Foto: Arhiv

"NEKAD davno u Europi je postojala konfederacija. Protezala se od Alpa do Jadrana i zahvaćala liniju koja je razdvajala zapadni kršćanski svijet i Bizantsko carstvo", stoji u uvodu teksta Charlesa Lanea objavljenog u Washington Postu, u kojem povlači analogiju između današnje Europske unije i bivše Jugoslavije pred raspad.

Lane piše kako je ta konfederacija obećala konačni kraj ratovima koji su tradicionalno pogađali narode na ovom području. Izradila je dobrosusjedske odnose i međuzavisnost kroz jedinstvenu valutu i slobodno kretanje roba, rada i kapitala. A ista ideja stoji i iza današnje EU. Lane navodi kako je Jugoslavija ponudila treće rješenje "između okorjelog američkog kapitalizma i neefikasnog centralnog planiranja" po uzoru na Kinu ili SSSR.

Jugoslavija se naposljetku raspala nakon dekade polako eskalirajućeg razdora među svojim narodima, da bi se sve završilo ratom krvavijim od onog zbog kojeg je konfederacija na koncu i stvorena. Lane tu napominje kako ne treba pretjerivati u analogiji Jugoslavije i EU-a, jer je "jugoslavenski tržišni socijalizam bio mnogo autoritarniji od modela društvene demokracije u današnjoj Europi". Isto tako, navodi kako je Jugoslaviju više od "bratstva i jedinstva" ili statusa predvodnika nesvrstanih na okupu držala Titova čvrsta ruka. Nakon njegove smrti, vlast su preuzeli "neefikasni i neizabrani birokrati".

Birokratska rješenja za duboke probleme

"Ali tu analogiju ne treba ni podcijeniti. Baš kao i EU, Jugoslavija je stalno pokušavala naći birokratska rješenja za duboko ukorijenjena rivalstva - između Srba i Albanaca, Srba i Hrvata. Vlast se rotirala, institucije duplale, a ustav mijenjao po potrebi, ali svejedno ta rivalstva nikad nisu eliminirana, iako su narodi Jugoslavije govorili manje-više isti jezik", piše Lane.

Objašnjava kako je Tito ekonomskim rastom zasnovanom na dugu kupovao mir, ali kad su računi došli na naplatu, štednja je samo dodana nizu političkih iritacija. "Tako da današnja europska kriza nije bez presedana, Ona nije samo financijska ili ekonomska. Važnije je pitanje kako može, ili može li uopće, neka multinacionalna konfederacija preživjeti na europskom kontinentu, tako dugo nakon svjetskog rata zbog kojeg je osnovana i Hladnog rata koji ju je održavao. Kako EU može izbjeći sudbinu svakog prijašnjeg carstva ili konfederacije na europskom tlu?", pita se Lane. Kad se gleda iz tog kuta, sudbina Europe izgleda prilično sumorno.

Pomirenje Francuza i Nijemaca moglo se izvesti jednostavnije

Lane smatra kako je pomirenje rivalstva Francuza i Nijemaca bio osnovni motiv za pokretanje EU-a, kako se rat više ne bi bio moguć. To je bila dobra i plemenita ideja, ali autori europskog projekta su previdjeli originalni problem. "Nisu mogli naći francusko-njemački mir bez da su Španjolskoj i Finskoj dali pravo veta nad politikama koje se tiču samo Francuza i Nijemaca, i obrnuto. Mogli su imati slobodnu trgovinu i bez da su se pravili kako Grčka i Nizozemska pripadaju monetarnoj uniji", piše Lane.

"Je li EU otišao predaleko jer je Francuska htjela pogonsko gorivo za svoje nerealne vanjskopolitičke ambicije? Ili su se siromašnije zemlje Europe željele pod svaku cijenu dokopati privilegiranog pristupa njemačkom novcu? Sad nije ni bitno. Činjenica je da je Europa zapela u ovoj konfederaciji, koja više nije solventna. Ni politički ni ekonomski", smatra Lane.

Raspad ili jača integracija?

Pritom misli kako postoje samo dva puta naprijed. Jedan je raspad, iako s malim šansama da bude krvav popu onog jugoslavenskog. Čak i postepeno raspadanje Unije bi osiromašilo građane i ostavilo nasljeđe toksičnog nacionalizma. Drugi izbor je, jasno, pratiti stali recept, a to je "više Europe". Prema tom viđenju, jedini lijek za ovu relativno labavu konfederaciju je jača konfederacija.

"Međutim, to bi u praksi značilo odricanje još većeg dijela suvereniteta u korist Bruxellesa, te bi po prvi put izabrani nacionalni parlamenti mogli izgubiti osnovnu funkciju - onu o kontroli financija. Takvo prepuštanje moći neće biti simetrično: Njemačka i druge bogate zemlje će odrediti nova pravila igre, a dužnici će ih slijediti, ali ne bez primjedbi. Budućnost ujedinjene Europe, ako uopće postoji, izgleda asketskije, svađalačkije i manje demokratska nego danas. A to je optimistični scenarij", zaključuje Lane.