Znanstvenik Boris Podobnik za Index je napisao tekst u kojem objašnjava zbog čega je nabujali javni sektor u ovakvoj situaciji golema opasnost za Hrvatsku. Prof. dr. Boris Podobnik prodekan je za znanost i šef Business Analyticsa na ZSEM-u te jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika. Profesor je fizike i matematike na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci i ekspert za interdisciplinarnu znanost, teoriju mreža, teoriju igara, migracije i korupciju.

U HRVATSKOJ gotovo svi političari, sindikalci, ali i nemali broj profesora na državnim ekonomskim fakultetima ističu da je nužno sačuvati razinu plaća u javnom sektoru. Prema njima, zaposlenici javnog sektora su dokazano dobri, ako ne i bolji potrošači od zaposlenika u privatnom sektoru. Samo što sada novca nema jer smo ekonomija u karanteni pa se trebamo zadužiti. Međutim, kad država traži novac, kao garanciju vraćanja kredita mora imati imovinu, kao što su otoci, vode, šume, poljoprivredna zemljišta, ili mora pokazati da solidno vodi svoje financije. Mi, na sreću, imamo lijepe otoke i bogatstvo voda.

Znakovita usporedba bivših socijalističkih zemalja s Hrvatskom

U vezi dobrog vođenja financija, za razdoblje koje počinje neposredno prije zadnje recesije, pogledajmo neke ekonomske pokazatelje skupljene za niz bivših socijalističkih zemalja s kojima se prirodno moramo uspoređivati. Puno je tekstova napisano o tome da su nas u životnom standardu pretekle sve takve zemlje osim Bugarske. 

U priloženoj tablici je u peti i šesti stupac unesen BDP po glavi stanovnika u nominalnim dolarima za 2007. i 2019. Lako je vidjeti da je u tih 12 godina BDP po glavi stanovnika najmanje relativno porastao u Hrvatskoj, Mađarskoj i Sloveniji.

Pokazali smo da su Hrvatska i Slovenija između 2007. i 2019. imale najlošije rezultate, mjerene i prema BDP-u po glavi stanovnika i prema kupovnoj moći, što se vidi u zadnja dva stupca tablice. U tom razdoblju hrvatske vlade, i lijeve i desne, štitile su upravo javni sektor koji je, kao što nas neki uvjeravaju, ''najbolji potrošač u kapitalizmu". Da bismo pokušali objasniti zašto nam je realizacija u rastu BDP-a naspram drugih zapinjala, u prvom stupcu tablice unesen je sam udio zaposlenih u javnom sektoru za navedene zemlje, čiji se raspon kreće od 15% u Češkoj, uz Sloveniju najbogatijoj zemlji u ovoj grupi, do gotovo 32% u Hrvatskoj, zemlji s najmanjim rastom. Da je javni sektor uistinu garancija rasta socijalizam bi danas bio prevladavajući politički sustav, a ne kapitalizam. Fascinantno je također što imamo skoro triput veći javni sektor od Grka, a dvaput veći od Talijana. 

Nismo najgori samo u udjelu privatnog sektora među zaposlenima nego smo i među najkorumpiranijima

Nažalost, nismo najgori samo u rastu i udjelu privatnog sektora među zaposlenima, mi smo i među najkorumpiranijima u ovoj skupini zemalja. Kao indikator korupcije koristim CPI indeks (Corruption Perception Index) koji ima raspon od 0 do 100, gdje je 100 oznaka za savršeno nekorumpiranu zemlju, a 0 za savršeno korumpiranu. Dakle, veći indeks znači manju korupciju, suprotno od zdravog razuma. 

S CPI indeksom od 47 Hrvati su tek nešto manje korumpirani od Bugara, Mađara i Rumunja, i to vrlo vjerojatno nesignifikantno. Ako, dakle, gledamo zajedno udio zaposlenih u javnom sektoru i stupanj korupcije, koji je ujedno i mjera efikasnosti neke države, mi smo uistinu najgori među bivšim socijalističkim zemljama EU, što je važna informacija za svakog investitora ili kreditora.

Možemo reći da kad je javni sektor ogroman kao kod nas, a treba primijetiti da je duplo veći nego u Češkoj i 50% veći nego u Sloveniji, tada u kombinaciji s visokom korupcijom postaje skoro smrtonosna kombinacija za gospodarski rast. Napomenimo da nordijske zemlje imaju jednako velik javni sektor, ali imaju zanemarivu korupciju i ne zapošljavaju po stranačkom ključu, kao što se radi u Hrvatskoj.

Korupcija nas ubija, ponekad i doslovno. To se najbolje vidi u kriznim godinama

Naime, u zemlji ogromne korupcije uvijek se nađu neki barba Šime ili teta Mare koji jednostavno vole zaposliti na željeznici preko veze svoga rođu ili stranačkog kolegu, pa se tako dogodi prometna nesreća u kojoj mnogi poginu. U korumpiranim zemljama dijete uvaženog kirurga koje se jedva provlačilo na medicinskom fakultetu, jednom kad dobije posao u zdravstvu, sije smrt i tako povećava smrtnost u inače besplatnom zdravstvu.

Loši pravnici zaposleni preko stranke ne razumiju zakone baš najbolje, zbog čega im država gubi milijune na međunarodnim sudovima. Slično se zalomi strankama pa zaposle, recimo, geografa kao šefa doma umirovljenika, a on u znak odanosti stranci zaposli još more nepotrebnih stranačkih uhljeba pa pandemija odnese puno umirovljenika. Primijetimo kako se loš utjecaj korupcije ne vidi toliko u dobrim godinama koliko u kriznim, lošim godinama, jer stranački ljudi mogu relativno uspješno vladati u dobrim vremenima, ali njihova nesposobnost najviše dođe do izražaja u kriznim razdobljima kao što su ratovi, velike recesije, pandemije ili potresi. A tada korupcija ne nosi samo smrt ili gubitak doma, ona nosi i ekonomsko nazadovanje, što se vidi i u tablici.

Zaduživanje otvara nove probleme

Osim veličine javnog sektora i korupcije, posebno je zanimljivo ekonomski rast Hrvatske mjeren od zadnje recesije povezati s veličinom javnog duga mjerenog naspram veličine BDP-a. Iz trećeg stupca za 2017. razvidno je da je Hrvatska i tu najgora jer se omjeri duga naspram BDP-a kreću od 9% u Estoniji do naših 78%, što je u međuvremenu u 2019. palo na 73%. U  četvrtom stupcu vidimo da imamo i najmanji postotak onih koji rade u sveukupnoj populaciji, što pokazuje da dobar dio otplata prijašnjih zaduživanja pokrivamo iz ekonomskih renti, primjerice u turizmu. Podatak o najvećoj zaduženosti naspram drugih bivših socijalističkih naroda je posebno zanimljiv u svijetlu nedavne inicijative da zemlja zaduživanjem prebrodi nedostatak novca u vrijeme pandemije. Tako je nedavno ministar financija Zdravko Marić nagovijestio mogućnost zaduživanja za oko 65 milijardi kuna, što predstavlja 45 posto planiranog državnog proračuna za ovu godinu. Nameću se samo problemi.       

Bližimo se grčkom scenariju

Naime, ako bi realizirani hrvatski proračun i uspio biti jednak planiranom, što malo tko očekuje, za nekoliko mjeseci naš bi dug porastao na 118% planiranog BDP-a (73+45), što je povećanje javnog duga oko 62%. Jasno, u vrijeme pandemije mnogi razumni očekuju veliki fijasko turizma i avioprometa, ali i prometa generalno, kao i međunarodne razmjene. Ujedno primijetimo da nam je trenutno dobar dio ekonomije u karanteni. Ako nam, dakle, BDP padne 16-20%, što odgovara udjelu turizma u BDP-u, gornji omjer javnog duga naspram BDP-a porastao bi sa 118% na šokovitih 147%, a taj postotak nije daleko od onog grčkog od 170% kad je Grčka doživjela bailout.

Zanimljivo je da je u osam godina između 2009. i 2017. grčki javni dug porastao s 300 milijardi eura na 318 milijardi eura, što odgovara malom relativnom povećanju od samo 6%, znatno manjem od planiranog porasta hrvatskog javnog duga od 62%. Međutim, zbog recesije 2008. godine sam omjer grčkog javnog duga i BDP-a skočio je sa 127% na 179% kao posljedica ogromnog pada BDP-a u vrijeme recesije. A to je upravo scenarij koji i nama prijeti zbog ekonomije u karanteni. Mi iz novog duga možemo podijeliti plaće javnom sektoru i tako utjecati na potrošnju građana, ali ne možemo u doba pandemije privoditi turiste na Jadran, a ni tjerati strance da s nama trguju.  

Kako vladajući misle ovo riješiti bez velikih rezova u javnom sektoru i smanjenja korupcije? 

Iz tablice se, dakle, vidi da smo među bivšim socijalističkim zemljama trenutno zemlja s najvećim javnim sektorom, najvećim relativnim javnim dugom, najmanjim postotkom onih koji rade i vraćali bi kredite, a i jedna smo od najkorumpiranijih zemalja.

Kako mnogi misle da se nepotrebnih stranačkih uhljeba ipak nećemo riješiti, koja je vjerojatnost da se s istom efikasnošću države, dakle, bez velikih rezova javnog sektora i smanjenja korupcije, možemo u budućnosti nositi s dvostruko većim kreditnim obvezama? Odgovor možda nađemo u sljedećem grafikonu, u kojem je prikazano kako zemlja ima niži kreditni rejting što je korumpiranija, pri čemu najniži rejting odgovara bankrotu. Na slici smo začudno vrlo blizu Grčkoj.

Korumpirani smo kao Grci i Talijani, planiramo biti zaduženi kao oni danas, a imamo duplo veći javni sektor od njih

Samo primijetimo kako je ta problematična Grčka nakon bailouta, pod pritiskom izvana, smanjila svoj inače mali javni sektor za dodatnih 20% i danas je za naše pojmove na uistinu niskih 11%. Italija, kao još jedna problematična zemlja, ima također niskih 16% zaposlenih u javnom sektoru. A mi smo jednako korumpirani kao Grci i Talijani, planiramo biti zaduženi kao oni danas, ali smo s barem duplo većim javnim sektorom, koji, na tugu sindikalaca, u kapitalizmu ipak nije preduvjet za visok rast. 

Dakle, imamo izvrstan dio javnog sektora u kojem su Alemka Markotić, divni liječnici i medicinske sestre koji žrtvuju svoje zdravlje i živote, policajci na cestama, vojnici na granicama... Ali imamo u javnom sektoru i desetke tisuća uhljeba koji su našli posao samo zahvaljujući strankama i rođacima koji su nam uteg oko vrata i godinama nas uništavaju.

To što imamo skoro tri puta veći javni sektor od korumpirane Grčke, a dvaput od jednako korumpirane Italije, fascinantan je podatak koji govori o tome kolika je ljubav Hrvata prema socijalizmu, tepali si oni da su desničari ili ljevičari. Kao što je pokazala anketa Vuka Vukovića, 60% Hrvata želi raditi u javnom sektoru, a među mladima je postotak još viši, 70%. U jednom radu ekonomist Vuk Vuković i ja pokazali smo kako su kod nas, a i drugim korumpiranim zemljama EU, plaće u javnom sektoru u prosjeku veće nego u privatnom sektoru unatoč daleko manjem riziku posla. Po ranijoj anketi, Hrvati su svjesni tog ekonomskog nonsensa, odnosno toga da manji rizik u javnom sektoru nosi veću plaću i zato ljube državnu službu.

Manji broj uhljeba smanjit će potrošnju, ali samo kratkoročno. Na dulje staze otvara se put za brži rast

Točno je da se rješavanjem uhljeba možda i dodatno komplicira situacija oko nezaposlenosti i potrošnje, ali samo kratkoročno, što je primijetio i financijski ekspert Andrej Grubišić. Međutim, skidanjem s proračuna onih koji ne pridonose i ne donose novu vrijednost društvu, srednjoročno i dugoročno otvaramo put za brži rast. Uvijek kažem da i odlazak na operaciju radi uklanjanja tumora predstavlja bolan pothvat, ali je to preduvjet za osiguranje dugog i kvalitetnog života.

Ponekad su potrebni radikalni rezovi da bi pacijent preživio, a to vrijedi i za države. Stoga u scenariju s novim velikim zaduživanjem, a bez rapidnih reformi i otpuštanja uhljeba u javnom sektoru, u nekoj novoj recesiji smo na korak bliže grčkom scenariju, u kojem bi mnogi naši otoci i još mnogo toga promijenilo vlasnika. Sve se više pitam odgovara li kreditorima općenito više da države vraćaju dug ili da bankrotiraju? Naime, u potonjem scenariju vjerovnici dolaze do imovine, a kad raspolažu imovinom, imaju i apsolutnu kontrolu nad tim narodom, za vijeke vjekova ili barem do neke nove revolucije ili kontrarevolucije.

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz koronavirus instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: koronavirus

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.