Foto: Pero Poljanić

CIJELA Hrvatska suosjeća, no samo oni koji su rođeni i žive na Pelješcu čitavim srcem osjećaju koliko su bolne i duboke posljedice vatrene katastrofe koja je progutala jednu od najljepših šuma te je bajkovite, zelene krajolike pretvorila u zgarište i pustoš.  Kada je vatra objavila rat poluotoku na kom su odrasli, Boris, Baldo, Ladislav i Pero, Pelješčani iz Potomja, Zakotorca i Orebiča, zatvorili su svoje firme i otišli na prvu liniju "vatrenog fronta".

"Vatrena ofenziva krenula je s Tabora i tu nismo mogli apsolutno ništa, jer se buktinja prebrzo proširila kroz Prisoj koji je neprohodan. No, kasnije, te noći, prijatelji i ja smo odlučili da nećemo pasivno promatrati kako vatra uništava sve pred sobom. Otišli smo kućama po kombinezone, duge hlače, krpe i gas maske. 'Naoružali' smo se oruđem za krčenje šume i motornim pilama, a Boris je donio i potopnu pumpu. Puna dva dana i dvije noći bez prestanka smo, s vatrogascima i vojskom, branili Pijavičino. Svuda oko nas je gorjelo, bili smo doslovno u vatri, no visoke temperature, na kojoj bi termometri eksplodirali, nismo osjećali. Nepodnošljiv je ipak bio gust dim, koji te proždire dok ga udišeš. Bilo je to 48 sati pakla", ispričao je za Index Pero Poljanić iz Potomja na Pelješcu koji je na dva dana zatvorio svoj wine bar te je menadžerski posao zamijenio vatrogasnim. Potresne je prizore s terena, neposredno uz vatrenu buktinju, uspio snimiti i fotoaparatom.

"Branili smo kuću po kuću"

Kritično je, kaže hrabri mještanin, bilo u noći, s 20. na 21. srpanj, odnosno s ponedjeljka na utorak, kada je vatra s dvije strane došla do samih obiteljskih kuća, a teška bitka s vatrenom stihijom nastavila se i u utorak ujutro. Po cijelom mjestu Pijavičino je gorjelo te se doslovno branila kuća po kuća. Kritično je bilo i u Trsteniku, a po putevima oko mjesta, nakon što su izgorjele šume u kojima žive, bezglavo su lutale divlje svinje koje su se u panici spustile i do mora.

"Vatrogasci znaju svoj posao i imaju opremu, no u uvjetima ovakve katastrofe, svaki je par ruku bio zlata vrijedan. Ipak, nismo srljali u rizične situacije, sve smo radili u dogovoru s vatrogascima. Pomagali sam im razvlačiti cijevi, a potopna pumpa, koju je donio Boris, pokazala se kao pun pogodak. Spajali smo je direktno na bunare uz kuće kojima je požar došao gotovo do praga te smo njome punili vatrogasne cisterne što je uvelike olakšalo posao gasiteljima jer nisu morali gubiti vrijeme odlazeći po vodu u kilometar i pol udaljeno Potomje", kaže Pero.

U kolopletu snažnih emocija - od tuge do očaja - straha, kako kaže Pero, nije bilo ni u tragovima. Iako su emotivno vezani za svako stablo na koje su se kao klinci penjali i za svaki šumarak na poluotoku na kom su odrasli, o šumama, koje su se pred njihovim očima pretvarale u pepeo, nisu, kako kaže, stigli ni razmišljati jer glavno je bilo obraniti ljude, među kojima je i mnogo starijih koji nisu mogli brzo napustiti svoja ognjišta.

Spaljena zemlja

"Danas, čitav krajolik na potezu od Kune, Pijavičine, Potomja, pa preko Trstenika do Janjine, izgleda kao prizor iz horor filma. Taj predio, poviše Trstenika, koji mi mještani zovemo Prisoj, od Drugog svjetskog rata do sada nikad nije gorio. Bila je to jedna od najljepših, gustih, pravih šuma na Pelješcu. Ali, to je priroda, sve će se to obnoviti za koju godinu. No, ako se do prve velike kiše ne urede i ne očiste potoci za slivne vode Trstenik će ponovno doživjeti katastrofu jer će ga vodena bujica u potpunosti pregaziti", upozorava naš sugovornik, koji je prizore spaljene zemlje zabilježio svojim objektivom.

Iako danas na par mjesta vatra još uvijek tinja, sve je pod kontrolom te opasnosti za Pijavičinu, Potomje, Kunu i Trstenik trenutno nema. Iako je počelo puhati jugo, dečki, koji su se sinoć nakon 48 sati pakla konačno naspavali, nadaju se da većeg vjetra ipak neće biti te da će se stanje na požarištima konačno i potpuno stabilizirati.