Foto: Ilustracija

NA REDAKCIJSKI mail stiglo je pismo jedne čitateljice, blagajnice... Objavljujemo ga u cijelosti:

Gazda, znaš li...

Nedjelja ujutro, 8:30 sati, Dućan. Radim na blagajni. Već 20-ero u dućanu.

Penzioner i pokoji bogec koji je poranio da ubode koju bocu iz kontejnera. Jer bogeca je puno, a kontejnera malo pa valja poraniti. Bauljaju, bakice pitaju ima li što na akciji.

"Sve je na akciji, ovo je Dućan." - kažem da nasmijem ljude.

"Sve hrvatsko!" - kaže jedan. "Uvezeno iz Kine."

Dugo sam u kvartu, sve znam jer ljudi pričaju tko što kuha, koga muž vara,... Provincija smo ma koliko se trudili biti metropola.

Jedna gospođa operirala žuč na Rebru pa kaže: "Vidjela sam vam Gazdu u bolnici." Misli na gospodina odozgora, a svi iz reda za blagajnu u glas: "Dabog da crk'o!"

I krene lavina žuči. Zrak se u dućanu užario od mržnje koju možeš opipati. Znaš li ti, Gazda, koliko tebe narod mrzi? Mrzi te jer zna...

Ovo je narod koji sve zna, a ništa ne čini. Znaju oni što si ti i kako dobio....

I ja znam koliko radim, a koliko me malo plaćaš. Znam da mi plaćaš Osiguranje da bi sebi mogao odbijati porez. Znam i da mi daješ bonove, a na listi Prijave za porez računaš kao gotovinu. Sve ja to znam, ali ništa ti ne mogu. Mogu barem napisati, I to je nešto.

Ali da te pitam, Gazda, znaš li...

Da si mi dužan 2 sata tjedno koja se sada pokušavaju namiriti jer, kao i tebe je sad stisnuo neki Zakon?

Deset godina sam u dućanu x 12 mjeseci = 120 mjeseci x 4 tjedna = 480 tjedana x 2 sata = 960 sati. 960 sati mi duguješ prekovremenih. 960 sati sam ja stajala na blagajni, a ti mi nisi platio. Da ne pričam o gablecu koji nikada nije trajao dulje od 15 minuta, iako imam pravo na pola sata, ali ne stignem jer nas je u dućanu premalo pa nema tko raditi.

Ukrao si mnogo mojih novaca, a ja ti ništa ne mogu. Možeš ti. Jednostavno. Platiti sve to s kamatama. Meni i svima ostalima.

A reći ću ti još i ovo.

Provjeri malo koliko ljudi ti radi po dućanima, a koliko ih imaš u glavnoj bazi, "prodavača magle". Imaš područne voditelje namještene preko veze koji troše benzin i mobitelima slikaju police između pet kava po kafićima, imaš slagatore planograma koji svaki mjesec određuju treba li kava biti u lijevom ili desnom kutu.

Izmislili su na stotine bezveznih radnih mjesta kako bi svatko svoga dovukao i uvalio ga u fotelju prodavača magle. A u dućanima ti svaki radnik pokriva 3 radna mjesta. Malo vaga krumpir pa reže salamu, ali inspekcija tu ne može ništa jer tko su uopće oni.

Ja na blagajni stojim, prodajem bonove, naplaćujem račune, prodajem igre na sreću i sve ostalo što stoji u dućanu, čistim, punim policu, vučem gajbe od piva i vode. I sve to za 2700 kn kada odbijem naknadu za prijevoz.

I moram se smijati i smijem se jer sirotinja koja kupuje je jadna i treba moj osmijeh. Oni me vole i ja njih.

A tebe mrze, mada to tebe nije briga. Ali možda te i zabrine, tko zna...

Reći ću ti u povjerenju da ti u skladištima Dućana nedostaje 7.000.000,00 kn. Da, sedam milijuna kuna. Jer kako ti kradeš, tako i tebe potkradaju tvoji.

Istina, nitko ti ništa ne može. Ali ničija nije za vijeke gorila, a poslovice nisu bez osnovice.

Pozdrav od blagajnice sa prve crte bojišnice.