U SABORU se danas raspravlja o predloženom tekstu Deklaracije o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i europskom putu Bosne i Hercegovine koja se kolokvijalno naziva Deklaracijom o BiH. Rasprava se više puta odgađala, između ostaloga i zbog toga što predloženi tekst izaziva podjele u samom vladajućem HDZ-u, pa je tako ovu verziju Deklaracije kritizirao i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić Vaso.

SDP pak ocjenjuje da je to Deklaracija koja se bavi unutarstranačkim odnosima u HDZ-u i odnosnom te stranke s HDZ-om BiH te najavljuju pregršt amandmana. Saborski zastupnik SDP-a Saša Đujić je pak rekao da ovakav tekst Deklaracije o BiH djelomice predstavlja miješanje u unutarnja pitanja susjedne države.

Istovremeno se saborska rasprava oko Deklaracije o BiH odvija u vrijeme velike diplomatske ofenzive vlade Andreja Plenkovića, koja želi ostatak Europske unije uvjeriti u svoje viđenje problema u BiH. Predložena Deklaracija je takav tekst da izaziva oštre i argumentirane kritike i Zlatka Hasanbegovića i Vesne Pusić.

Zbog svega toga smo pročitali tridesetak stranica teksta predložene Deklaracije o BiH kako bismo vidjeli o kakvom je dokumentu riječ.

HDZ-ova deklaracija

Prve dvije stranice su posvećene nabrajanjem raznih stavova, dokumenata, presuda i sličnoga na čijem se temelju onda predlaže ostatak Deklaracije. Tu je pregršt odlomaka koji počinju riječima poput “pozivajući se”, “konstatirajući”, “imajući u vidu”, “uvažavajući”, “uzimajući u obzir” itd. Znakovito je da se u tom standardnom dijelu ovakvog dokumenta poziva na neke međusobno suprotstavljene presude i deklaracije, primjerice presudu Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci koja de facto demontira suštinu Daytonskom sporazuma, ali u kasniji tekst se te očite proturječnosti uopće ne adresiraju.

Ono što se otkriva nakon tog uvodnog dijela je to da je HDZ-ova Deklaracija o BiH koja se pokušava plasirati kao nešto što će većinski podržati sabor još jedan dokument tuđmanističke politike prema BiH, koji se itekako miješa u unutarnja pitanja druge države.

Sustavno ignoriranje građanskog elementa BiH

To se napose vidi u dijelu Deklaracije o BiH koji ima naslov “Obrazloženje” i podnaslov “Ocjena stanja i ciljevi: Bosna i Hercegovina - država tri ravnopravna konstitutivna naroda”. Riječ je o desetak stranica teksta na kojima se u formi studentskog seminarskog rada nudi kvazihistoriografska analiza povijesti BiH od vremena Austro-Ugarske do danas, koju kao da je pisao neki student Ive Lučića. Zanimljivo je i da se u tom dijelu Deklaracije o BiH izdašno poziva i na ZAVNOBiH, ali i da se na očito tendenciozan način citiraju i boldaju razni dokumenti i to tako da se umanji i omalovaži građanska komponentna BiH, a istakne kao validna isključivo ona etnonacionalna kroz isključivu glorifikaciju prava tri konstitutivna naroda.

Primjerice, stoji da je “Bosna i Hercegovina, temeljem Aneksa IV (Ustava) iz Daytona utemeljena kao država tri konstitutivna naroda što je definirano posebice preambulom Ustava”, a onda se ta preambula i citira: “Podsjećajući na Temeljna načela usuglašena u Genevi 8. rujna 1995. godine i u New Yorku 26. rujna 1995., Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima) i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine“.

Svatko tko ima pučkoškolski nivo sposobnosti čitanja s razumijevanjem može primijetiti da se u citiranom dijelu preambule Ustava BiH spominju “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima) i građani Bosne i Hercegovine”, no u Deklaraciji se ističe isključivo da je dejtonska BiH “utemeljena kao država tri konstitutivna naroda”. A što je s “zajedno s ostalima” i što je s “građanima BiH” koji se navode u toj istoj rečenici preambule na koju se HDZ-ova Deklaracija o BiH poziva?

Hrvatsku ne zanima BiH kao "zbratimljena zajednica"?

Isti princip falsificiranja i potiskivanja građanskog elementa BiH prisutan je u ostatku predloženog teksta Deklaracije o BiH, jer to je standardna politika HDZ-a i HDZ-a BiH. Žale se da ih drugi ugrožavaju i da drugi falsificiraju, a oni sami čine oboje. U citatu iz ZAVNOBIH-a se podvlači da će biti “osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata”, ali podvlačenje ne zaslužuje da BiH treba biti “zbratimljena zajednica”. Iz mnogo takvih detalja se razotkriva da je HDZ-ovo viđenje BiH takvo da oni konstantno suprotstavljaju državnost BiH i interese bosanskohercegovačkih Hrvata, iako je baš socijalistički period dokazao da se to međusobno ne isključuje, nego itekako uklapa.

Za HDZ-ovu Deklaraciju o BiH “zbratimljena zajednica” ljudi koji žive u BiH je irelevantna, pa čak i smetnja, za nju “zajedno s ostalima” i “građani BiH” iz preambule dejtonskog Ustava BiH ne znače ništa, sve je svedeno na sirovi nacionalistički koncept tri konstitutivna naroda koje se tako sustavno i automatski gura u međusobni sukob.

U jednom trenutku se tako konstatira da se “jasno vidi da je načelo pune jednakopravnost tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini kamen temeljac i konstanta cijele političke povijesti Bosne i Hercegovine, od Austrougarskog i komunističkog perioda do današnje dejtonske Bosne i Hercegovine”, što rijetko tko poriče, ali stvar je u tome da to nije jedini kamen temeljac nit jedina konstantna cijele političke povijesti BiH, pa niti ovakve nakaradne BiH kakva je stvorena u Daytonu. 

Tuđmanovo petljanje u BiH se pohvaljuje

Kako je ova deklaracija proizvod HDZ-ovskog uma, navodi se i sljedeće kao nešto pozitivno: “Važno je također reći da je i predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman dodatno potaknuo i ohrabrio Hrvate u BiH da sudjeluju na referendumu i odaberu nezavisnost BiH”. Dakle, u Deklaraciji se navodi jedan od inauguralnih primjera petljanja službenog Zagreba u unutarnja pitanja BiH kao nekakav dobar i hvalevrijedan potez. Što je imao tadašnji predsjednik RH ohrabrivati ili ne ohrabrivati građane druge države, koje god nacionalnosti bili, o glasanju na spomenutom referendumu? Pa bosanskohercegovački su Hrvati imali tada svoje demokratski izabrane i legitimne predstavnike i političare, a Franjo Tuđman sigurno nije bio jedan od njih.

Ta tuđmanistička linija se vidi u cijelom tekstu predložene Deklaracije o BiH koja nedvojbeno zagovara konstantno i direktno miješanje RH u unutarnja pitanja BiH i to isključivo u svojstvu svojevrsnog formalnog lobista državljana BiH hrvatske nacionalnosti a de facto odvjetnika Dragana Čovića i HDZ-a BiH.

Zašto bi RH pomagala Katoličkoj crkvi u BiH?

Među stvarima koje se u ovoj Deklaraciji traže od “nadležnih institucija Republike Hrvatske” se pak može naći kako se zagovara da one “povećaju pomoć institucijama obrazovanja, zdravstva, kulture, medija te institucijama katoličke crkve u BiH”. Ako Hrvatska želi pomagati ljudima u BiH, to ne bi trebalo biti problematično, pa ni ako želi pomagati institucijama obrazovanja, zdravstva, kulture i medija, no pitanje je odnosi li se to isključivo na navedene institucije na područjima gdje Hrvati čine većinu, dakle manje-više na zapadnu Hercegovinu, ili se odnosi na cijeli teritorij BiH? Zašto bi pomoć Hrvatske BiH bila uvjetovana nacionalnošću unutar BiH? Nadalje, posve je bizarno da nadležne institucije RH pomažu “institucijama katoličke crkve u BiH”, jednako kao što bi bilo bizarno da pomažu Islamsku zajednicu ili Srpsku pravoslavnu crkvu u BiH, kao i da pomažu institucije protestantske crkve u Njemačkoj ili Anglikanske crkve u Engleskoj ili budističke monahe na Tajlandu. 

Zašto bi Hrvatska pomagala bilo koju vjersku zajednicu izvan RH? Očito je riječ o izrazu ideologije “Hrvat katolik” koja retrogradno i antisekularno veže nacionalnost i religiju što je, nota bene, posve suprotno i osnovnom duhu katoličanstva i kršćanstva.

Spominju se i "hrvatski prostori" u BiH

Od institucija RH se traži i da “u potpunosti valoriziraju ulogu Hrvatskog vijeća obrane u obrani Republike Hrvatske i hrvatskih prostora u BiH, ali i očuvanju suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti cijele BiH, te podupru rješavanje statusnih i egzistencijalnih pitanja braniteljske populacije, a posebice invalida i stradalnika Domovinskog rata”. 

Zanimljivo je da se uopće konstatira formulacija poput “hrvatski prostori u BiH”; što bismo rekli da Srbija u svom parlamentu izglasa deklaraciju u kojoj se govori o “srpskim prostorima u Hrvatskoj”? Priča o tome kako se HVO borio za očuvanje cjelovitosti BiH je također standardna linija Tuđmanovih današnjih apologeta koji falsificiraju i njegove riječi i postupke prema BiH, koji sigurno nisu uvijek bili usmjereni na očuvanje cjelovitosti i suvereniteta susjedne države.

O europskom putu BiH manje od jedne stranice

No možda je najveći pokazatelj promašenosti ove Deklaracije o BiH dio na samom kraju pod naslovom “Europski put BiH”. Podsjetimo, službeni naziv dokumenta je “Deklaracije o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i europskom putu Bosne i Hercegovine”, a potonjem je posvećeno manje od jedne stranice na kraju. Umjesto da se izradi doista stručna analiza izazova koji BiH čekaju na putu ulaska u Europsku uniju, što bi itekako bilo od pomoći za BiH, ispisano je manje od stranice birokratskih floskula, dok su stranice i stranice potrošene na bizarne interpretacije stoljeća povijesti BiH.

Pitanje je hoće li HDZ doista uspjeti sakupiti većinu u saboru za ovakvu Deklaraciju o BiH, a još veće je pitanje ima li smisla pokušati amandmanima popraviti dokument koji je na samoj idejnoj osnovi promašen i kompromitirajući za Hrvatsku. Utjeha je pak što će ova Deklaracija i ako bude usvojena, što će biti nanošenje štete ugledu RH, ostati mrtvo slovo na papiru, kao i jednako besmislena Deklaracija o Domovinskom ratu.