U LJETO 1932. Washington su preplavili ljudi koji su samo petnaestak godina ranije nosili američku uniformu na bojištima Prvog svjetskog rata. Sada su mnogi bili bez posla, novca i sigurnog doma. U glavni grad stigli su tražiti da im država ranije isplati naknadu za ratnu službu.

Prosvjednici su postali poznati kao Bonus Army, odnosno "vojska bonusaša". Njihov višemjesečni prosvjed završio je 28. srpnja 1932. prizorima koji su šokirali zemlju: američka vojska, predvođena generalom Douglasom MacArthurom, krenula je protiv američkih ratnih veterana.

Obećani novac trebali su čekati do 19  45.

Priča je počela godinama ranije. Američki Kongres 1924. donio je zakon kojim su veteranima Prvog svjetskog rata dodijeljene potvrde o dodatnoj naknadi za službu. Iznos je ovisio o duljini i mjestu služenja, a potvrde su trebale biti isplaćene tek 1945. godine. Predsjednik Calvin Coolidge zakon je pokušao zaustaviti vetom, no Kongres ga je nadglasao.

U normalnim okolnostima čekanje možda ne bi bilo presudno. No nakon sloma burze 1929. Sjedinjene Države pogodila je Velika depresija. Milijuni Amerikanaca ostali su bez posla, a među njima su bili i brojni veterani.

Za njih obećanje da će novac dobiti za više od deset godina nije značilo mnogo. Trebao im je odmah.

Tijekom proljeća 1932. veterani su zato počeli pristizati u Washington, neki teretnim vlakovima, drugi pješice ili autostopom. Pokret su nazvali Bonus Expeditionary Force, svjesno oponašajući naziv američkih snaga koje su se borile u Europi. Broj sudionika teško je precizno utvrditi, a procjene se znatno razlikuju, osobito kada se pribroje njihove obitelji i ostali simpatizeri.

Podigli su improvizirani grad

Najveće naselje nastalo je na području Anacostia Flats, gdje su veterani podizali šatore i improvizirane kućice od drva, lima i svega što su mogli pronaći. U kampovima su živjele i žene i djeca.

Njihov zahtjev bio je jednostavan: željeli su da Kongres odobri trenutnu isplatu potvrda. Zastupnički dom podržao je takav prijedlog, ali Senat ga je 17. lipnja odbio. Dio veterana tada je napustio Washington, no tisuće su ostale.

Predsjednik Herbert Hoover protivio se prijevremenoj isplati. Njegova administracija tvrdila je da bi ona predstavljala prevelik trošak u trenutku kada se država već borila s gospodarskom krizom.

Situacija je postajala sve napetija.

Policija je ubila dvojicu veterana

Prelomni trenutak dogodio se 28. srpnja, kada su vlasti pokušale ukloniti veterane iz napuštenih zgrada u središtu Washingtona. Izbio je sukob s policijom, a policajci su otvorili vatru. Dvojica veterana smrtno su stradala.

Gradske vlasti zaključile su da policija više ne može kontrolirati situaciju i zatražile pomoć savezne vlade. Hoover je odobrio angažiranje vojske.

Tada je na scenu stupio načelnik Glavnog stožera američke vojske Douglas MacArthur. Pod njegovim zapovjedništvom bili su pješaštvo, konjica i nekoliko tenkova. Među časnicima uključenima u operaciju nalazili su se i ljudi koji će kasnije postati velika imena Drugog svjetskog rata, poput Dwighta D. Eisenhowera i Georgea S. Pattona.

Vojnici su krenuli prema veteranima. Upotrijebljen je suzavac, a konjanici i pješaci potiskivali su okupljene iz središta grada prema njihovim logorima.

MacArthur je otišao dalje nego što je Hoover želio

Jedno od važnih pitanja cijele epizode jest koliko je za nasilno rastjerivanje bio odgovoran Hoover, a koliko MacArthur. Hoover je naredio vojnu intervenciju, ali dostupni izvori pokazuju da je MacArthur otišao dalje od predsjednikovih uputa.

Nakon što su veterani potisnuti iz središnjeg dijela grada, Hoover je želio zaustaviti daljnje napredovanje prema glavnom kampu na Anacostiji. MacArthur je ipak nastavio operaciju. Kamp je očišćen, a improvizirane nastambe završile su u plamenu. MacArthur je poslije tvrdio da nije naredio njihovo paljenje.

General je vjerovao da iza prosvjeda postoji ozbiljna komunistička prijetnja. Takve su tvrdnje bile dio tadašnjeg straha od radikalnih pokreta, ali veterani su prije svega bili ljudi pogođeni gospodarskom katastrofom koji su tražili novac koji im je država već obećala.

Fotografije su postale politička katastrofa

Prizori vojnika, konjice, suzavca i tenkova protiv veterana ostavili su snažan dojam na američku javnost. Hoover je već bio izrazito nepopularan zbog Velike depresije, a događaji u Washingtonu dodatno su učvrstili sliku predsjednika koji ne razumije očaj običnih Amerikanaca.

Nekoliko mjeseci kasnije Franklin D. Roosevelt uvjerljivo ga je pobijedio na predsjedničkim izborima. Nije moguće Hooverov poraz pripisati samo Bonus Armyju, ali incident je postao jedan od najupečatljivijih simbola njegove političke propasti.

Veterani ipak nisu odustali. Kongres je 1936., unatoč Rooseveltovu protivljenju, konačno izglasao prijevremenu isplatu njihovih potvrda.

Ironija cijele priče bila je golema: ljudi koje je država 1932. rastjerivala vojskom nekoliko godina poslije dobili su novac koji su tražili. A iskustvo s "vojskom bonusaša" ostalo je upozorenje američkoj politici o tome što se može dogoditi kada država okrene silu protiv ljudi koji su se samo nekoliko godina ranije borili za nju.