ELIZABETH Warren, američka senatorica iz redova demokratske stranke, ima reputaciju jedne od najsnažnijih kritičarki rastuće nejednakosti i neobuzdanog financijskog i korporativnog sektora u Washingtonu. Ova senatorica iz Massachusettsa, za koju se šuška da bi mogla biti kandidatkinja demokrata protiv Trumpa 2020., upravo je predložila zakon koji bi, ako bude usvojen, iz temelja izmijenio način na koji posluju velike američke korporacije.

Zakon o odgovornom kapitalizmu, koji je u srijedu službeno predložila, mogao bi redistribuirati bilijune dolara od uprave i dioničara korporacija prema radnicima, odnosno srednjoj klasi - bez ikakvog dodatnog troška za proračun.

Radnici bi činili 40 % upravnog vijeća svoje tvrtke 

Naime, za razliku od prijedloga drugih ljevičarskih političara kao što su Bernie Sanders ili nova mlada nada demokratskih socijalista Alexandria Ocasio-Cortez, koji traže uvođenje besplatnog zdravstva, visokog školstva i stanogradnje, što bi saveznu državu koštalo bilijune dolara, Warren cilja na promjenu odnosa između uprave i radnika. Radnici bi u tvrtkama koje imaju prihode veće od milijardu dolara - a za takve velike tvrtke radi velik dio američkih radnika - godišnje dobili pravo birati 40 % članova upravnog vijeća svoje tvrtke.

Pritom, kako piše američki portal Vox, polazi od vrlo jednostavne premise: ako korporacije već tvrde da su (pravne) osobe, što im je Ustavni sud i potvrdio, onda bi morale snositi i moralnu i društvenu odgovornost kao svaka druga osoba. 

Kako Warren piše u članku za Wall Street Journal, u kojem je objasnila svoj ambiciozni plan, "korporacije su (ranije) tražile uspjeh na tržištu, ali također su prepoznavale svoje obveze prema zaposlenicima, kupcima i zajednici". Prije nekoliko desetljeća to su prestale raditi i umjesto toga isključivo su se usredotočile na maksimizaciju profita, odnosno obogaćivanje svojih dioničara. 

Milton Friedman: Profit je jedina društvena odgovornost biznisa

Ideološke temelje ovog zaokreta američkog gospodarstva od socijalno odgovornijeg, kejnzijanskog sustava koji je obilježio 30 godina nakon Drugog svjetskog rata, do neoliberalnog sustava koji je uslijedio, udario je ekonomist i nobelovac Milton Friedman u svom članku za New York Times Magazine pod naizgled paradoksalnim naslovom "Društvena odgovornost biznisa je povećati profit". Naravno, ovaj predstavnik poznate čikaške škole ekonomista nije bio ironičan. U članku je iznio argumente zašto je isključiva zadaća uprave tvrtke maksimizirati vrijednost imovine dioničara, odnosno njihovih dionica.

Sve drugo bi prema Friedmanu bila krađa, bez obzira na društvene ciljeve poput zaštite okoliša, radničkih prava, jednakosti itd. Tom logikom, ako izbacivanje proizvoda na tržište koji više izaziva ovisnost i nezdraviji je povećava prodaju, a samim time i profit, onda je uprava dužna to i učiniti. Ako zatvaranje tvornice, otpuštanje domaćih radnika i preseljenje u inozemstvo umanjuje rashode, onda uprava to mora učiniti.

Era vrijednosti dionica kao ultimativnog cilja dovela je u zadnjih 40 godina do golemog porasta vrijednosti dionica korporacija u Americi i Velikoj Britaniji, gdje je Miltonova doktrina zaživjela s Ronaldom Reaganom i Margaret Thatcher. No u isto vrijeme ona je postala veća ili jednaka ukupnoj vrijednosti cjelokupne imovine tvrtke.

Direktor u velikim korporacijama zarađuje preko 300 puta više od radnika

Još važnije, dovela je do dramatičnog porasta nejednakosti, što nije nimalo neočekivano s obzirom na to da u SAD-u samo 10 % populacije posjeduje oko 80 % dionica, a 50 % Amerikanaca nema ni jednu jedinu dionicu.

A budući da su plaće i bonusi direktora postali ovisni o maksimiziranju vrijednosti dionica, rezultat je bio strelovit uzlet zarada menadžera i slab ili nikakav porast plaća radnika unatoč znatnom porastu produktivnosti, što je u suprotnosti s uvriježenim ekonomskim teorijama. To je Ameriku dovelo do nevjerojatne situacije da u velikim korporacijama prosječni glavni direktor (CEO) zarađuje više od 300 puta više nego običan radnik.

Usporedbe radi, piše Vox, njemački menadžeri zarađuju dvostruko manje od svojih američkih kolega, iako velike njemačke korporacije kao što su BMW, Siemens, Bayer i SAP posluju odlično. Razlog tome je drugačiji model poslovanja i korporativnog upravljanja u Njemačkoj koji kroz radnička vijeća i druge oblike regulative u obzir uzima i interese radnika, a ne samo dioničara.

"Zadrži i reinvestiraj" umjesto "smanji i razdijeli"

U isto vrijeme, investicije američkih korporacija nisu porasle, kako je to Friedman predvidio, nego su stagnirale. Glavni je uzrok tome, kako tvrde brojni ekonomisti, taktika kupovanja vlastitih dionica natrag kako bi se umjetno napumpala potražnja i povećala njihova cijena. Dakle, umjesto u investicije ili povećanje plaća, velike korporacije sve više svoj kapital troše za makinacije kojima povećavaju vlastitu zaradu, na štetu dugoročne dobrobiti tvrtke i zaposlenika. 

Heterodoksni ekonomist William Lazonick to je opisao kao strategiju smanjivanja (eng. downsize) i razdjeljivanja, nasuprot strategiji zadržavanja i reinvestiranja koja je dominirala od Drugog svjetskog rata do sedamdesetih godina. 

Warren želi preokrenuti ovaj trend, koji vidi kao glavni problem suvremenog američkog gospodarstva. Naravno, iako bi u teoriji stvorila preduvjete za dugoročni i stabilniji rast te viši životni standard, njena inicijativa će zasigurno naići na žestok otpor i lobiranje američkih milijardera, koji bi ovako izgubili golemo papirnato bogatstvo u (pre)napuhanim dionicama. S druge strane, plaće i druge beneficije radnika značajno bi porasle.

No u takvom sustavu direktori rast plaće ne bi zaslužili tako da po svaku cijenu povećaju vrijednost dionica, nego tako da uvjere i dioničare i radnike, koji bi također imali pravo glasa, da zaista rade najbolje i za jedne i za druge. Tržište bi, drugim riječima, i dalje bilo slobodno, ali uz ovaj svojevrsni oblik samoupravljanja, dioničari ne bi s njega kupili baš sve vrhnje i radnicima ostavljali mrvice.