Foto: Goran Mehkek / Cropix, Facebook

 

ZAJEDNIČKI nazivnik Željku Peratoviću, Denisu Latinu i Muniru Podumljaku, mogao bi biti Tomislav Karamarko. Svi oni, naime, kažu da im je taj čovjek promijenio živote; kako privatne, tako i poslovne.

Peratović, nekada vrsno pero hrvatskog pisanog novinarstva pa zatim bloger i internetski novinar, doživio je mnoge neugodnosti. Peratović je bio i uhićen, često je prozivan, ostao je bez posla, a na kraju se jedno vrijeme sklonio u Švicarskoj. 

Denis Latin, nagrađivani televizijski novinar koji je odavno probio granice Hrvatske nakon što je ukinuta Latinica svoju godišnju minutažu na HTV-u broji u minutama. Sam kaže da je Latinica, jedan od najboljih proizvoda HTV-a, ukinuta po nalogu bivšeg ministra unutarnjih poslova.

Munir Podumljak, građanski aktivist, čelnik udruge Partnerstvo za društveni razvoj često je bio prozivan, a njegova istraživanja financirana od Europske unije u većini slučajeva gotovo su bila potpuno ignorirana od strane hrvatskih medija. Čest gost Bruxellesa, postao je u Hrvatskoj gotovo pa nepoželjan.  

Ovo su njihove priče, svjedočanstva koja su sami napisali za Index i koja objavljujemo u cijelosti.

 

ŽELJKO PERATOVIĆ - Ovo je moja priča o Karamarku

Moju profesionalnu i građansku sudbinu obilježilo je ubojstvo Milana Levara u kolovozu 2000. Obzirom da mi je Levar bio pouzdan svjedok za brojne priče koje sam istraživao i objavljivao, te da se i kao čovjek pokazao iskrenim saveznikom, nisam njegovo ubojstvo mogao popratiti kao još jednu novinsku priču koja sa mnom osobno nema veze. Posebno stoga što sam imao neposredne saznanja o okolnostima ubojstva. Neposredno nakon ubojstva u svojstvu svjedoka te sam spoznaje predočio policiji i udario glavom o zid - Tomislava Karamarka, koji je kao tadašnji predstojnik krovne obavještajne službe UNS kočio istragu.

Na sve novinarske načine pokušavao sam istragu pomaknuti s mrtve točke, ali to mi nije polazilo za perom čak ni u razdoblju 2002. - 2004. godine kada je Karamarko bio izvan represivnog sustava.

Represija u Vjesniku

Sredinom 2004. u jeku afere Puljiz, kada je Sanader bio pritisnut od Stjepana Mesića da smijeni šefa POA-e Joška Podbevšeka, pojavile su se utemeljene glasine da se Karamarko vraća u špijunski sustav kao kompromisno rješenje predsjednika i premijera. U Vjesniku, gdje sam tada radio, objavio sam kritički tekst pobrojavši sve Karamarkove grijehe za koje sam znao, između ostalog dotaknuvši se i slučaja Levar. Još formalno nije ni zasjeo u špijunsku stolicu, a ja sam već počeo doživljavati mobbing na poslu. Glavna urednica Vjesnika Andrea Latinović napala me pred cijelom redakcijom da je Karamarko jako ljut jer sam napisao da ima vikendicu na Mljetu, a to je neistina, i da mu se zbog toga javno ispričam i da se to ne može riješiti samo njegovim demantijem jer da je to isto kao da ona negdje napiše da sam ja ubojica.

Naravno da se nisam ispričao jer je podatak o vikendici bio tek uzgredna opaska da ga nisam mogao dobiti za komentar jer mi je rečeno da je na svojoj vikendici na Mljetu. Zato sam, čim je on preuzeo dužnost šefa POA skinut sa praćenja svih tema koje sam do tada obrađivao, a ticale su se ratnih zločina, bijega generala Ante Gotovine, tajnih službi, organiziranog kriminala, terorizma. Svakodnevno sam trpio omalovažavanje nadređenih, da bi me na koncu prisilili da jedan tekst o temi Udbinih ubojstava u Njemačkoj, a koji je osobno naručila glavna urednica Andreja Latinović, pa ga je bez obrazloženja odbila objaviti, ponudim pod svojim imenom i prezimenom Feral Tribuneu.

Uhićen sam zbog objavljivanja državnih tajni

Viktor Ivančić ga je sa zadovoljstvom objavio, a ja sam u kolovozu 2005. godine zbog tog krimena u Vjesniku dobio izvanredni otkaz i od tada sam nezaposlen.

Istodobno sam svoja saznanja o ubojstvu Milana Levara ponudio Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, posebno apostrofirajući ulogu Tomislava Karamarka u opstrukciji istrage. On me preko pola godine držao bez odgovora da bi me na svjedočenje uputio u Gospić, sad već pokojnom državnom odvjetniku Pavi Rukavini. Ni to svjedočenje nije pomaknulo istragu nikud.

Još sluteći otkaz u Vjesniku pokrenuo sam blog i između ostalih tema doticao sam se i Karamarkovih aktualnih poteza: pomaganja u skrivanju Ante Gotovine, nepotizma i korupcije u POA-i, poslovanju njegovih privatnih firmi s državom. U međuvremenu on je toliko ojačao da je postao šef SOA-e, agencije koja je objedinila unutarnju tajnu službu POA-u i vanjsku OA-u. Iziritiran mojim napisima zatražio  je u rujnu 2007. od Bajića da se protiv mene pokrene postupak zbog objavljivanje državnih tajni i klasificiranih podataka. Bajić je taj zahtjev prihvatio i ja sam uhićen nakon mjesec dana, na samom početku predizborne parlamentarne kampanje.

Zadatak tima SOA-e je bilo pisati komentare na mom blogu

To je imalo i pozitivnu stranu jer su se pojavili službeni dokumenti iz kojih je bilo evidentno da je protiv mene Karamarko angažirao cijeli jedan tim u SOA-i koji je između ostalog za zadatak imao pisati komentare na mom blogu, koji su formalno trebali skretati temu s moje protudržavne djelatnosti, a u kojima se zapravo mene optuživalo da sam odgovoran za smrt Milana Levara ili blatilo tadašnju suprugu šefa SOA-e po nacionalnoj osnovi da bi mi se prikrpala tolerancija govora mržnje. SOA-ine komentare govora mržnje prema Bošnjacima sam brisao, ostale sačuvao.

Kako me ni pretres stana, privremeno oduzimanje opreme i čini se, trajno - novinskog arhiva, te strašenje obitelji nisu zaustavili u namjeri da raskrinkam Karamarkovo kriminalno ponašanje, uslijedile su njegove tužbe za uznemiravanje javnosti i povredu tajnosti postupka. Prvi spor sam dobio pravomoćno, a drugi nepravomoćno.

Pobjegao sam u Švicarsku nakon prijave...

Najveći udarac, od kojeg se i danas oporavljam bio mi je policijski postupak, sredinom 2009. godine, kad je Karamarko čvrsto zasjeo u fotelju ministra policije, po anonimnoj prijavi da seksualno zlostavljam svoju tada petogodišnju kći. Obitelj mi je bila krajnje uznemirena, pa smo pola godine proveli u Švicarskoj da dođemo sebi. I ta je prijava odbačena u ŽDO Zagreb u travnju 2011. kao potpuno neosnovana, a pred Općinskim državnim odvjetništvom vodi se postupak na osnovu moje kaznene prijave protiv nepoznatog počinitelja za lažno prijavljivanje, a u kojoj sam kao jedinog sumnjivca označio Karamarka.

Pripremajući se početkom prošle godine za cilj koji je realizirao neki dan, Karamarko mi je preko posrednika Željka Sačića, optuženika za zločin u Gruborima, ponudio 'pomirbu', da ga ljuti 'što ga prozivam da je ubio Levara', ali da se spreman sa mnom naći i 'povući sve protiv mene'. Odgovorio sam da ja nikada nigdje nisam rekao ili napisao da je on ubio Levara, a ako on nešto o tome zna neka se javi Bajiću. Rekao sam da se tu povlačiti nema ništa jer mu je ionako sve na sudovima i DORH-u protiv mene propalo.

Što se više popne, to će pad biti bolniji

Bez obzira što se čini da je Karamarko izborom za predsjednika HDZ-a postao nikad jačim, čvrsto vjerujem da će i u njegovu, pa i slučaju Milana Levara 'profunkcionirati institucije sustava'. Naravno, volio bih da se to dogodi prije nego postane premijer kao Sanader, ali dugoročno to samo za njega može biti tragičnije jer kako kaže narod: 'što se više popne, to će mu pad biti bolniji'.

DENIS LATIN -  Ovo je moja priča o Karamarku

Što se tiče Tomislava Karamarka moram reći da s njim imam dva vrlo negativna iskustva koja su završila na način da je upravo Karamarko zaslužan za činjenicu da Latinica više nije na HTV-u.

Prvo negativno iskustvo s Karamarkom bilo je u vrijeme kada je uhićen general Ante Gotovina, kada smo o tome radili emisiju, a koja se bavila tada gorućim problemima oko tog uhićenja. No, samo četiri dana nakon što je general Gotovina uhićen, u javnost je pušten "obavještajno- politički spin" koji je imao za cilj da se ne govori o okolnostima Gotovinina uhićenja nego da se govori o nečemu sasvim drugačijem.

Govorili su da se branitelj ubio zbog mene

Kao povod poslužila je Latinica koja se bavila ostavštinom Franje Tuđmana. Emisija se bavila o ratnoj ulozi Hrvatske u Bosni i Hercegovini, o protjerivanju Srba te pljački u pretvorbi i privatizaciji. Iako su se o tome već puno puta vodile polemike, rasprave, objavljivani tekstovi i televizijski prilozi, hajka na mene krenula je iz Sabora.

Hajku je predvodio Vladimir Šeks koji je to nazvao "bogohulnom emisijom", a čak su u Saboru govorili  da se jedan od branitelja ubio upravo zbog te emisije. Nakon toga, privremeno se ukida Latinica, a moji suradnici i ja dobili smo opomene pred otkaz. Čak je bila formirana komisija koja nam je zapravo - sudila. Sjećam se da je tada jedan od rijetkih tko je u stao u obranu mojih suradnika i mene osobno bio bivši predsjednik Stjepan Mesić. Također u to vrijeme, policija me čuvala nekoliko mjeseci, dok su ispred HTV-a prosvjedovali članovi notorne stranke HČSP.

Trebalo je skrenuti pozornost s uhićenja Gotovine

Cilj tog obavještajno-političkog spina bilo je skretanje pozornosti javnosti s uhićenja generala Gotovine. To je bila direktna akcija Karamarka i Šeksa.

Drugo negativno iskustvo s Karamarkom novijeg je datuma, a tiče se i ukidanja Latinice. Sve kreće malo prije nego što će biti uhićen Ivo Sanader: tretirali smo pljačku koja se događala u Hrvatskoj između ostalog bazirajući se i na njegove suradnike.

Znam da je Latinica na koncu ukinuta po Karamarkovu nalogu upravo zato jer smo nakon priče o Sanaderu trebali govoriti o drugima koji su nalazili ispod tadašnjeg predsjednika HDZ-a, a to smo otvorili s aferama Hypo banke i ostalim pljačkama.

Namjerne sabotaže tehničke naravi

Upravo negdje oko emisije koja se bavila Hypo bankom krenula su podmetanja i to preko Uprave HTV-a. Na snimanju su se počele događati namjerne sabotaže i to tehničke naravi, a ja sam odjednom ostao bez suradnika s kojima bi trebao raditi emisiju. Kada danas gledam na to razdoblje, shvatio sam zapravo da je upravo onima koji danas podržavaju Karamarka bilo u interesu tada zaustaviti istrage oko HDZ-a koje nisu vezana uz Sanadera. Naravno, sam Karamarko imao je isti interes, a to je da se ne objavljuju negativna istraživanja o njemu. 

Ne mogu se oteti dojmu, gledajući svoj, ali i ostale slučajeve, da u zadnjih 10 godina sve što je bilo prljavo oko Latinice je išlo izravno od Karamarka. Sve je držao u šaci.

On je glavni medijski terorist

Karamarko je bio glavni medijski terorist zadnjih godina. Možda to tako ne izgleda u javnosti, možda ga javnost tako ne doživljava, ali meni koji sam bio unutra to tako izgleda.

Ovih dana pratim kako je Karamarko osvojio vlast u HDZ-u. Ta atmosfera užasno podsjeća na onu "histeriju" nakon pobjede Franje Tuđmana koju je najbolje tada opisao pokojni Vlado Gotovac upozoravajući na ono što će doći i što je na kraju krajeva i došlo. 

Nešto puno gore od te atmosfera je ovo danas što gledamo oko Karamarka. Uvjeren sam da je pobjeda Karamarkovih ljudi u HDZ-u zapravo pobjeda mafije, organiziranog kriminala, obavještajnog podzemlja i neoustaša. Na ovaj su način oni inaugurirani u vlast.

Milanović mu se divi, Josipović kreditira, a Čačić abolira

Više od moga razočaranja gledajući Sabor HDZ-a, razočarao sam se prešutnom i tihom podrškom Zorana Milanovića, Ive Josipovića i Radimira Čačića. Ne mogu se oteti dojmu da se Milanović zapravo divi Karamarku, Josipović mu daje kredit kada kaže da on osobno nikad nije koristio obavještajne službe.

Na kraju tu je i Čačić koji po liniji HNS-a zapravo daje alibi kao što je ta stranka davala 2003. godine alibi Ivi Sanaderu iako su znali da on ima krajnje sumnjivo porijeklo imovine. Oni su to tada znali, kao što danas znaju za Karamarka. O samom Karamarku postoji jako puno dokumenata od kojih su mnogi u u DORH-u, a pritom mislim i slučaj Soboli.

Razočaran sam jer znaju o čemu se radi, ali daju Karamarku prolaz. 

 

 

 

MUNIR PODUMLJAK -  Ovo je moja priča o Karamarku

Iako to neću znati još dugo poslije toga, moj prvi sukob s prijateljima Tomislava Karamarka i njegovim interesima započinje negdje pred kraj 2003. godine. Naime, tada smo objavili aferu Domovi za stare i nemoćne u Gradu Zagrebu, a s druge strane kao zaštitnik gradskih moćnika pojavit će se Miro Laco, pouzdanik Karamarka.

Većinu naših vijesti paraobavještajna struktura stavila je na marginu

Nakon tog predmeta, Karamarkovi prijatelji zajedno s jednom urednicom i novinarkom, započet će žestoku kampanju protiv udruge Partnerstvo za društveni razvoj i mene osobno. Cilj je bio onemogućiti da informacije od javnog interesa koje objavljuje udruga dopru do šire javnosti. O tome će na sudu svjedočiti i Dušan Miljuš, u to vrijeme novinar Večernjeg lista. Ogromna količina dezinformacija i paraobavještajnih falsificiranih izvješća plasirana je novinarima, koji ih dalje distribuiraju uglavnom među sobom, kao preventivnu metodu. Među novinarima koji su distribuirali takve informacije bili su i neki ljudsko-pravaški izvjestitelji i nagrađivana pera. Većinu naših vijesti, istovremeno, paraobavještajna struktura uspijeva staviti na marginu.

Paralelno s tim nastojanjima pokušavaju se i neke druge vrste eliminacije o kojima su svjedoci nešto vise rekli u sudskom postupku "Milan Bandić vs Munir Podumljak" i članovi izvršnog odbora udruge. No, na sreću ne uspijevaju.

Index je probio blokadu, no onda kreće Pukanićev Nacional

Nakon višegodišnjeg zatišja, stjecajem slučajnih okolnosti Index objavljuje veliki intervju sa mnom u kojem sam bez rukavica objasnio strukturu organiziranog kriminala u RH i poveznice kriminala i politike.

Tada započinje drugi ciklus napada na mene, no ovaj put puno maligniji i ozbiljniji u režiji ranije navedene novinarke, pokojnog Ive Pukanića (zastupanog po novinaru Plamenku Cvitiću) te u suradnji s obavještajnom zajednicom kojoj je tad već na čelu Tomislav Karamarko. Koriste se stvarni obavještajni podaci kojima se dodaju potpuno morbidne konstrukcije i neistine, a koje sve zajedno daju dojam "službenog dokumenta" tada već SOA-e.

Tijekom njihove pripreme, s druge strane dolazi do emitiranja emisije HTV-a "Nedjeljom u 2" voditelja Aleksandra Stankovića početkom 2008. godine u kojoj sam gost. U toj emisiji između ostalog govorio sam i o poveznicama Grada Zagreba i organiziranog kriminala, te Pukanićevim vezama s jednim od klanova duhanske mafije. Nakon toga slijedi paraobavještajni članak u Nacionalu.

Karamarko je dobio osobni razlog

Inače, razmijenjeni SMS-ovi između Ive Pukanića i Tomislava Karamarka u to vrijeme (dostupni u sudskom spisu Pukanić) govore o "izuzetnoj suradnji" POA/SOA- e i Pukanića, odnosno Karamarka i Pukanića i "zajedničkim operacijama" upravo u to vrijeme.

Cilj je ponovno isti - neutralizirati bilo kakvu mogućnost da Udruga učini dostupnima široj javnosti informacije o korupciji i kriminalu u vrhu države i da se o tome vodi ozbiljna, na činjenicama utemeljena rasprava.

No, ovaj put Tomislav Karamarko ima i osobni razlog: Udruga je uputila kaznenu prijavu povezanu s privatizacijom ljetnikovca Cvijete Zuzorić kod Dubrovnika gdje se na kreditu nalazilo i ime Tomislava Karamarka. Dio relativno uglednih novinara nasjeda na novu obavještajnu inicijativu. Izvješća Udruge manje više nitko i ne objavljuje.

Prijeti se, a Izvješća se ne prenose

Istovremeno se policajcima, djelatnicima DORH-a i drugim zaposlenicima države koji po prirodi posla moraju surađivati s nama, savjetuje, prijeti odnosno vrši se represija prema njima, kako bi se ta suradnja prekinula. Tako je bilo i krajem 2010. godine i početkom 2011. godine kada objavljujemo Izvješće o Sukobu interesa u RH gdje se Tomislav Karamarko nalazi kao najčešći kršitelj etike i dužnosničkih propisa RH.

Izvješće ne prenosi gotovo ni jedan medij u RH, iako se radi o najvećem takvom istraživanju na Balkanu koje je bilo financirano od strane Europske unije.

Nadležna tijela ne postupaju sukladno Zakonu po našoj prijavi, a Karamarko izbjegava javni duel. Kako je negdje istovremeno zabranjena i emisija HTV-a "Latinica" odmah nakon što je objavljen kritički prilog o Karamarku, odlučujemo se na potpuno alternativni pristup otvaranja javne rasprave o rezultatima istraživanja koju je u formi Latinice vodio Denis Latin.

Zvali smo to Karamarkuša

Priloge i emisiju na You tube je pregledalo preko 60.000 građana, a vijesti o prilogu je pročitalo preko 500.000 građana, što je dovelo do druge emisije "Nedeljom u 2".  No, i nakon te emisije, Tomislav Karamarko uspijeva onemogućiti bilo kakvu dublju raspravu o svemu što mu se stavlja na teret, a Udrugu proglasiti državnim neprijateljem kao i sve ostale koji ga spominju u negativnom kontekstu.

Metode kojima se koristi su uvijek iste: okupiti ljude koji su na rubu ili izvan zakona oko sebe, učiniti svoj interes njihovim. Braneći i glasajući za Karamarka, brane vlastitu slobodu odnosno čuvaju se od kompromitirajućih podataka koji bi mogli izaći o njima te onda sve to jednostavno unovčiti ili pretvoriti u političku moć putem niza pravnih i fizičkih osoba s kojima je povezan.

Tu metodu će netko od milja prozvati Karamarkuša. Svi koji svjedoče protiv njega ili se nalaze na suprotnoj strani interesa grupe koja se nalazi oko Karamarka imaju velikih administrativnih, pravnih ili problema s pripadnicima kriminalističkog miljea. I sve uvijek slučajno upravo u to vrijeme.

Vrhunac predstave

I na kraju, kao vrhunac predstave, Karamarko preuzima stranku HDZ, kojoj nikada zapravo nije pripadao iako je nekad davno bio njezin član. Metode preuzimanja poznate, a s obzirom da za HDZ ne treba sigurnosna provjera i uvjerenje o nekažnjavanju, za očekivati je da ćemo sve one problematične tipove vidjeti u vrhu HDZ-a počevši s Mirom Lacom kojeg smo spomenuli u početku priče.

A onda će započeti još jedan ciklus kriminalizacije države, sve dok se ne iscrpe i posljednji resursi. No, znam da ima i onih koji na sve navedeno neće sjediti skrštenih ruku. Tako da nam predstoji povijesno zanimljivo vrijeme.