ADOLF Eichmann (19. ožujka 1906. – 31. svibnja 1962.) bio je visoki nacistički dužnosnik i jedan od glavnih organizatora Holokausta, sistematskog genocida u kojem je tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno šest milijuna Židova. Eichmann je, kao Obersturmbannführer (ekvivalent potpukovnika) u SS-u, igrao ključnu ulogu u koordinaciji deportacija Židova u koncentracijske i logore smrti diljem Europe pod režimom Trećeg Reicha. Njegovo ime postalo je sinonim za hladnu birokratsku učinkovitost u provedbi "Konačnog rješenja", nacističkog plana za istrebljenje židovskog stanovništva.

Rani život i uspon u nacističkoj hijerarhiji

Eichmann je rođen u Solingenu, Njemačka, u protestantskoj obitelji srednje klase. Nakon neuspješnog školovanja i povremenih poslova, pridružio se Nacističkoj stranci 1932. godine, a ubrzo potom i SS-u, elitnoj paravojnoj organizaciji pod vodstvom Heinricha Himmlera.

U početku je radio u administrativnim poslovima, ali je njegova karijera naglo napredovala nakon što je pokazao organizacijske sposobnosti. Godine 1934. premješten je u Sicherheitsdienst (SD), obavještajnu službu SS-a, gdje je počeo raditi na "židovskom pitanju".

Prije rata, Eichmann je bio zadužen za prisilnu emigraciju Židova iz Njemačke i Austrije. Nakon Anschlussa 1938., organizirao je Centralni ured za židovsku emigraciju u Beču, što je bio prvi korak u sistematskom protjerivanju Židova. Njegov pristup bio je metodičan i temeljen na birokraciji, što mu je donijelo pažnju nadređenih.

Uloga u Holokaustu

Nakon što je Njemačka 1941. započela provedbu "Konačnog rješenja", Eichmann je postao ključna figura u logistici genocida. Na Wannseejskoj konferenciji 1942., gdje su nacistički dužnosnici usuglasili planove za istrebljenje Židova, Eichmann je bio zadužen za bilješke i koordinaciju između različitih ministarstava i agencija. Njegov odjel, IV-B-4 u Glavnom uredu za sigurnost Reicha (RSHA), upravljao je rasporedima vlakova, osiguravao resurse i nadzirao deportacije milijuna ljudi u logore poput Auschwitza, Treblinke i Sobibora.

Eichmann nije bio ideolog ili fanatik u klasičnom smislu, već birokrat koji je slijedio naredbe s nemilosrdnom preciznošću. Njegova obrana tijekom suđenja – da je samo "slijedio naredbe" – postala je simbol pitanja moralne odgovornosti u hijerarhijskim sustavima.

Bijeg i hvatanje

Nakon pada Trećeg Reicha 1945., Eichmann je pobjegao u Argentinu koristeći lažni identitet pod imenom Ricardo Klement. Živio je tamo relativno neprimijećen sve do 1960., kada su ga agenti izraelske obavještajne službe Mossad oteli u Buenos Airesu. Operacija, odobrena od strane izraelskog premijera Davida Ben-Guriona, bila je odgovor na dugogodišnju potragu za nacističkim ratnim zločincima.

Suđenje i smaknuće

Eichmann je doveden u Izrael, gdje mu je suđeno 1961. u Jeruzalemu. Suđenje je privuklo svjetsku pozornost jer je prvi put javno prikazalo svjedočenja preživjelih Holokausta na tako velikoj razini. Optužen je za 15 točaka, uključujući zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Eichmannova obrana, temeljena na tvrdnji da je bio samo "mali kotačić" u nacističkoj mašineriji, nije uvjerila sud. Proglašen je krivim i osuđen na smrt vješanjem 15. prosinca 1961. Pogubljen je 31. svibnja 1962., a njegov pepeo rasut je u Sredozemno more kako ne bi postojalo mjesto koje bi moglo poslužiti kao memorijal.

Adolf Eichmann ostaje simbol "banalnosti zla", koncept koji je filozofkinja Hannah Arendt razvila promatrajući njegovo suđenje. Njegov slučaj potaknuo je rasprave o osobnoj odgovornosti, poslušnosti autoritetu i prirodi zla u modernom društvu. Danas se Eichmannovo ime spominje kao upozorenje na opasnosti birokratskog sudjelovanja u nepravdi.