Što da smo ostali u Jugoslaviji?

Što da smo ostali u Jugoslaviji?

Foto: titoville.com,Index

"Nikada ne smijemo žaliti za onim što se nije dogodilo. Prošlost koja se nije dogodila skrivena je od nas samih kao i budućnost koju ne možemo vidjeti."
Richard Martin Stern


PO BESPUĆIMA Interneta, od foruma, preko komentara ispod članaka pa do Fejsa, nađu se često oni koji počnu priču kako bi nam bilo dobro da smo ostali zajedno, svi skupa u Jugoslaviji, te branili bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti. Imali tržište, tvornice, svi se lijepo družili i svima je bilo dobro. Osim naravno onima na robiji. I onima koji su morali u Njemačku na bauštelu. I onima koji nisu dobili društveni stan.

No, hajdemo zaozbiljno zamisliti kako bi to izgledalo? Iskoristiti podatke i uzore koje imamo i zamisliti da je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija ostala na okupu. Da ne bi bila u pitanju potpuna fantastika, uzeti ćemo dva uzora: Rusku Federaciju kao primjer ekonomske tranzicije i Bosnu i Hercegovinu kao primjer funkcioniranja složene države na Balkanu.

14. izvanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije

Naša priča počinje na dan 22. siječnja 1990. godine. Održava se 14. izvanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije, u beogradskom centru "Sava". U kongresu su sudjelovali izaslanici iz svih tadašnjih jugoslavenskih republika i pokrajina, kao i partijsko izaslanstvo JNA. Na kongresu su se ponajprije sukobili srpsko i slovensko izaslanstvo. Prvi su se zalagali za uvođenje sustava "jedan čovjek - jedan glas", tj. za unitarnu Jugoslaviju. Slovenci su, međutim, predlagali konfederaliziranje partije i države. Bit njihovih prijedloga bila je u tome da se uvede politički pluralizam, koji je u stvarnosti zapravo već i postojao, jer su u Sloveniji već bili održani izbori za slovenskog predstavnika u saveznom Predsjedništvu, a u Hrvatskoj i Sloveniji bile su u tijeku pripreme za prve višestranačke izbore.

Poslije dva dana rada i oštrih verbalnih sukoba, izaslanstvo Slovenije napustilo je, 22. siječnja navečer, kongresnu dvoranu centra "Sava", praćeni aplauzom srpskih predstavnika. Ivica Račan koji je bio na čelu hrvatskog izaslanstva prišao je govornici i izjavljuje "da mi (izaslanstvo SKH) ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca" te nakon toga i hrvatsko izaslanstvo napušta Kongres, što je označilo kraj vladavine SKJ. To je bio početak kraja Jugoslavije.

U ovoj alternativnoj povijesti obje delegacije ostaju na svojim mjestima.

Politički sustav

Skupština SFRJ sastoji se od dva vijeća: Savezno vijeće sačinjavaju po trideset delegata samoupravnih organizacija i zajednica i društveno-političkih organizacija iz svake republike, odnosno po dvadeset delegata iz svake autonomne pokrajine. Vijeće republika i pokrajina sačinjavaju po dvanaest delegata iz skupštine svake republike i po osam delegata iz skupštine svake autonomne pokrajine.

Da slovenski i hrvatski delegati nisu napustili 14. Kongres, srpska delegacija bi inzistirala na ustavnim promjenama "jedan čovjek – jedan glas" gdje bi broj delegata Saveznog vijeća bio sukladan broju stanovnika svake republike – a pri tome Srbija naravno ima najviše stanovnika. Štoviše, radilo bi se i na tome da se ukinu posebni glasovi autonomnih pokrajina, kako Albanci na Kosovu i brojni narodi Autonomne Pokrajine Vojvodine ne bi imali posebne glasove i stoga značajan utjecaj u saveznoj Skupštini. Predstavnici pokrajina ostaju samo u Predsjedništvu SFRJ – jer Srbija tamo lako imenuje svoje predstavnike. Kao što je uostalom te 1990. godine učinila.

Sve promjene saveznog Ustava moraju potvrditi Republike – a teško je očekivati da bi to tadašnje slovensko i hrvatsko rukovodstvo učinilo. Beograd nema neke pomoćnike s ove strane Dunava osim sveprisutne JNA. Uz pomoć vojske – svrgava se partijsko rukovodstvo Slovenije i Hrvatske, a imenuje neko bliže Slobodanu Miloševiću.

Neki poznati akteri velikosrpske pobune u Hrvatskoj postaju ministri. Blokiraju se demokratske promjene, višestranački izbori, dok se ne donese nova savezna regulacija. Moguće da se zabranjuju i republičke stranke, dakle dozvoljava organiziranje samo na saveznoj razini. Dok cijeli Istok pada, u SFRJ, koja gubi pridjev "socijalistički", stvara se neobična kombinacija federacije s unitarnim strankama.

Ivica Račan postaje disident bez mogućnosti javnog djelovanja. Franjo Tuđman shvaća da mu KOS radi o glavi i ostaje u emigraciji. Nema povratka hrvatskih emigranata, o kojima se u režimskim medijima piše sve više kao o "ekstremistima" i "teroristima".

Godina je 2015.

Godina je 2015. Slobodan Milošević je živ i upravlja Jugoslavijom. Njegov uspjeh 1990. godine povoljno je djelovao na njegovo zdravstveno stanje i kardiovaskularne probleme drži pod kontrolom. Međutim, gore spomenuti politički sustav ne funkcionira. Jednostavno, ne može se naći dovoljno "odanih" u drugim republikama. Zemlja je politički i reformski potpuno blokirana, no za razliku od današnje Bosne i Hercegovine nema visokog predstavnika Europske unije koji bi "pogurao" zakone kada treba. I zaprijetio političarima da će ostati bez plaće ako ne riješe barem temeljna imenovanja
Država nije članica Europske unije. Unatoč brojnim pokušajima Europe – Jugoslavija nije uspjela postaviti ni početna stajališta. Jednostavno, nemoguće je posložiti toliko složenu i heterogenu državu. Čak i dijelom namještena republička rukovodstva ne mogu se dogovoriti o budućnosti. Vlade se imenuju po pola godine. Za koje vrijeme – sve stoji.

Vojni rok nije ukinut. Na granicama je još uvijek vojska s puškarnicama, mitraljezima i psima. Europski izuzetak po tom pitanju. Mira na Kosovu nema još od 1981. godine i povremeno se javljaju gerilske akcije. Hrvatska emigracija osjeća nezadovoljstvo građana i povremeno također šalje gerilske skupine, često zajedno s Muslimanima (koji kao narod nisu postali Bošnjaci).

Gerilske skupine generiraju sve veću prisilu režima – država je jednostavno premala i previše zemljopisno integrirana u Europu da se Internet i drugi mediji "preko granice" mogu cenzurirati. A povremeno se po šumama pojavljuju naoružani ljudi. Zanimljivo je da, kako nije bilo hrvatsko-muslimanskog sukoba, u tim gerilcima zajednički operiraju Slovenci, Hrvati, Bošnjaci i Albanci. Na Kosovu je praktično vojna uprava.

Ekonomija Jugoslavije 2015.

Nacionalnim neredima sve se više pridružuju i socijalni nemiri. Država se ujedno i maksimalno zadužila još 90-tih, te su aranžmani s MMF-om uobičajeni svakih par godina.

Gospodarsko stanje je očajno. Na početku je sve djelovalo dosta dobro – privatizacija se vrši po autonomnom, Markovićevom modelu (makar je Ante Marković "maknut" već u jesen 1991. godine jer se smatralo da ima "previše hrvatskih kadrova"). Naime, novi Zakon o poduzećima donesen je još 1988. godine. Predviđene su bile procedure koje se tiču različitih oblika privatnog i mješovitog vlasništva, uključujući i mogućnost transformacije vlasničke strukture društvenog poduzeća u mješovito ili potpuno privatno poduzeće.

Zakonom o poduzećima omogućava se da radnici otkupljuju udjele (dionice) društvenih poduzeća na kredit, ali ne svih udjela. Dio ostaje državi. U uspješnim poduzećima takva praksa je dobra (i danas u onoj stvarnoj hrvatskoj povijesti imamo par pozitivnih primjera) – međutim velik dio jugoslavenske industrije nije bio uspješan.

Radnici su kupili dijelove poduzeća, ali jugoslavenska privreda zapinje još od 70-tih. Ako gledamo najveće industrijske uspjehe, od elektronike do automobila – stvari su počele zapinjati još sredinom 70-tih. Stojadin kada se pojavio – bi je zaista kvalitetan auto u svojoj klasi. Problem je bio što se u Kragujevcu proizvodio do prije koju godinu, gotovo neizmijenjen! Tko bi ga kupovao?

Torbari s Topčidera

Već 1991.-1992. mnoge tvornice dolaze u krizu – proizvode koji su prodavali na istok tamošnje zemlje počinju kupovati drugdje i jeftinije. Spuštanje cijena ne pomaže puno. Tih godina javlja se i kineska proizvodnja, koja bitno jeftinije proizvodi gotovo sve što je mogla napraviti Jugoplastika i brojni drugi. Problemi su sve veći, plaće padaju, radnici ne mogu otplaćivati svoje dionice. Nude ih na prodaju.

A tko je kupac? Pa onaj tko je već i prije upao u monetarni sustav SFRJ – Srbija. Tamo se nalazi i tiskara, bolje rečeno štamparija, na Topčideru. Nema ograničenja primarne emisije i država printa novac. Tko su ovaj puta "torbari" sa svježe tiskanim dinarima? Pa imamo dobar primjer Ruske Federacije – KGB-ovci su postali privrednici i "oligarsi". Slično bi se događalo i ovdje – JNA, KOS i slične službe vladaju.

Država se rješava svojih udjela koje je zadržala po Zakonu o poduzećima. Kupci su isti, tako da se pomalo preuzimaju i firme koje su poslovno uspješne.

JNA i tajne službe se oslanjaju na iste one na koje su se oslanjali kod agresije na Hrvatsku – samo sada ne dolaze u četničkim odorama, već u elegantnim plavim odijelima i torbama punim svježih novčanica. Željko Ražnjatović Arkan je u ovoj povijesti također živ. Kao suradnik beogradskih tajnih službi kupuje udjele u firmama diljem Jugoslavije i postaje jedan od vodećih gospodarstvenika. Oni koji previše govore ili pišu protiv njega – nestaju. Radi čak i izvan Jugoslavije – nakon što je spriječen puč u Rusiji 1991. godine, dio ruskih konzervativaca se snašao u Jugoslaviji. Vojno odmaralište Kupari postaje jedno od ključnih mjesta za međunarodne operacije šverca oružja, duhana pa i droge: iznimno utjecajna JNA se ne libi bilo čega.

Hrvatska u Jugoslaviji 2015.

Kao i cijela država, članica Federacije Republika Hrvatska je siromašna i nerazvijena. Nema autocesta, plaće su debelo niže nego što su u pravoj povijesti. Radi političkih nereda i povremenih puškaranja turizam, taj važan izvor prihoda je na minimumu. Neke u stvarnosti propale tvornice još rade, ali plaće su u razini par stotina eura. Inflatorni ciklusi se nastavljaju. Plaće se početkom mjeseca mijenjaju za Eure, kako bi vrijedile jednako na kraju mjeseca.

Onaj tko ima nekoga u dijaspori da mu pošalje par stotina Eura je sretan. Slično i oni bliže Istri, gdje ipak dolazi nešto turista. Vis je još uvijek, šizofrenom odlukom Jugoslavenske ratne mornarice, zatvoren za strance.

U velikim gradovima vlada pomalo vojna atmosfera. Nacionalna polarizacija je velika – JNA i KOS ne vjeruju nikome, posebno je je popis stanovništva 2011. bio jasan. Čak i onima zagrijanim za federalnu državu jasno je što se događa – iza Jugoslavije krije se provođenje velikosrpske ideje. Broj onih koji se izjašnjavaju Jugoslavenima već drugi popis pada. U urbanim sredinama pada i broj Srba – nisu svi oduševljeni velikosrpskom politikom te se osobnim izjašnjavanjem ograđuju od iste.
Bratstvo-jedinstvo prijašnjih vremena nestaje, a sa njime i miješani brakovi. Ima ih manje nego u stvarnoj povijesti. Optuživanja za krizu su na svakom koraku. Hrvatski gradovi izgledaju kao i 70-tih, samo u bitno većoj mjeri oronuli. Obnova nema, fasade propadaju, velikih cestovnih radova nema. Nema ni novih cestovnih obilaznica, a nema ni autoceste. Neki dijelovi D1 su popravljeni, a jedina razlika u odnosu na stvarnu povijest je što funkcionira unska pruga.

Osjeća se približavanje rata. Teškog, krvavog rata koji će, radi naraslih podjela i još veće uloge JNA u društvu biti još i krvaviji i teži i neizvjesniji od onoga u stvarnoj povijesti.

I tu ćemo stati. I vratiti se u stvarnost.

Ne mogu skupa živjeti dva brata, a kamoli dva naroda

Ne mogu se dva brata dogovoriti oko kuće, pa kako će dva naroda ili sedam totalno različitih naroda? Hrvati i Srbi prvi nikada u povijesti nisu ratovali, dok nisu došli u istu državu. I onda u 70 godina jedno 2-3 klanja. I što to nije bilo dovoljno, nego neki još uvijek zazivaju istu državu, valjda nije bilo dovoljno krvi?

Priča o tome kako bi eto bilo super da smo svi ostali zajedno – a koju prilično često čujemo i danas posebno kada imamo ovu internetsku poluanonimnost (ne brinite, "službe" lako dođu do identiteta  svakoga od vas), priča je ili vrlo naivnih ljudi, ili ljudi koji vole krv i ubijanja.

Priča u tome kako nije trebalo ići u nacionalne države – samo je poziv na neke nove ratove, ubijanja i krv novih generacija. Tek i upravo nacionalne države osiguravaju mir i blagostanje i dobrosusjedske odnose. I to čak nema veze s onim negativnim nacionalizmom – jer dobra nacionalna država poštuje svoje manjine i daje im i više nego matične države. I dobra nacionalna država uspješno surađuje s drugim državama.

Nadalje, priča o tome kako bi sve bilo ekonomski super da smo ostali zajedno – još je gluplja jer takva zajednica bi se bitno sporije reformirala od neovisne Hrvatske. Posebno je zanimljiva teorija o Jugoslaviji kao "prirodnoj cjelini", što je za državu čiju su granice crtali ratovi prilično besmisleno reći. Zašto onda recimo isti ne kažu da je Austro-ugarska "prirodna cjelina", trajala je deset puta dulje od obje Jugoslavije zajedno?

Svi ti zagovornici priče kako je nekada bilo super, pa nas eto "zavade", i usput zagovornici priče o dogovorenom ratu zaboravljaju jednu stvar – velikosrpska ideja je bila realna, velikosrpska ideja je bila tu daleko prije 1990. godine i velikosrpska ideja je bila u realizaciji. Rat stoga nije bio "namješten", već je u pitanju bila borba za realizaciju iste ideje u Hrvatskoj, pa kasnije i drugdje. A naravno da su rat iskoristili psi rata na svim stranama. To je opet posljedica te iste, velikosrpske ideje koja je do rata i dovela. Da nje nije bilo – narodi nekadašnje Jugoslavije razišli bi se u miru, kao Česi i Slovaci i vjerojatno ušli u Europsku uniju još prije 20-tak godina.

Jugoslavija je prestala biti potrebna na dan kada je pao Berlinski zid. Kao i Sovjetski Savez, kao i Čehoslovačka. Ideja da bi tako složena država mogla opstati u demokraciji i još se razvijati – politički je besmislena.

Ali ideja da njenih sedam nasljednica mogu surađivati, trgovati, cijeniti jedni druge, da ljudi mogu putovati, družiti se, voditi ljubav i ženiti se – sasvim je nešto drugo. Juga je morala propasti da bi se odnos između njenih nekadašnjih naroda i država mogli graditi na iskrenim i pravim temeljima, a prvi među njima je: "Čist račun – duga ljubav!" Znati cijeniti i čuvati svoje i poštivati tuđe.

Nostalgija

Nostalgija je dobar osjećaj, jer nas vraća u neko davno doba, kada smo bili mladi, poletni, kada su mnogi dragi ljudi oko nas bili živi. No, treba razlikovati tu osobnu nostalgiju od političke gluposti i zaluđenosti davno prohujalim vremenima.

Pa ako se danas sjetite Dana mladosti jer patite kako smo svi bili "zajedno", kako je nekada radila tvornica koja bi se ionako ugasila jer je ta proizvodnja otišla u Aziju i želite da se povijest vrati – kratka obavijest: u ovom svemiru vrijeme teče linearno u jednom smjeru i stvari nikada neće biti kakve su bile. Ako ste propustili razvojnu, poslovnu ili drugu šansu – svijet neće radi toga stati i krenuti natrag da je ponovno nađete.

No, ako se sjećate Dana mladosti jer ste nosili bijelu košulju koja je mirisala na svježe i ispeglano, jer ste imali tremu radi recitacije pred razredom i jer vam je pokojna majka vezivala maramu i obrisala vam usta nakon jutarnje čaše mlijeka – neka, to ste vi i to je dio vaše prošlosti. I to nema veze s državom.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara