz politike, iz javnog sektora općenito, bili službenici ili dužnosti, bili politički "naši" ili "njihovi". Jer da ponovimo – većeg prioriteta od toga da sva djeca budu sita u ovoj državi nema i novca za to imamo.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala