U PRVOJ polovici tridesetih godina Sovjetski Savez bio je duboko uronjen u politiku represije, straha i unutarnjih čistki. Ipak, unutar tadašnjeg partijskog vrha postojao je jedan čovjek koji je uživao iznimnu popularnost, ne samo među partijskim aparatčicima nego i među običnim ljudima.

Bio je to Sergej Kirov, prvi čovjek partijske organizacije u Lenjingradu i sve glasnije percipiran kao potencijalni politički protutežnjak Josifu Staljinu. Svojom otvorenošću, skromnošću i društveno prihvatljivom retorikom predstavljao je ono što je u tadašnjem sovjetskom vodstvu bilo sve rjeđe: osjećaj normalnosti.

Kirovljev autoritet vidio se i na partijskom kongresu 1934., gdje je dobio gotovo jednoglasnu podršku u ponovnom izboru u Centralni komitet, dok je Staljin dobio dvadesetak glasova protiv. Taj detalj, iako rijetko istican u službenim sovjetskim kronikama, u kasnijoj historiografiji postao je ključan za interpretaciju svega što će se dogoditi samo nekoliko mjeseci poslije.

Ubojstvo u hodniku Smoljnog

Dana 1. prosinca 1934. Kirov je u večernjim satima ušao u zgradu Smoljnog instituta, sjedište partijske organizacije Lenjingrada. U uskom hodniku na trećem katu pričekao ga je Leonid Nikolajev, nezadovoljni bivši stranački birokrat, koji ga je iz neposredne blizine ustrijelio u glavu.

Kirov je umro na mjestu. Sovjetske vlasti ubrzo su objavile da je riječ o aktu izoliranog atentatora, no već su prvih dana kružile sumnje, kako u zemlji tako i izvan nje, da slučaj nije tako jednostavan.

Brojne nelogičnosti, od povlačenja Kirovljeva tjelohranitelja neposredno prije pucnja do Nikolajevih tajanstvenih prijašnjih uhićenja i oslobađanja, postavile su temelj za teorije da je atentat bio dopušten ili čak organiziran iz viših krugova.

Iako izravni dokazi nikada nisu pronađeni, većina modernih povjesničara smatra vrlo vjerojatnim da je Staljin iskoristio situaciju, ako je već nije sam potaknuo.

Smrt koja je otvorila vrata Velikom teroru

Posljedice Kirovljeve smrti bile su dalekosežne. Staljin je odmah iskoristio događaj kao povod za obračun s političkim neistomišljenicima. Sljedećih mjeseci i godina tisuće su ljudi uhićene, mučene i pogubljene u procesima koji su kasnije nazvani Veliki teror.

Mnogi istaknuti boljševici, uključujući Zinovjeva i Kameneva, optuženi su da su sudjelovali u "zavjeri za ubojstvo Kirova", iako su njihove veze s Nikolajevim bile labave ili izmišljene.

Kirov je tako, paradoksalno, nakon smrti postao simbol nečega što nikad nije zagovarao: masovne čistke i političkog uništavanja. U sovjetskoj propagandi prikazan je kao mučenik revolucije, dok je njegova smrt poslužila kao alat za konsolidaciju Staljinove moći.

Nasljeđe šutnje i pitanja bez odgovora

Iako je Sovjetski Savez desetljećima tvrdio da je Nikolajev bio usamljeni atentator, raspad SSSR-a otvorio je arhive i potaknuo nova istraživanja. Ona su samo pojačala sumnje, no nisu donijela konačne odgovore.

Kirovljeva smrt i danas ostaje jedan od ključnih događaja koji su definirali mračno razdoblje sovjetske povijesti, a njegovo ime ostaje povezano s trenutkom kada je totalitarna mašinerija krenula punom snagom.