U NEDJELJU navečer Jonathan Swan iz Axiosa objavio je vijest da je Donald Trump u jednom od mnogih svojih razmišljanja razmatrao dosad najgoru ideju – baciti atomsku bombu na uragane. Ideja se očito više puta pojavila u njegovoj administraciji, kako je Swan naglasio, među ostalim i tijekom sastanka o spremnosti na uragane u Bijeloj kući.

"Shvatio sam. Shvatio sam. Zašto ih ne bismo uništili atomskom bombom? Počinju se formirati uz afričku obalu, dok se kreću preko Atlantika, mi bacimo bombu u središte uragana i to ga zaustavlja. Zašto to ne možemo učiniti?" rekao je predsjednik, prema Swanovu izvoru, piše web stranica wired.com.

Ova ideja, kako god strašna bila, zapravo ima dugu povijest

Čak i u sustavu Bijele kuće, osmišljenom da brzo i autoritativno reagira na predsjednikove kaprice, pitanja ili zapovijedi, nitko nije znao što učiniti s idejom koja je tako očigledno luckasta. Kao što je jedan Swanov izvor rekao: "Mogli ste na tom sastanku čuti kako komarac prdi. Ljudi su bili začuđeni. Nakon što je sastanak završio, zapitali smo se što da radimo s tom idejom." (Trump je u ponedjeljak na Twitteru negirao ove navode.)

Istina je, međutim, da ova ideja, kako god strašna bila, zapravo ima dugu povijest. Prije 70 godina bila je to ideja vodilja američke znanstvene misli. Ono što Trumpovo navodno okretanje atomskom napadu na uragane čini jedinstvenim, šire gledano, jest to što nijedan političar nije to ozbiljno smatrao dobrom idejom još otkako je 73-godišnji predsjednik nosio pelene.

Atomski napad na Hiroshimu i Nagasaki, kad je SAD oslobodio destruktivnu tehnologiju, snažniju od bilo čega u povijesti, isprva je pokrenuo razuzdano uzbuđenje zbog snage atoma. Knjige su cvjetale reklamirajući novu snagu sunca. "Nakon što je bomba bačena, znanstveno-fantastične priče o atomskoj propasti toliko su se raširile da su ih urednici počeli odbijati bez čitanja", objasnio je pisac Isaac Asimov.

Proizvođač zobenih pahuljica General Mills pokrenuo je akciju i ponudio djeci, koja pošalju poklopac pahuljica i 15 centi za poštarinu, "prsten s atomskom bombom", koji će im pokazati kako se "pravi atomi razbijaju na dijelove". General Mills je jamčio da prsten zapravo ne može raznijeti ništa. Oko 750.000 djece uskoro je trčalo po susjedstvu praveći se kako pokreću nuklearne eksplozije. Glazba s atomskom tematikom postala je zaseban žanr, atomski kokteli pojavili su se u američkim barovima, prvo u Press Clubu u Washingtonu, mješavina Pernoda i džina, a na svoje su došli i oglašivači. Povjesničar Paul Boyer se u svojoj ranoj povijesti atomskog doba "By the Bomb’s Early Light" (U prvoj svjetlosti bombe) prisjeća jednog proizvođača nakita koji je reklamirao broš "bisernu bombu" i naušnice koje su bile "odvažne kao i bacanje prve atomske bombe".

Mnogi su znanstvenici zamišljali svijet u kojem bi ljudi rutinski mogli koristiti nuklearno oružje

Inženjeri su sanjali dan kad će nuklearni motori zamijeniti automobile na benzinski pogon, kad će grumen urana-235 veličine vitaminske tablete moći godinama pogoniti obiteljski auto. U tim ranim godinama atomskog doba mnogi su znanstvenici zamišljali svijet u kojem bi ljudi rutinski mogli koristiti nuklearno oružje za probijanje Zemlje i mijenjanje klime. Desetljećima prije nego što su klimatske promjene postale glavna briga, knjiga "Almighty Atom: The Real Story of Atomic Energy" (Svemogući atom: Stvarna priča o atomskoj energiji) sugerirala je korištenje nuklearnog oružja za topljenje polarnih ledenih površina, što bi "cijelom svijetu dalo vlažnu, topliju klimu".

Misaoni eksperimenti su eksplodirali oko toga kako se snaga atoma može iskoristiti za konačno oslobađanje ljudske sposobnosti nadzora i preoblikovanja okoliša kroz geoinženjering.

"Prvi put u povijesti svijeta čovjek ima na raspolaganju energiju u količinama dovoljnim da se nosi sa silama majke prirode", objasnio je znanstveni pisac David Dietz. Atomska umjetna sunca, montirana na visoke čelične tornjeve, osigurala bi rast usjeva i jamčila lijepo vrijeme. Radijacija je bila samo jedan od detalja koji bi se rješavao usput, rekao je Dietz.

Julian Huxley, brat romanopisca Aldousa Huxleyja i poznati biolog, koji će postati utemeljitelj i ravnatelj UNESCO-a (UN-ove obrazovne, znanstvene i kulturalne organizacije), bio je posebno entuzijastičan. U jednom je trenutku predlagao da se nuklearno oružje iskoristi za poplavljivanje Sahare kako bi suhi krajolik procvjetao. Zalagao se za "atomski dinamit" za uređenje Zemljine površine.

Eddie Rickenbacker, letački as iz Prvog svjetskog rata i svojedobno jedan od najpoznatijih Amerikanaca, predlagao je da se nuklearno oružje iskoristi kako bi se rudarima omogućio pristup dragocjenim mineralima duboko ispod antarktičkog leda. Mjesec dana prije rođenja Donalda Trumpa svibanjsko izdanje Mechanix Illustrateda 1946. godine sugeriralo je da su Antarktika i Arktik samo nekoliko nuklearnih toplinskih valova udaljeni od savršenstva. Profesor sa Sveučilišta Columbia objasnio je da su ledene kape "neprirodno stanje" slično "običnoj prehladi" koje utječe na Zemljinu "glavu" i "noge".

Sovjetski znanstvenici predlagali velike crpke na nuklearni pogon da bi se zagrijao Arktički ocean

S druge strane rastućeg hladnog rata, Sovjetski Savez nije bio ništa manje oduševljen geoinženjerskim mogućnostima nuklearne energije i atomskog oružja. Zapravo, staljinistička sovjetska vlada bila je posebno oduševljena idejom požurivanja klimatskih promjena zbog mogućnosti otvaranja hladnog sibirskog istoka uspješnoj poljoprivredi i donošenju suptropskih kultura na obale Crnog mora.

U svojoj knjizi iz 1956. godine "Sovjetska električna energija" autor Arkadij Borisovič Markin sugerira da bi "nuklearna eksplozija mogla otvoriti nove kanjone kroz planinske lance i brzo stvoriti kanale, rezervoare i mora te odraditi ogromna iskopavanja". Autor je odbacio zabrinutosti, pretpostavljajući da će znanost ubrzo "pronaći metodu zaštite od radijacije". Sovjetski znanstvenici predlagali su da se premosti Beringov prolaz i kako koristiti velike crpke na nuklearni pogon da bi se zagrijao Arktički ocean.

Amerikanci fascinirani nuklearnim oružjem

Fascinacija američke javnosti nuklearnim oružjem nastavila se i u 50-im godinama. Štoviše, kroz cijelo to desetljeće, SAD je redovito detonirao atomske oružje u pustinjama sjeverno od Las Vegasa, u susjedstvu sadašnjeg Područja 51. Jedna od prvih turističkih atrakcija u Las Vegasu bila je prilika da rano ustanete, izađete pred hotel i gledate bljesak i gljivu kako se diže u zrak nakon detonacije.

Naknadni učinci radijacije, nevidljivog i neizbježnog otrova koji se širi nuklearnim eksplozijama, ubrzo su postali bjelodani. S tom svijesti, rani nuklearni entuzijazam je splasnuo, posebice kad su bombe iz nuklearnih postale termonuklearne, a snaga bombi od kilotona (odnosno tisuća tona TNT-a) s hidrogenskim bombama prerasla u megatone, odnosno milijune tona TNT-a.

U kratkom razdoblju tijekom Eisenhowerove ere američka vlada ozbiljno je istraživala mirnodopsku uporabu atoma. Taj se program nazivao Plowshare, prema biblijskoj frazi o pretvaranju mačeva u plugove. Otprilike u to vrijeme u razgovor je ušlo bombardiranje uragana. Prema povjesničaru Međunarodnog špijunskog muzeja Vinceu Houghtonu, čije je knjiga "Nuking the Moon" (Nuklearni napad na Mjesec) otkrila detalje o suludim vojnim i obavještajnim planovima, američki meteorolog Jack Reed, jedan od prvih lovaca na uragane, prvi je ozbiljno razmišljao o atomskim napadima na uragane. Njegova je kalkulacija bila da bi možda jedna ili dvije bombe od 20 megatona bile dovoljne da se uragan odmakne od obale. Zalagao se za testiranje svoje teorije, ali nijedan ga političar nije podržao. Frustrirani Reed je svoju ideju proglasio mrtvom samo zato što je bila "politički nekorektna".

Kako je porasla svijest da problem radijacije nije samo "jedan od detalja", doneseni su strogi parametri za testiranja nuklearnog oružja u atmosferi. Ubrzo su ideje poput ove Trumpove bačene na rubove znanstvenog razmišljanja. Štoviše, Reedova bi ideja danas bila zabranjena međunarodnim pravom na temelju Ugovora o mirnodopskim nuklearnim eksplozijama.

Postoji vrlo malo dokaza da bi uspješna detonacija atomske bombe mogla učiniti bilo što da promijeni stvaranje uragana

Pa ipak, privlačnost nuklearnog udara na uragane nikad zapravo nije nestala. Pitanje je takvo da mu je Nacionalna administracija za oceane i atmosferu (NOAA) posvetila web stranicu: "Tijekom svake sezone uragana pojavljuju se prijedlozi da se nuklearno oružje iskoristi kako bi se uništile oluje. Osim činjenice da to vjerojatno ne bi moglo promijeniti oluju, ovaj pristup zanemaruje problem ispuštanja radijacije koja bi se zbog vjetrova kretala prilično brzo, utjecala na kopnena područja i uzrokovala razorne ekološke probleme. Nepotrebno je reći da to nije dobra ideja."

Ideja ima dovoljnu snagu da su meteorolozi NOAA-e ukazali na to da postoji vrlo malo dokaza da bi uspješna detonacija atomske bombe mogla učiniti bilo što da promijeni stvaranje uragana. Radi se o sustavima koji su preveliki i previše snažni i, što je najvažnije, nuklearna eksplozija ne bi utjecala na temeljnu dinamiku.

Čak se i Donaldu Trumpu lansiranje 80 atomskih bombi godišnje čini ekstremnim

Kao što NOAA kaže, među brojnim razlozima zbog kojih atomski udar na uragan ne bi napravio nikakvu razliku je sama količina energije unutar oluje. "Ispuštanje topline odgovara detonaciji nuklearne bombe od 10 megatona svakih 20 minuta", što znači da uragan već svakog sata oslobađa energiju snage Caru bombi, najvećeg nuklearnog oružja koje je ikad detonirano, sovjetske bombe tako snažne da je uzrokovala opekline trećeg stupnja 100 kilometara od udara. Osim toga, smanjivanje uragana katastrofične kategorije 5 na kategoriju 2 tražilo bi, prema izračunu NOAA-e, premještanje pola milijarde tona zraka.

NOAA ukazuje na to da je teško procijeniti što će se uopće pretvoriti u uragan. Svake godine na Atlantiku se stvara otprilike 80 slabih tropskih valova ili depresija, a samo ih nekoliko preraste u uragane. Nemoguće je prepoznati metu. A čak se i Donaldu Trumpu lansiranje 80 atomskih bombi godišnje čini ekstremnim.