Foto: Arhiva

NJEMAČKA i Austrija vode po relativno niskoj stopi nezaposlenosti (mladih) u Europskoj uniji. Može li se problem visoke nezaposlenosti rješavati direktnim akcijama ili je nužna strukturna reforma obrazovnog sustava, mnogo više od najavljenih modifikacija kurikuluma i rasterećenja gradiva? Izvozno jaka Njemačka svoj adut nudi i Hrvatskoj, a svakako, potrebna je i volja i s ove druge strane.

Temeljno pitanje

Prvo je pitanje uvijek najslađe, a u ovom slučaju i više je nego aktualno u Hrvatskoj: Kako sniziti nezaposlenost, posebno mladih? Zasad se kao glavni izlaz iz tog problema nudi izvoz hrvatske (mlade) pameti na EU tržišta, pa Eures postaje koristan EU alat. Za Hrvate Njemačka je svakako (stari) hit. Uz to, nakon pristupanja Uniji, radne dozvole za Njemačku nisu potrebne za Hrvate koji imaju visoku stručnu spremu. 

Svojem pozivu nedorasli političari, a i mnogi građani, vole vjerovati u mogućnost nekakve državne direktne akcije. Obično se misli kako država treba osmisliti što više programa poticanja zapošljavanja nezaposlenih. Hrvatska je zemlja niske cjenovne inflacije, ali programa poticanja zapošljavanja zaista ne nedostaje, unatoč tome što je popularna predodžba suprotna. Inflacija poticaja za zapošljavanja je važna kako bi se ostvario dobar (politički) dojam, sve dok ne pogledamo temeljne makroekonomske indikatore.

Nasuprot populizmu stoji obveza države za strukturne reforme. Nijemci su iskusili opsežnu reformu tržišta rada koju je zbog visoke nezaposlenosti i kronične bolesti gospodarstva (ipak) trebala inicirati socijaldemokratska vlada. Inicijator reforme, Peter Hartz, stvorio je brend koji mnogi nisu voljeli, unatoč rezultatima (vidi dolje). Prilagodbe radnog vremena i plaća, uključujući model skraćenog rada "Kurzarbeit " i preko 7 milijuna (2010) mini poslova "Minijobs" (i za 400 eura), spriječile su masovna otpuštanja radnika (tijekom krize). Takve prilagodbe doprinijele su činjenici da njemačke plaće u zadnjih 10 godina praktički stagniraju, o odnosu na druge zemlje G20, kako podaci Eurostata govore.

Time je (uz tradicionalno visoku produktivnost Nijemaca) zadržana industrijska konkurentnost i relativno niska nezaposlenost zemlje čija misija je biti (produktivni) pokretač Europe. U međuvremenu, na europskom jugu stvarao se dojam lagodnog, osunčanog života, sve dok mladi nisu počeli masovno izlaziti na ulice.

Može se reći da je 5% prirodna (frikcijska ) stopa nezaposlenosti.

Jedna reforma se opet ne može gledati odvojeno. Uvijek je u pitanju niz faktora konkurentnosti i uvijek treba imati široku sliku.

U istom mjesecu, Eurostat je zabilježio kako Njemačka ima i najnižu stopu nezaposlenosti mladih (7,8%), a Austrija (9,3%), dvostruko niže od EU prosjeka (21,7%), odnosno peterostruko/četverostruko manje od hrvatskih 41,5% (u II. kvartalu 2014.).

Njemački obrazovni sustav je priča koja se usko veže uz efikasnost tržišta rada i nisku nezaposlenost. Zapravo, radi se o sustavu obrazovanja koji je svojstven germanskim zemljama, što uključuje Austriju i Švicarsku, ali i Nizozemsku, Luksemburg i druge zemlje. Ionako nije rijetkost da se događaju preklapanja među policy modelima. Od Nijemaca žele učiti i Amerikanci i Kinezi i mnogi drugi. Interes za njemački izvoz imaju i Portugal, Italija, Slovačka i Latvija. Grci i Španjolci također. Listi zainteresiranih zemalja ovo nije kraj. Ipak, što ako Hrvati, tj. nadležno ministarstvo, žele da kraj bude ispred njih?

Dakako, izvoz njemačkog obrazovnog sustava nije tako jednostavan. Mnogi elementi se mogu primijeniti, a opet ostaje onaj glavni faktor – kulturni i povijesni kontekst. U prijevodu, njemački sustav vrijednosti. Dualni sustav u Njemačkoj postoji još od ujedinjenja 1870-tih, s prethodnom razvijenom tradicijom malih i srednjih poduzeća (Mittelstand) i samih obrta.

U međuvremenu, akademski sustavi drugih europskih zemalja su se "zateoretizirali".

Dakako, kulturni kontekst ne bi trebao biti alibi domaćim donosiocima odluka da, nakon godina odgađanja, ne primjene njemačke dobre prakse, shodno njemačkoj ponudi za hrvatsko iskazivanje interesa. Kao što je navedeno, ako su se sustavi "zateoretizirali", njihova promjena bi značila da se mogu "prilagoditi". Nije ih nužno zaista "odteoretizirati". Teorija je važna. Strukturni problem je što je teorije previše, dok nedostaje onaj drugi, mnogi važniji, stup.

Dualni obrazovni sustav

Službeno se zove "Duales Ausbildungssystem". S jedne strane, klasično učenje teorije u prostoru fakulteta. S druge strane, daleko važnije, sustav s više od 350 programa strukovnog naukovanja (apprenticeship) kod poslodavaca. Stvaranje teoretskih i misaonih temelja potvrđuje se učenjem kroz rad (learning by doing) i rješavanjem praktičnih problema.

Studenti imaju velike prilike zapošljavanja kod poslodavca gdje su se obrazovali, kao i dobru referencu za drugoga. Poslodavcima je strukovno naukovanje pametna investicija u upravljanje ljudskim resursima. Država i cijelo društvo vide interes zbog niske nezaposlenosti.

Akademska zajednica konstantno usklađuje svoje kurikulume sa stvarnim tržišnim potrebama, a komore su posrednici u tom procesu usklađivanja teorije i prakse s realnošću.

Studij se završava dobivanje profesionalnog certifikata koji je vrlo cijenjen na tržištu rada od strane (istog) budućeg poslodavca. Više od polovice studenata ostaje na poslu kod poslodavca gdje su se strukovno naukovali. Prvo zaposlenje im zapravo i nije prva zarada. Tijekom studija, za praktični dio studiranja dobiju prihod. Poslodavac je obvezan pružiti visoki standard kvalitete i kvantitete treninga. Ispite vrše poslovna udruženja i komore.

Komore su važne i cijenjene institucije u germanskim zemljama. Pored niza "usluga", posredovanje u stvaranju kvalitete dualnog obrazovnog sustava, njihova je vitalna uloga. To (može donekle) opravdati činjenicu da je članstvo u komorama obvezno. Treba vidjeti kolika je spremnost hrvatskih komora za ovaj zadatak i za opravdanje (obveznog članstva).

Cijeli sustav posljedica je konsenzusa u kojem svaki dionik ima svoju ulogu. Financiranje sustava je podijeljeno između države i poslodavaca. Prema podacima njemačkog Saveznog instituta za strukovno obrazovanje (2010) troškovi poslodavaca bili su 75%. Prema podacima njemačkog statističkog ureda navodi kako je 2013. godine 523 300 mladih potpisalo ugovore o strukovnom naukovanju.

Država postavlja temeljne standarde, ali u izvedbi sustavom upravlja tržište. Poslodavci imaju interes za financiranje jer novac ulažu stručno osposobljavanje onih koji im kasnije mogu biti radnici i to kao "gotov proizvod". Plaća za studenta je niža nego za regularnog radnika, pa su troškovi rada niži. Poslodavci izbjegavaju rizik s kojime se poslodavci susreću u brojnim europskim zemljama kada trebaju ulagati u praktično poslovno obrazovanje (on the job training) onih koji to isto nisu dobili u fazi studiranja. To je jedan od glavnih uzroka nezaposlenosti koji je u germanskim zemljama riješen dualnim sustavom obrazovanja.

EU okvir

Njemačkoj se često zamjera visoka reguliranost tržišta usluga. Shodno EU Direktivi o uslugama, Njemačka je, kao i svaka država članica EU, trebala (i dalje treba) u određenoj mjeri deregulirati tržište niza uslužnih djelatnosti. Ipak, sustav reguliranih profesija tj. profesionalnih kvalifikacija, u domeni je posebne EU direktive koja je "iznad“ prethodne. To znači da se pojedine usluge mogu „bolje regulirati“ u mjeri u kojoj je to opravdano zahtjevima određene profesije, kako bi kvaliteta bila viša. U tom smislu, ne radi se o klasičnoj regulatornoj prepreci, već o sustavu profesionalne kvalitete koji nije unilateralno postavljen od države, već je interes njemačkog gospodarstva.

Proces učenja

Mediteranske zemlje shvaćaju svoje krupne sistemske greške koje sasvim lako potvrđuju podaci Eurostata. Žele učiti.

U Hrvatskoj (više-manje) se nastavlja njegovanje postojećeg tržišno autističnog sustava akademskog komfora na račun poreznih obveznika i poraznih statistika tržišta rada.

Promjene kurikuluma se konstantno najavljuju pa posljednje najave nisu novost. Obrazovni sustav nije demokratski jer korisnici u velikoj mjeri nisu zadovoljni prisilnim načinom učenja mase teoretskih gradiva, u mnogim slučajevima, bez prakse i kasnije tržišne primjene. To nas dovodi i do zaključka kako sustav nije niti (dovoljno) tržišno orijentiran, pa su hrvatske statistike tržišta rada automatski posljedično porazne . U svakom slučaju, sustav nije niti građanski jer ne stvara proces učenja vrijednosti za liberalnu demokraciju i kapitalizam.

Nekonkurentan obrazovni sustav (koji diskriminira privatni sektor) automatski stvara nekonkurentnost općenito i novo svjetsko izvješće o toj temi i nije (više) novost.

Griješiti nije problem. Pokušaji i pogreške su dio kreativne destrukcije koju doduše nemamo. Kada bi nadležni hrvatski grešnici (pri)znali da griješe, bio bi to tek prvi korak u njihovom obrazovnom ciklusu. Onda bi se reforma obrazovnog sustava mogla postaviti na noge i barem donekle usmjeriti prema opisanom modelu. Osim ako ne pokažu domaću inovativnost i ne smisle nešto bolje od opisanog modela.

Autor je predsjednik think-tank Centra za javne politike i ekonomske analize i Instituta za razvoj individualne slobode

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala