AKADEMIK Vlatko Silobrčić optužio je sutkinju na Općinskome kaznenom sudu u Zagrebu Jasnu Zoretić Rendulić da je nekvalificirana za suđenje o etičkim pitanjima u akademskoj zajednici jer je dva puta za redom presudila da je profesor Vjekoslav Miličić kriv za klevetanje predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića jer ga je predstavio kao plagijatora.

Podsjetimo, prof. Miličić je u svojoj knjizi iz 2016. Ćudoređe i deontologija znanstvenoga rada - nećudoređe i neprofesionalnost plagiranja, u poglavlju Plagijati kao primjer plagiranja naveo doktorsku disertaciju Šeparovića. Za potrebe knjige kopirao je i objavio tri stranice Šeparovićeva doktorskog rada koje je on preuzeo iz tuđeg rada. Pritom je upozorio da Šeparović nije naveo izvore iz kojih je preuzimao kako to nalaže akademska praksa – jasnim označavanjem preuzetih dijelova i pripadajućih izvora.

Sutkinja je zaključila da je prof. Miličić kriv jer je u svojoj knjizi “iznio lažne činjenične konstatacije za Miroslava Šeparovića, za koje je bio svjestan da su lažne, postupajući u nakani da naškodi časti i ugledu Miroslava Šeparovića“, za što je kao ključni argument navela činjenicu da je u knjizi predstavio tri stranice iz disertacije na kojima nema fusnota u kojima se navode izvori, ali ne i četvrtu na kojoj se oni navode.

Jedan od svjedoka Miličićeve obrane u procesu, akademik Vlatko Silobrčić, na sudu je tvrdio da je riječ o plagijatu unatoč tome što se u disertaciji navode izvori jer se ne označava i ne razlikuje jasno koji su dijelovi preuzeti od onih koji nisu. Drugim riječima, tvrdio je da se zna od koga je tekst preuziman, ali se ne vidi ni što je preuzimano niti koji su razmjeri preuzimanja.

U novoj presudi sutkinja je Miličića osudila na novčanu kaznu od 14.500 kuna, uz podmirivanje sudskih troškova te obavezu objavljivanja presude u dva dnevna lista i na jednom portalu.

O ovom slučaju za Index smo odradili prilično opsežan intervju sa Šeparovićem koji možete vidjeti na ovoj poveznici.

Nezadovoljan novom presudom Zoretić Rendulić, kojoj je taj slučaj inače bio vraćen na ponovno suđenje, akademik Silobrčić, koji je donedavno bio član pa i predsjednik Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju (koji je potvrdio optužbe za plagijat protiv Šeparovića), poslao nam je sljedeći komentar:

Prošlu srijedu (20.6.2018.) pročitana je presuda protiv prof. dr. sc. Vjekoslava Miličića. U njoj se tvrdi da je kolega Miličić kriv jer je "lažno i zlonamjerno"  proglasio  dr. sc. Miroslava Šeparovića plagijatorom. Kolega je Miličić u svojoj knjizi , kao jedan od nekoliko desetaka primjera plagiranja u doktorskoj disertaciji, svoju ocjenu Šeparovićeva doktorata nedvojbeno utvrdio. Njegovu je ocjenu potvrdio i Odbor za etiku u znanosti i visokome obrazovanju. No, ista sutkinja na dvama ročištima zanemarila je jasno vidljive činjenice i "uspjela" dokazati da je ona kvalificiranija za ustanovljivanje najjednostavnijeg oblika plagijata (doslovno prepisivanje) od eksperata koji su o tome rekli svoje mišljenje. Dakako, ako se ne uzme kao presudna ekspertiza Profesorice pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (PFSZ)  koja je bila jedna od autorica uputa za pisanje znanstvenih i stručnih tekstova za studente prava. Ta je profesorica, iz tko zna kojih razloga, "zaboravila" to što je kao koautorica pisala u spomenutim Uputama i naglo zaključila kako upute zapravo ne postoje. Bilo je i mišljenja u javnosti da neke katedre PFSZ-a imaju "svoje" upute koje vrijede samo za njih i studente dok studiraju njihov predmet (sic!). Na ovome se mjestu svatko tko je ikada išta pisao u struci ili znanosti mora uhvatiti za glavu iz očaja!

Ali, recimo, za  svrhu rasprave, da PFSZ nije nikada pisao upute za svoje studente (što se može lako ustanoviti u knjižnici PFSZ-a). Dakle, svi koji su pisali doktorate znanosti na PFSZ nisu imali pojma kako se to ispravno radi, osim na pojedinim katedrama. Dobro, uzmimo da je tako. Ali ipak, jesu li doktorandi na PFSZ-u doista toliko izolirani da im baš nikakve upute nisu dostupne, premda na Zagrebačkom sveučilištu godišnje zna doktorirati i po nekoliko stotina doktoranada. Dodajmo tome i doktorande u cijelome svijetu.

Spomenut ću da znam 15 dokumenata na hrvatskome jeziku (objavljenih od 1971. do 2017.) u kojima se mogu naći upute o tome kako se pišu znanstveni i stručni tekstovi. Je li doista moguće da, uz sve što sam do sada spomenuo, samo na PFSZ-u doktorandi nisu mogli znati postojeće upute o pisanju doktorata? Treba dodati i pregršt uputa koje inače cijeli svijet poznaje i njima se ustrajno služi. Samo još jedan poseban dodatak za konkretan slučaj doktorata dr.sc. Miroslava Šeparovića. U njemu je riječ o najobičnijem prepisivanju bez oznaka po kojima bi se prepisani tekst mogao prepoznati i razlikovati od doktorandova teksta. To je razina koju znaju prepoznavati i učitelji u osnovnoj školi.

Na kraju smatram važnim objasniti zašto sam u naslovu istaknuo da se konkretna sutkinja pokazala nekvalificiranom. Najprije načelno: mislim da sudovi ne bi trebali biti nadležni za pitanja etičkih i moralnih prijestupa u akademskoj zajednici. To se svugdje u svijetu rješava u akademskoj zajednici, uključujući i moguće sankcije za neetičnost. Sudeći po tome kako je dvaput vodila isti sudski postupak, usuđujem se javno izjaviti da nije kvalificirana za pitanje plagiranja u znanosti. Dopustit ću si i dodatno pitanje: kako je moguće da sutkinja čija je presuda na prvom stupnju poništena i vraćena na ponovni postupak, opet vodi isti predmet? Nije li se moglo očekivati da će i njezina druga odluka biti potpuno ista, usprkos svim nelogičnostima u prvoj presudi. Možda se bar dio odgovora nalazi u tekstu novinara Ivice Grčara (autograf.hr) o mogućem konfliktu interesa dotične sutkinje.

Zagreb, 23.6. 2018.

Vlatko Silobrčić