Foto: Index, Hina

NAJNOVIJI podaci Državnog zavoda za statistiku objavljeni u biltenu “Turizam u srpnju 2015.” pokazuju da je minula turistička sezona oborila sve dosadašnje rekorde i praktički nadmašila sva očekivanja. Svakako lijepe vijesti, ali i prilika za političare da se još jednom okite tuđim perjem. Naime, svi podaci ukazuju na to da su političari zadnji kojima bismo trebali zahvatili za ovaj uspjeh.

Trijumf obiteljskih apartmana

Prvo što upada u oči kada bacimo pogled na brojke jest pravi procvat malog poduzetništva i snalažljivih obitelji koji su od svojih kućanstava uspjeli napraviti vrijedan turistički proizvod. Tako npr. vidimo da je u srpnju 2015. smještaj u kućanstvima potražilo 15% više turista nego prošle godine, dok se smještajni kapacitet u toj kategoriji povećao za čak 6% u odnosu na lani. Ukupno gledajući, više od duplo više noćenja ostvareno je u kućanstvima prilagođenima za ugošćavanje turista nego u hotelima i sličnom smještaju. Ovo je dijelom i rezultat činjenice da je birokratska procedura otvaranja apartmana prilično jednostavna, a porez nizak i jednostavan (plaća se po paušalnom iznosu). Bojim se da je samo pitanje vremena kada će ih država početi doživljavati kao krave muzare pa povećati poreznu presiju, na štetu cijele ekonomije i radost uhljeba koji žive od tuđeg rada.

Kako nam se dogodio Split?

Posebna zvijezda ove sezone je grad Split, koji je u odnosu na prošlu godinu ostvario čak 30% više noćenja. Kako se dogodilo da je taj nekada tranzitni grad, uglavnom doživljavan kao nužno zlo za dolazak na neki otok, postao pravo turističko središte? Splićani i ljudi koji ga redovito posjećuju reći će vam da se grad u posljednjih nekoliko godina toliko promijenio da je postao praktički neprepoznatljiv. Živa mediteranska atmosfera, ulice i riva puni turista, pregršt malih i ukusno uređenih restorana… vinoteke, specijalizirani kafići, ulični zabavljači, suvenirnice na svakom uglu. Odakle je sve to niklo?

Jedna stvar je sigurna. Preobrazba Splita nije rezultat nikakvog centralnog planiranja ili, kako se to danas kaže, strategije razvoja. Upravo suprotno. Split je počeo rasti onog trena kada su centralni pla… pardon, državni strateški stručnjaci, digli ruke od njega i prestali svojim idejama (npr. industrijalizacija obale) gušiti njegov turistički potencijal. Građani Splita prepoznali su priliku i gotovo da nema obitelji koja na ovaj ili onaj način nije pronašla svoju nišu u toj bogatoj turističkoj panorami. Želite li primjer slobodnog tržišta i Hayekovog spontanog reda, ne treba gledati dalje.

Neizostavna uloga države

Dakako, tu je i država. Posebno prepoznatljiva u obliku poreznih inspektora koji poput osa oblijeću ugostiteljske objekte ne bi li uhvatili konobara ili prodavača sladoleda koji je na pogrešan način isporučio račun. Država je uvijek tu da usklikne “Jesam te!” svaki put kada neki turistički djelatnik prekrši neki od milijun proizvoljnih i dvoznačnih birokratskih pravila. Država se brine da uredno uredno naplati svaki porez i propiše svu silu fiskalnih i parafiskalnih nameta. Lokalna vlast spremno uskače kada treba zaštititi monopolistički položaj odvožača smeća i omogućiti im da svoju uslugu naplate za malo bogatstvo. Država je tu da zabrani konobarima i kuharima u restoranima da u špici sezone rade dulje od osam sati. I da potroši 2.5 milijuna kuna od novca poreznih obveznika na jedan bezvezni slogan.

Na svu sreću, naši ljudi su spretni i snalažljivi pa su pronašli način kako da zaobiđu birokratske propise i izbjegnu plaćanje nerealnih davanja. Jedan vlasnik pizzerije nedavno mi je povjerio da kada bi zaista platio sve što po zakonu država od njega traži, pizza bi trebala koštati minimalno 100 kn.

Dobro pitanje za legaliste i etatiste: mislite li zbilja da bi svijet bio bolji kada bi pizza koštala 100 kn?

Loša infrastruktura

Netko može reći da je zadatak države da se pobrine za infrastrukturu, i da bez toga ne bi bilo ni sezone. To je istina, ali je isto tako točno i to da je država po tom pitanju potpuno podbacila. Hrvatska gotovo da ne posjeduje funkcionalnu željezničku povezanost, a sve radi populističke politike kupovanja socijalnog mira održavanjem beskorisnog HŽ-a na aparatima. Ova vlada, kao i sve prethodne, imale su milijun prilika da privatiziraju HŽ i tako otvore put razvoju suvremenih i efikasnih željeznica, ali za to nikada nije bilo političke volje. Brodske linije uglavnom su u rukama države i rezultiraju katastrofalnom povezanošću otoka s obalom. Jadrolinija je i dalje u stopostotnom vlasništvu države i zauzima privilegirani položaj u odnosu na privatne koncesionare. A kako manjak konkurencije prirodno rezultira lošom uslugom, rezultat nas ne treba čuditi. Da nije bilo osobnog materijalnog interesa političara koji su sudjelovali u procesu izgradnje i financiranja autoputa, ni od toga ne bi bilo ništa.

Zahvalimo ljudima, a ne političarima

Zato zaista ne vidim niti jedan razlog da na ovom uspjehu zahvaljujemo političarima i slušamo njihove litanije samohvale. Jedini kojima treba čestitati su vlasnici malih restorana i apartmana, menadžeri velikih hotela i svakom čovjeku koji je turistima ponudio neko dobro ili uslugu kako bi im boravak u Hrvatskoj ostao u lijepom sjećanju.