KRIZNI stožer nedavno nam je dao prigodu da isprobamo kako je to kad su trgovine zatvorene nedjeljom, a vlada nam unaprijed najavljuje kako će, ako se oni budu održali u sedlu, one raditi maksimalno 14 nedjelja godišnje.

Da je sav taj problem uvjetovan dugogodišnjim pritiskom Crkve znaju i vrapci na granama. Ovdje bih radije pokušao objasniti prilično nejasno crkveno učenje o nedjelji, jer ćemo onda bolje shvatiti i korijen sadašnjih (i blisko budućih) problema.

Rana povijest nedjeljnih problema

Učenje o tjednom odmoru, koliko nam je poznato, prvi put iznijeto je u Starom zavjetu (kao i u kasnijim spisima židovskih rabina). U osnovi je to bila pozitivna ideja davanja slobodne subote doslovce svakom čovjeku bez obzira na socijalni status, a pravo na odmor izrijekom su imale i domaće životinje.

Prilično jasne odjeke tog učenja o suboti nalazimo i u Novom zavjetu, a zanimljivo je spomenuti kako u tom temeljnom kršćanskom spisu nema zapovijedi o svetkovanju nedjelje. 

Ipak, Crkva je slijedom raznih teoloških, političkih i povijesnih okolnosti možda već i u prvom stoljeću, dok se dovršavalo pisanje Novog zavjeta, počela davati posebno mjesto upravo nedjelji, kao danu koji je zamijenio starozavjetnu subotu. 

Samo što su se sve te promjene događale unutar puno kompleksnije civilizacije od one ratarsko-stočarske kulture ranog judaizma te je sada davanje odmora svima bila već prilično neostvariva želja. Stoga je već car Konstantin svojim dekretom o nedjelji tražio da se ne odustaje od poljoprivrednih radova tim "časnim danom Sunca", ako su vremenske prilike povoljne. 

I sada je, dakle, trebalo osmisliti jednu drevnu instituciju unutar novih prilika koje su u naše vrijeme još puno složenije od onih u vrijeme cara Konstantina. Mi imamo bolnice i staračke domove, elektrane i željezare, policiju i vojsku i još bezbroj drugih djelatnosti za koje je slobodna nedjelja nemoguća misija. Naravno, svakom od tih djelatnika treba obavezno dati tjedni odmor, ali se on nipošto ne može fiksirati za jedan dan.

Smušene stavke Katekizma

Dovoljno je da pažljivije iščitate Katekizam pa da vidite u kakvom se nebranom grožđu našla Crkva sa svojim učenjem o nedjelji. Na početku ćete naići na vrlo nejasne fraze o nedjelji kao prvom i osmom danu tjedna i o njezinom duhovnom ispunjenju hebrejske subote. Ovaj mistični rječnik ima korijena još u spisima iz drugog stoljeća – i ja sam nekoć proučavajući (i predajući) ranu crkvenu povijest iskreno mislio da razumijem što se hoće reći. No, njega razumiju samo oni koji se vole praviti da sve razumiju, pa i tvrdnju tipa "1 = 8", koja se opravdava s time da je ona nešto mistično, namijenjeno samo posebnoj klasi ljudi. 

Središnja ideja Katekizma jest da je nedjelja glavni kršćanski blagdan i da su tada vjernici obavezni sudjelovati na misi. Načelno – ja tu nemam što prigovoriti, svaka ustanova, pa i Crkva, ima neka temeljna pravila i vjernici ih mogu po vlastitom nahođenju slijediti koliko god hoće. Tu čak i crkveni nauk jasno dopušta da su oni koji moraju raditi nedjeljom, bilo zbog običaja (navode se sport i ugostiteljstvo), bilo zbog potreba javnih službi, sami odgovorni da sebi daju dovoljno slobodnog vremena nedjeljom. 

Međutim, nevolja počinje onda kad isti Katekizam doslovce kaže sljedeće: "Poštujući vjersku slobodu i opće dobro sviju, kršćani se moraju truditi da nedjelje i blagdani Crkve budu zakonski priznati kao neradni dani". Malo ranije već su od obaveznog nerada nedjeljom eksplicitno oslobodili ugostitelje i djelatnike u sportu te sve javne djelatnike, a sada bi od nedjelje učinili neradni dan na državnoj razini. 

Neradni za koga? Katekizam tu ostaje nedorečen, znaju da ne mogu zabraniti rad svima, ali ne bi ni htjeli dopustiti stvarnu slobodu izbora da svatko bira dan odmora koji mu je najpogodniji.

Nikog nije briga za ugostitelje

No, ono što nisu rekli crkveni naučavatelji sada traže i Crkva u Hrvata i sve one njihove pseudograđanske udruge: zatvaranje trgovina nedjeljom.

Vi se, naravno, pitate, zašto baš trgovina, a ne ugostiteljskih objekata – i zasad najbolji odgovor na to pitanje dao je dovitljivi Krunoslav Capak: "Mislim da je dobro da se negdje može popiti kava." Vi sami procijenite koliko je to valjan odgovor. Ja osobno mislim da je dobro da se negdje može kupiti kava, ako nam je toliko važno to piće.

Naravno, kad već ne mogu ponuditi neko koherentno učenje o nedjelji, obiteljaši i crkvenjaci nude plačljive priče o blagajnicama iz supermarketa. Kao netko tko je radio u ugostiteljstvu, mogu samo reći ovo: ako nedjeljom u nekom restoranu radite samo od podneva do ponoći, vi ste vrlo sretan čovjek. Ali za konobarima, kuharima i peračima posuđa se ne plače, jer, napokon, dobro je da se negdje može popiti kava. A i svi su dovoljno svjesni da bi oduzimanje nedjelje ugostiteljima značilo oduzimanje lavovskog dijela zarade.

Cijena smušenosti

I ja nemam objašnjenja za takvu nedosljedno i smušeno nametanje neradne nedjelje. Ako su trgovine konkurencija misama, onda to isto vrijedi i za kafiće i sportska nadmetanja. Iako je vrlo lako zamislivo da čovjek ode i na misu i u trgovinu i u kafić i na utakmicu, ako mu se već tako hoće.

Ostvari li vlada svoje obećanje (bolje rečeno, prijetnju), sektor trgovine u ovoj gospodarski katastrofalnoj godini počet će gubiti doslovce milijarde – a radnici u tom sektoru neće niti malo profitirati. Nažalost, tako to ide kad netko želi jednu antičku instituciju preslikati u 21. stoljeće – a da ni sam ne zna kako.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala