DRUŠTVENIM mrežama kruži vijest kako je 13-godišnjem dječaku eksperimentalnom terapijom izliječen zloćudni tumor mozga (glioma). Uzgred rečeno, vijest je istinita i stara jedno dvije godine. A ispod nje većina komentatora, uglavnom stvarnih osoba, a ne botova, oduševljeno zahvaljuje Bogu i hvali Isusa zbog izlječenja, kao da je riječ o čudu iz Međugorja nastalom nakon molitve.

I meni ne preostaje ništa drugo nego da toj oduševljenoj skupini predočim suhu statistiku koja će zauvijek razriješiti dvojbu tko to zapravo liječi našu djecu (i nas također).

Strahovita brojka

Na temelju svih nama poznatih podataka znamo da je kroz praktički cijelu povijest čovječanstva smrtnost djece bila ogromna - svako četvrto dijete umrlo bi još u dojenačkoj dobi, a još bi toliko djece pomrlo ne dočekavši pubertet. Jednostavnije govoreći, pola djece ne bi doživjelo 15. rođendan.

Europljani su prvi počeli voditi statistiku, i to tek od 18. stoljeća. Tako znamo da je u Švedskoj u razdoblju od 1750. do 1780. godine umrlo 40% djece. Računica u jednom bavarskom selu tog vremena veli da je prosječna žena imala 5,6 djece, a umrlo ih je 2,8.

Tih strahovitih 50%, s vrlo malim odstupanjima, tvrdoglavo se ponavlja kad se arheološki istraže razni lokaliteti od Južne Amerike preko Rima do Kine i Japana, kao i kad se računa smrtnost djece u lovačko-skupljačkim plemenima. I Hrvatska se uklapala u tu tužnu statistiku - prema službenim podacima iz 1874. smrtnost dojenčadi bila je 29,4%.

Ili, da prestanemo govoriti u postocima: s obzirom na to da je dosad na našem planetu živjelo nekih 117 milijardi ljudi, slobodno možete reći da se broj preminule djece u cjelokupnoj povijesti čovječanstva mjeri desecima milijardi.

Je li vam sjela ova brojka u glavu?

Kako su umirala djeca

Razlog broj jedan masovnog umiranja dojenčadi bili su loša higijena i kontaminirana hrana. Kako je jedan hrvatski liječnik s početka prošlog stoljeća zabilježio, "od zle i neprikladne hrane umrije svako drugo dijete" (a isto tako i od vode zagađene bakterijama). Svako peto dijete umiralo je od infekcije dišnih organa.

Umiralo se masovno od gladi, a sveopća pothranjenost značajno je smanjivala šanse preživljavanja oboljeloj djeci. Epidemije velikih boginja, kao i raznih drugih bolesti, ubijale su milijune djece (i odraslih). Jedna epidemija meningitisa iz 1940. ubila je dvije kćeri mojega djeda, jednu od devet mjeseci, jednu od pet godina (a jedna od deset godina ostala je s doživotnim posljedicama). Ne treba prešutjeti ni ratove koji su gdjegod znali zbrisati i po pola stanovništva.

Od 294 do 3

Danas u Hrvatskoj umire troje dojenčadi na tisuću rođenih, a slične brojke bilježimo i po cijelom razvijenom svijetu. Stanje je i dalje alarmantno u zemljama poput Somalije (111 umrlih na tisuću), premda je i to svjetlosnim godinama ispred Europe i svijeta 18. stoljeća.

Kako smo s masovnog umiranja djece došli do toga da danas ogromna većina dojenčadi može očekivati ne samo da će dočekati pubertet, nego i zrele godine, pa i starost?

Na razvijenom Zapadu polovicom 19. stoljeća prvo je došlo do sanitarne revolucije - uvođenje kanalizacije i vodovoda praktički je prekinulo umiranje od kolere i raznih drugih crijevnih infekcija prouzročenih prljavštinom i fekalijama. Doktor John Snow prvi je u Londonu shvatio da kolera dolazi iz prljave vode, a ne iz "kužnog zraka", kako se dotad vjerovalo.

Kad se na prijelazu u 20. stoljeće, zahvaljujući naporima Pasteura i doktora Semmelweisa, počelo s boljom higijenom pri porodu i boljom prehranom majke i djece, konačno je počela padati i smrtnost dojenčadi.

Potom su u igru ušla i cjepiva za brojne dječje bolesti (ospice, difterija, veliki kašalj, polio) te antibiotici, što je dovelo do dramatičnog pada smrtnosti dojenčadi i djece, pa smo došli do današnjih 0,3%. U razvijenim zemljama vodeći uzrok smrti djece do 18 godina nisu više bolesti i glad nego ozljede i nesreće (u SAD-u i vatreno oružje). Od bolesti je najgora i dalje rak, a vjerojatno je od svih tih karcinoma i dalje najteža ona glioma koju smo spomenuli na početku teksta, za koju se već razvijaju terapije, pa ćemo valjda i tu gadnu bolest jednom zgaziti.

Gdje je tu Bog?

Ne znam jeste li iz cijele one sumorne priče o desecima milijardi pomrle djece dobili dojam da se o njima i o svijetu općenito brinula neka svemoćna i svedobra osoba. Stvari su izgledale isto i u vremenima prije i nakon Isusa, kako u narodima koji nikada nisu čuli za kršćanstvo, tako i kod onih koji su ga masovno prihvatili.

I to u vremenima kad su ljudi bili kudikamo pobožniji nego danas, išli svake nedjelje u crkvu, nisu psovali, nisu se seksali prije i izvan braka, svesrdno su mrzili heretike i pedere, uredno spaljivali vještice - i sve to zajedno nula bodova, a groblja prepuna djece.

Sami iz svih navedenih činjenica pokušajte zaključiti tko je to sredinom 19. stoljeća počeo liječiti djecu - liječnici ili iz tisućljetnog sna probuđeni Bog. Zapitajte se zašto ljudi nisu još u zlatnoj epohi vladavine Crkve shvatili temeljna pravila higijene, niti pronašli antibiotike i cjepiva.

Mogu shvatiti kad se roditelji, suočeni sa stravičnom dijagnozom neizlječive bolesti, počnu obraćati Bogu, nadajući se da će se on pozabaviti njihovim djetetom više nego desecima milijardi djece u ranijim epohama.

Ali, kad liječnici, koristeći se sve boljim metodama suvremene znanosti, uspiju izliječiti čak i ono što se do jučer smatralo neizlječivim, onda se zahvalite isključivo njima. Bog tu stvarno nije imao nikakvu ulogu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Skeptički eseji o religiji" možete nabaviti ovdje.

Od Galileijevih sukoba s Crkvom, u prvoj polovici 17. stoljeća, do danas traje napetost između religije i prirodnih znanosti zbog različitih pogleda na svijet. U današnje doba ta je napetost čak i pojačana s obzirom na napredak prirodnih znanosti s jedne strane, i aktualne trendove jačanja konzervativizma u cijeloj Europi s druge.