BIVŠI urednik i novinar Vjesnika Zlatko Herljević gostovao je sinoć u RTL Direktu. Osvrnuo se na razoran požar u kojem je stradao Vjesnikov neboder.

Kako se osjećate sada? 30 godina ste radili u Vjesniku, kako se osjećate kad vidite ovo što se dogodilo?

Osjećam se užasno, jer to je kao da je izgorjela vaša kuća. Vi ste u toj kući radili godinama i imali ste tamo prijatelje. Imali ste suradnike. Bili ste urednik. Dakle, bili ste odgovorni za ljude i naprosto ne možete vjerovati da se to dogodilo. Dogodilo se i eto. Ja mislim da ne samo da su Vjesnikovci potreseni, nego je potresen cijeli grad.

Zato što je to doista bio simbol grada. Vidjeli smo i što kažu arhitekti da je to bio jedan od jedinstvenih nebodera u svijetu, nešto niži, ali ipak je arhitektonski vrlo vrijedan. Sad mi, novinari ga nismo zvali čokoladna kockica ili kako ga sad nazivaju. To je naprosto za nas bio Vjesnik, a recimo, kafić u podrumu tog Vjesnika je bila podmornica.

Ono što još uvijek ne znamo je hoće li on uopće ostati. Mislite li da će ga srušiti na kraju?

Ove kontroverzne izjave ministra Bačića mene doista bacaju u bed, što bi rekli, zato što sad malo bi se rušilo, a onda malo bi se gradilo. Onda ispada kao da se mislilo to obnavljati. Pročitao sam danas vrlo pažljivo njegove izjave tako da meni to djeluje dosta nelogično. Naravno, u Hrvatskoj nema političke odgovornosti.

Za Vjesnik je odgovorna SDP-ova Vlada, a jednako je odgovorna i HDZ-ova. Meni nije jasno da u 10 godina HDZ-ove Vlade nitko, pa ni sadašnji premijer nije uspio taj gordijski čvor razriješiti. Vlada navodno ima 60 posto. Ona je imala zadatak da se dogovori i danas iz izjava ministra, ja vidim da je to bilo jako blizu dogovora i oni su kao jako to htjeli obnoviti. To mi djeluje malo šuplje, iskreno rečeno.

U doba kad ste tamo radili, jeste li bili dojma da je zgrada tada bila sigurna ili ne?

Ne. Mi tada nismo razmišljali o tome. Ne zato što smo bili mlađi pa smo malo drugačije prilazili stvarima. U to vrijeme ja mislim da zgrada ni tada nije bila sigurna. Ministar je danas rekao da tada nisu važili takvi protupožarni zakoni kao sada. Istina je da ovaj famozni hodnik koji ide od vrha do dna, da tu nije bilo protupožarnih vrata, nego ste vi iz lifta izlazili ravno u redakciju. Tu su bila staklena vrata.

Redakcije su po ondašnjoj koncepciji novina bile praktički kao "škatulje", bile su drvene, bile su sve u drvu. Mi smo svakom novinaru kad je došao raditi, urednik bi mu rekao ovo je sada tvoj ormar. Ormari su uređivali vanjsku politiku, unutarnju politiku, kulturu i sve rubrike, sportsku. Ormari su bili pregrade. Mi smo se često čuli s kolegama iz susjedne redakcije.

Poslije kad smo mi premješteni '87. kad je bila Univerzijada, onda su redakcije Vjesnika i Večernjeg i Sportskih novosti prešle u takozvani press centar Univerzijade. To je onaj istočni aneks u kojem je danas neka državna agencija.

Međutim, tad se i pušilo sigurno?

Mogli ste rezati dim jer su novinari onda puno više vjerojatno pušili nego danas. A i vjerojatno je iz sigurnosnih razloga bilo jako problematično. S druge strane, ja se sjećam da je postojala stalna vatrogasna služba u Vjesnikovom neboderu.

Zato meni sad malo deplasirano zvuči ovo da je netko ušao u neboder. Ako se sjećate iz "Crno-bijelog svijeta", one scene kad se ulazi u neboder i onda u neboderu ste imali dva zaštitara i oni su vas poznali, ali vi ste morali pokazati iskaznicu.

Dosta smo govorili da je to i simbol novinarstva. Zanima me malo o Vjesniku i njegovim slavnim danima.

Vjesnik je nastao kao antifašistički list 40. godine. Njegove slavne godine idu dalje od 60-ih i ja ću vam reći o slavnim danima 80-ih otkad sam ja došao raditi. Ne zato da su to zbog toga slavni dani, nego mogu vam govoriti o kolegama koji su tamo radili. Mislim, tamo je bio jedan Tenžera. Vi ste kad ste ulazili u Vjesnik, onda je bilo ono "Gle, ono je Tenžera".

Ja se sjećam da sam jednom bio u jednom mladom društvu, mladih novinara kad su nas ti stariji pozvali za stol da popijemo s njima piće. To je bilo kao da ste osvojili Svjetsko prvenstvo ili "Jeste li popili neko piće s Tenžerom ili Igorom Mandićem?" To su bile te veličine.

S druge strane, Vjesnik je imao fenomenalne dopisnike i ja sam proveo veći dio karijere kao vanjskopolitički novinar i urednik. Bilo je osam dopisništava još 90-ih godina u svijetu - Washington, Moskva, Pariz, Bonn, Berlin, Rim, Bruxelles. Imali ste sve regionalne centre bivše Jugoslavije pokrivene s dopisništvom. Zato kažem da Vjesnik nije samo institucija u smislu da je imao sjajne novinare.

Kad je došla nova država, a što je bilo lakše nego ministru reći tko su ljudi koji mogu predstavljati Hrvatsku. Mirko Galić je bio ambasador u Parizu i dopisnik iz Pariza. Dražen Vukov Colić je bio dopisnik iz Bonna i onda je bio veleposlanik prvo u Bugarskoj, pa u Austriji.

Hido Biščević je bio veliki novinar što se tiče Bliskog istoka i veliki poznavatelj, on je bio prvo ambasador u Turskoj, pa je bio veleposlanik u Rusiji, a sada je veleposlanik u Srbiji. Rekao bih da je pola vanjske politike Vjesnika i Večernjeg završilo u diplomaciji. Zoran Vodopija je bio na Kosovu iz Večernjaka. Evo, nama je još danas Šimunović ambasador u Americi.

I na kraju svega ostao je gore samo znak... Sve je izgorjelo i ostali su samo znak Vjesnik i Večernji.

To je neka simbolika. Ja ipak gledam tu s nekim optimizmom. Ja bih volio kad bi se taj neboder obnovio. Ja mislim da se on može obnoviti. Ja bih volio kad bi se to ostvarilo. Neboder bi se mogao obnoviti, a mislim da bi arhitekti mogli isti projekt napraviti, a da zadovoljava sve sigurnosne standarde i današnje uvjete.