Screenshot: YouTube

KIM PHUC je postala živući simbol Vijetnamskog rata, njene opekline nisu bile jasno vidljive na fotografiji koja je obišla svijet, ali agonija je bila očita, dok je uplakana trčala prema kameri, ruku odmaknutih od tijela i gola jer je s tijela rastrgala plamteću odjeću. 

Više od 40 godina kasnije ona još uvijek skriva ožiljke ispod dugačkih rukava, ali suze u njenim očima otkrivaju da agonija nikad nije prestala, piše AP.

"Dugo godina sam mislila kako više neću imati ožiljaka, više neće biti boli kad stignem u raj. Ali sada, za mene postoji raj na Zemlji", rekla je 52-godišnja Phuc nakon dolaska u Miami gdje ju je dočekao dermatolog specijaliziran za lasersko uklanjanje ožiljaka od opeklina.

Phuc je prošlog mjeseca započela sa serijom tretmana koji bi prema riječima liječnika Jilla Waibela trebali izgladiti i omekšati njeno oštećeno tkivo koje prekriva lijevu ruku, dio vrata i gotovo čitava leđa. Još važnije, liječnik je uvjeren da će laserska terapija pomoći u uklanjaju boli koju pacijentica svakodnevno osjeća.

"Prevruće je, ja umirem"

Ut danas ima 65 godina, a agoniju Phuc kao 9-godišnje djevojčice je zabilježio 8. srpnja 1972. nakon što je južnovijetnamska vojska slučajno bacila napalm na selo Trang Bang, u okolici Ho Ši Mina, poznatijeg kao Saigon.

Fotograf se dobro sjeća dana kada je ugledao malenu Vijetnamku kako viče: "Prevruće je, prevruće je!". On je djevojčicu stavio u kombi AP-a gdje se sklupčala na podu, s nje se ljuštila koža dok je plakala: "Ja mislim da ja umirem, prevruće je, prevruće je, ja umirem."

Ut je djevojčicu prvo prevezao u bolnicu i tek tada predao fotografije lokalnom uredu, uključujući onu Phuc za koju je dobio Pulitzera.

Waibel kaže da je ona pretrpjela ozbiljne opekline na više od trećini tijela; u to vrijeme, većina ljudi koja bi slične ozljede zadobila na više od 10 posto tijela je umirala.

Napalm se lijepi poput želea, stoga za žrtve poput Phuc nije bilo načina da pobjegnu od vrućine kao što je to slučaj s običnom vatrom. "Vatra se na njoj zadržala jako dugo vremena," rekao je liječnik, koža je uništena kroz sloj kolagena, zbog čega su njeni ožiljci četiri puta deblji nego kod normalne kože.

Iako je provela godine u vježbama koje su joj trebale pomoći da zadrži pokretljivost, lijeva ruka Phuc još uvijek ne može dosegnuti opseg poput desne, a krutost u dlanu je spriječila njenu želju da nauči svirati klavir. Ona s lijeve strane tijela ne može nositi niti tako jednostavne stvari kakva je ženska torbica.

"Kao dijete sam se voljela penjati na drveće poput majmuna," brati guave i bacati ih dolje prijateljima. "Nakon što sam opečena ja se više nikad nisam popela na drvo i nikad nisam zaigrala tu igru s prijateljima. Bilo je uistinu teško, bila sam uistinu onemogućena".

Vjera u Boga i sloboda od boli

Zbog štete na završecima živaca, bol koju trpi Phuc nastupa nasumično, ali je posebno akutna tijekom mijena sezona u Kanadi, gdje ona živi otkad je pobjegla iz Vijetnama u ranim 1990-im.

Phuc kaže da joj je kršćanska vjera donijela fizički i emocionalni mir "usred mržnje, gorčine, boli, gubitka i beznađa" u kojima je bol bila nepodnošljiva.

"Nikakva operacija, nikakvi lijekovi i doktori nisu mogli pomoći u zacjeljivanju mog srca. Jedino što je moglo pomoći je čudo, da me Bog voli. Ja sam samo željela da jedan dan budem slobodna od boli," kaže Phuc.

Sedam tretmana

Waibel koristi lasere za sanaciju ožiljaka od opeklina, uključujući one uzrokovane napalmom. Svaki tretman u pravilu košta između 1,500 i 2,000 dolara ali je liječnik svoju uslugu odlučio donirati nakon konzultacija s Phuc u kojima je čuo kakvu količinu boli ona podnosi. 

Postupak je dugotrajan, a liječnik koristi laser da bi, kremama i sedativima dobro zaštićeno, tkivo s ožiljcima zagrijao do stupnja vrenja. Postupak stvara mikroskopske rupice na koži što omogućuje da lijekovi koji potiču rast kolagena pronađu put duboko kroz oštećenu kožu.  

Waibel očekuje da će Phuc trebati do sedam tretmana u sljedećih osam ili devet mjeseci, a pacijentica terapiju prihvaća s lakoćom nakon niza operacija i zahvata koje je iskusila kao dijete.

"Ovo je bilo tako lagano, tako lako," rekla je Phuc nakon prvog tretmana. Nekoliko tjedana kasnije njeni su ožiljci još crveni i osjeća kako se stežu i svrbe dok zacjeljuju, ali ona jedva čeka da nastavi s terapijom. "Možda će potrajati i godinu, ali ja sam uistinu uzbuđena – i zahvalna".