UGLEDNI hrvatski znanstvenik prof. dr. sc. Ivan Đikić, koji trenutno živi i radi u Njemačkoj, ali je donedavno s obitelji bio u SAD-u na tzv. sabbaticalu na Stanfordu te počeo raditi za Genentech, u četvrtak je u Hrvatskom novinarskom domu održao predavanje u kojem je govorio o značaju obrazovnog sustava i mogućnostima da se on unaprijedi.

Obrazovanje se može unaprijediti u relativno kratkom vremenu i uz malo sredstava

Obrazovanje je važno jer omogućava razvoj znanosti i tehnologija te privlači investicije. Time potiče gospodarski razvoj koji je danas snažno ovisan o novim tehnologijama. Rezultat je porast standarda i općenito kvalitete života te zadovoljstva stanovništva. Obrazovanje se kroz reforme, koje uključuju kurikularnu, može unaprijediti u relativno kratkom vremenu i uz malo sredstava.

No za to je najvažnije da nastavnici budu kvalificirani i zadovoljni, da obrazovanje ne bude ideologizirano te da se politika ne miješa u obrazovni sustav, već da ga prepusti stručnjacima. Kvalitetno obrazovanje, među ostalim, riješilo bi i problem hrvatske demografske katastrofe.

To su samo neki od naglasaka u izlaganju koje je Đikić predstavio pred novinarima i zainteresiranom publikom.   

Važni su talenti, a ne novac

"Hrvatska je u ozbiljnoj demografskoj krizi“, izrazio je svoju zabrinutost u uvodu Đikić, kojeg njegova publika inače poznaje kao čovjeka koji nije sklon bježanju od reagiranja na probleme, ali i kao osobu generalno sklonu optimizmu i pronalaženju pozitivnosti koje nude nadu te ukazuju na moguća rješenja.

Talenti su naša jedina moneta

"Ipak, u Hrvatskoj postoje otoci optimizma u lokalnim sredinama. Postoje udruge koje rade mnogo više od ministarstava i gradskih ureda. Stoga sam još uvijek pozitivan prema ideji da Hrvatska u sebi ima zdravo tijelo. Danas sam bio na kongresu pedagoga u Zagrebu na kojem sam pokušao objasniti zašto su za zemlju važni talenti.

Talenti su nešto što se lako može izgubiti, a zapravo su jedina moneta koju imamo protiv svih napada koji dolaze izvana. A oni su danas jako opasni – društveni, gospodarski i tehnološki. Ako ne budemo razvijali talente kod mladih, siguran sam da ćemo do 2100. imati velike probleme u ljudskom rodu generalno - s preživljavanjem, prehranom i sl.

Zato su talenti naša jedina moneta. Novac to nikada nije bio niti će biti. Rimljani su ga imali, a ipak su propali jer su zapostavili ono što im je bilo baza, a to je obrazovanje“, upozorio je Đikić.

Najmanje pet do deset posto briljantnih mladih ljudi nikada se ne iskaže

U nastavku predavanja predstavio je dijelove svoje prezentacije koju je održao na kongresu pedagoga.

U noj je istaknuo značaj kvalitete obrazovnog sustava za prepoznavanje i razvoj talenata koji se ne mogu ispoljiti ako djeca ne rade s dobrim profesorima.

"Veliki problem Hrvatske je u tome što se najmanje pet do deset posto briljantnih mladih ljudi nikada ne iskaže jer nemaju podršku obitelji, škole ili sredine i vrlo često su čak odmicani od svojih talenata.

Oni su bogatstvo koje Hrvatska može ostvariti u roku od pet godina. Talentirani ljudi koji bi otišli na doškolovanje van i vratili se nazad mogli bi ostvariti efekt sličan onome u Kini, koja je zadnjih 10 godina u takvoj velikoj znanstvenoj i tehnološkoj ekspanziji da su vrlo blizu da preteknu Ameriku. A to je samo zbog toga što su pet do deset posto najboljih slali na edukaciju u SAD i preko planiranih programa vraćali ih nazad.“

Talente imaju svi, treba ih prepoznati

Naglasio je da uglavnom u svim ljudima postoji barem jedan talent, ali i da ih mnogi imaju puno. No važno je da ih nastavnici prepoznaju, a škola razvija, umjesto da ih zatomljuje.

Izlaganje je ilustrirao fascinantnim napretkom svoje kćeri čiji je talent za umjetnost prepoznao jedan američki nastavnik nakon što su se nedavno iz Njemačke preselili u SAD, gdje je radio na Sveučilištu Stanford i u jednoj od najpoznatijih znanstvenih kompanija Genentech.

Svaki sustav ima svoje dobre i loše strane

"Kada uđemo u školu, naši talenti obično su veliki, a kada izađemo iz nje, mali. Stvar je u tome da škole često imaju određene striktne zakonitosti koje djeci ne dozvoljavaju da iskažu svoje talente. Naime, nastavnici moraju slijediti program koji je definiran obrazovnim sustavom. U Hrvatskoj je potrebno osloboditi najmanje 30 % programa kako bi djeca zajedno s profesorima radila nešto što je za njih vrijedno i što njih zanima.

Djeci je u školi dosadno ako imaju stalno isti program koji ih ne zanima. No ako 30 % vremena rade električne automobile, nešto na računalima ili se bave umjetnošću ili sportom, ovisno o sklonostima, onda u školi ostvaruju sebe pa ovih 70 % definiranog programa mogu pratiti s više energije. Amerika je to ostvarila na najvišem mogućem nivou, čak i bolje od Njemačke. No to ne znači da su njemački i američki sustav bolji od hrvatskog ili švedskog.

Svaki sustav ima svoje dobre i svoje loše strane, a šansa Hrvatske je da u promjeni obrazovnog sustava stvori dovoljno slobodnog prostora za nešto originalno za nas, kroz struku, roditelje i obitelj."

Agresivan otpor političara

Brojne analize stručnjaka relevantnih organizacija, kao što je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), pokazuju da su danas najrazvijenije zemlje svijeta one koje imaju ponajbolje obrazovanje oslobođeno ideologije, utemeljeno na jednakosti, oslobođeno raznih šovinizama. To su zemlje koje puno ulažu u obrazovni sustav, kao i u istraživanja i razvoj.

U skladu s tim, Đikić je objasnio da su obrazovanje, znanost i osobito tehnologija temelj za kvalitetno gospodarstvo, kvalitetu življenja, zadovoljstvo građana te da se takva društva definiraju kao napredna.

"To su društva koja su podložna kritici, javnom sučeljavanju činjenica, koja mogu prihvatiti kada pogriješe. U njima nije problem reći – ušli smo u reformu, no par stvari ne funkcionira. Problem je kada ljudi ne žele prihvatiti kritiku i kada se agresivno bore protiv nje. Onda imate probleme za vas novinare, kao i za nas koji smo kritičari društva jer smo uvijek napadani s pozicija moći, a ne s pozicija protuargumenta. Bilo bi idealno kada bi sve tako funkcioniralo. No nema mjesta koje je baš potpuno bez problema."

Finska – tako slična, a tako različita

Kao primjer predstavio je Finsku, koja je u mnogo čemu slična Hrvatskoj, među ostalim, i po tome što ima oko pet milijuna ljudi. No za razliku od Hrvatske, gospodarski i u svakom drugom pogledu vrlo je uspješna zemlja. A Đikić smatra da je jedan od ključeva tog uspjeha kvalitetan obrazovni sustav koji se već desetljećima reformira i prilagođava zahtjevima suvremenog svijeta.

"Oni su sami formirali svoj obrazovni sustav koji nije sličan niti jednom drugom. On im je omogućio da imaju jako visok BDP od oko 50.000 eura, dok Hrvatska ima oko 12.000. Omogućio im je vrlo visoku razinu zadovoljstva. Oni su na prvom mjestu po zadovoljstvu građana iako je Finska daleko po ljepoti i klimi od Hrvatske. Zamislite da je tamo netko zadovoljan uz sedam mjeseci hladnoće, a mi u Hrvatskoj ili Grčkoj nismo. Oni su zadovoljni jer imaju sustav kojem vjeruju, koji omogućuje da se njihova djeca mogu ostvariti."

Broj Finaca uporno raste

Đikić je ponovio ono na što već godinama upozoravaju brojni hrvatski i svjetski demografi – da je nužan uvjet dobre demografske politike zadovoljno, gospodarski prosperitetno stanovništvo.

"Rezultat svega navedenog je da se broj Finaca kontinuirano povećava. To traje već zadnjih 60 godina. U samo zadnjih 20 godina njihov broj se povećao za oko 10 %. U Hrvatskoj se broj stanovnika u isto vrijeme smanjio najmanje za toliko. Akumulirali smo dobar dio populacije koji je gravitirao Hrvatskoj, a ipak nam se broj značajno smanjio. Demografski problem je nevjerojatno velik danas u Hrvatskoj. Zbog toga je ključno da mladi u Hrvatskoj vide svoju perspektivu te da to mogu učiniti kroz znanost i tehnologiju."

Važno je učiti suradnju, a ne samo natjecanje

U nastavku izlaganja predstavio je nekoliko ključnih mehanizama kojima su Finci ostvarili uspjeh koji je postao uzor za mnoge razvijene zemlje svijeta, a ne samo za Hrvatsku. Jedan od njih je učenje važnosti suradnje i timskog rada.

"Kako su to Finci učinili? Oni svoje društvo nisu organizirali kao društvo kompeticije u kojem svatko mora imati prosjek 5,0, nego su rekli: ti si dobio ocjenu B, a ja ocjenu A, hajdemo surađivati. To je društvo suradnje. U njemu nije važno tko je najbolji, već je važno da zajedno rješavaju zadatke – jedan, drugi ili zajedno. To je bitno različito od načina razmišljanja u našem društvu u kojem se pred djecu još od vrtića postavlja imperativ da moraju znati pisati i prije nego što dođu u školu. U Finskoj se djeca u djetinjstvu igraju kako bi se stvorilo okruženje u kojem nisu pod pritiskom, u kojem se uče suradnji."

Dobri, zadovoljni učitelji

Osim toga, rekao je, u Finskoj su vrlo brzo uočili da su dobri učitelji važan recept. Oni svi moraju imati najmanje magisterij.

"Kada dođu u škole, oni će znati kako potaknuti djecu. Stoga Finska s puno manje talenata nego Hrvatska ostvaruje neusporedivo bolje rezultate od Hrvatske."

Obrazovanje bez ideologije - stručnjaci, a ne političari

Sljedeća stvar koju su Finci napravili jest da su uredili da su im u obrazovanju baza za odluke uvijek samo stručni podaci.

"Zaključili su da je obrazovanje profesionalno pitanje koje ne može i ne smije biti pod utjecajem politike. Obrazovanje po definiciji mora biti apolitično. Mi radimo s djecom, s ljudima koji su otvoreni i koje ne smijemo indoktrinirati niti jednom ideologijom. Najgore što možemo učiniti djeci jest da ih indoktriniramo nekom ideologijom. To se posebno jasno vidi u Vukovaru, u kojem djeca idu u isti razred, u istu školu, a nikada ne razgovaraju u dvorištu, nego samo kada se nađu negdje drugdje - u Cavtatu ili Dubrovniku. Vi ondje ne znate koja su djeca hrvatska, a koja srpska, dok su u Vukovaru potpuno odvojena zbog roditelja i škole."

Hrabrost za promjene i pogreške

Još jedna stvar važna za Finsku, naglasio je, je to što su oni hrabri i spremni za promjene.

"U Hrvatskoj kada kažete da su potrebne promjene, svi odmah reagiraju pitanjem – koje su moje beneficije u tome i što ću ja time izgubiti. U Finskoj sami učitelji u školi provode eksperimente kroz koje djeca uče ono o čemu se govori. Kod njih je mjesto učenja škola, a ne spavaća soba ili kuhinja kod kuće u kojoj s roditeljima pišu domaće zadaće. Kada djeca dođu kući, ona su već sve napravila i s roditeljima i prijateljima pričaju o onome što su naučili, a ne da im tek tada slijede instrukcije jedan i instrukcije dva. U našem sustavu djeca kod kuće rješavaju domaće zadaće do osam ili devet sati navečer, a to je tužna realnost ne samo hrvatskog nego i njemačkog obrazovnog sustava."

Reforma nije skupa

Đikić koji se, baš kao i njegova djeca, školovao u više različitih sustava, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu, tvrdi da sve promjene koje su Finci napravili koštaju manje nego pola novčanih gubitaka i pronevjera o kojima posljednjih dana sluša iz naših medija.

"Dakle, problem nije manjak novca, nego manjak odluke da idemo putem koji je očigledno bolji. No ljudima koji su 20 godina u vlasti nije u interesu da naprave nešto tako jednostavno s malim ulaganjima, a s velikim povratom."

Djeci treba igra

Kaže da je djeci važno omogućiti da se igraju.

"Nekoj djeci treba igra i ona ne mogu sjediti mirno satima. Neka mogu. No ne možemo u školama kažnjavati djecu koja su nemirna zato što imaju drugačije potrebe."

Manje razlike među ljudima – stabilnije društvo

U svjetlu trendova velikog raslojavanja u nekim društvima, naglasio je značaj lakog pristupa svih stanovnika kvalitetnom obrazovanju.

"Visoko obrazovanje u Finskoj je besplatno, no njegov cilj je da ono bude kvalitetno i da se društvo uravnoteži – da ne stvara male grupacije visokoobrazovanih ljudi i mnoštvo neobrazovanih koji se međusobno ne razumiju. Većina bi u društvu trebala imati podjednako obrazovanje."

Reforma je moguća u godinu dana, ali bez političara

Svjestan da se u Hrvatskoj reforma obrazovanja odugovlači i opstruira zbog upornog i snažnog miješanja političara te raznih ideološki ostrašćenih i interesnih grupacija u sustav, ustvrdio je da bi se sve lako moglo riješiti kada bi se oni udaljili od te sfere.

"U Finskoj je to sve jako lijepo uspjelo. Mislim da je to moguće napraviti i u Hrvatskoj ako se formira trokut stručnjaka, kojih u Hrvatskoj ima, učenika koji su voljni sudjelovati i roditelja koji su također raspoloženi uključiti se. Kada bi svi sjeli zajedno, mogli bi u godinu dana napraviti kurikularnu reformu bez problema. Jedini problem u ovoj priči je to što se političari miješaju. To nije problem samo ove ili prošle vlade nego svih vlada. Niti jedan političar u Hrvatskoj nije rekao da obrazovanje treba biti prepušteno stručnjacima.

U Njemačkoj je to u velikoj mjeri učinjeno. Znanstvenici ondje sami biraju svoje predstavnike koji određuju kako će se raspodijeliti golema sredstva za znanost i obrazovanje. Zato je njemačka znanost danas u europskom vrhu. Ja vjerujem da bi Hrvatska vrlo brzo krenula naprijed kada bismo se samo izborili da se političari ne miješaju u obrazovanje. Jesu li naši građani sposobni za tako nešto? Sumnjam. Jesu li političari voljni to učiniti?

Također sumnjam. Stoga bi trebala postojati kontinuirana javna borba da se političare makne od obrazovanja. Od drugih tema ih je teško odvojiti, no od obrazovanja bi možda moglo biti moguće", zaključio je Đikić.

Štetna indoktrinacija odraslih

Nakon izlaganja o uređenju sustava, u drugom dijelu posvećenom obrazovanju, Đikić je predstavio jedan od svojih brojnih projekata u kojima je u 20-ak godina u hrvatsko obrazovanje i znanost uložio preko 4 milijuna eura. U njemu je u Vukovar, u kuću našeg nobelovca Lavoslava Ružičke i u društvo vukovarskih učenika, nastavnika i roditelja, doveo izraelskog biologa, nobelovca Aarona Ciechanovera.

Izraelski znanstvenik pitao ga je zašto ga vodi u tako maleni grad u kojem nema čak nikakvog sveučilišnog centra. No uz Đikićeva tumačenja i podsjećanje na recentnu ratnu povijest te sadašnju sumornu situaciju 25 godina nakon toga, Ciechanover je shvatio važnost svojeg dolaska upravo na takvo mjesto i zdušno pokušao dati svoj pozitivan doprinos.

Đikić je na kraju iznio svoje zaprepaštenje spoznajom koliko je društvo u Vukovaru podijeljeno i polarizirano zbog ideološkog utjecaja odraslih, ali i fascinantna iskustva koja su mu potvrdila da mladi mogu bez problema surađivati i družiti se kada ih se izvuče iz okruženja indoktrinacije, primjerice, na kongres u Cavtatu ili Dubrovniku (slika gore).

O toj lijepoj priči čitajte više u nekom nastavku.