Ekonomist s Princetona objasnio kako su HDZ i SDP uništili Hrvatsku

Ekonomist s Princetona objasnio kako su HDZ i SDP uništili Hrvatsku

Foto: Pixsell/Nel Pavletić/FreePik

KRIVAC za loše gospodarsko stanje u Hrvatskoj, uz kriminalnu privatizaciju i pretvorbu, također je i zaostajanje u razvoju ekonomskih znanosti, pokazalo je novo istraživanje skupine hrvatskih znanstvenika.

Autori studije, dr. sc. Dejan Kovač, postdoktorand s uglednog sveučilišta Princeton i znanstveni istraživač sa Škole političke ekonomije prestižnog američkog sveučilišta “Woodrow Wilson”, dr. sc. Boris Podobnik, profesor na Sveučilištu u Rijeci i prodekan za znanost na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa te Nikol Šrbec, polaznica DBA doktorskog studija na Sveučilištu u Sheffieldu, u svojoj su studiji istražili povezanost između kvalitete istraživanja u ekonomskim znanostima i ekonomskih pokazatelja poput rasta BDP-a u Hrvatskoj i drugim tranzicijskim zemljama.

Neprepoznat problem

„Standardna hipoteza o kriminalnoj privatizaciji i sustavnom stranačkom uhljebljivanju stoji. Kroz privatizaciju smo postigli da je kapital dopao u krive ruke, a kroz stranačko zapošljavanje da je nekompetentan rad dospio na pozicije iznad svoje kvalitete. Kada imate ovakvu drastičnu misalokaciju dva osnovna resursa u proizvodnji, četvrt stoljeća kasnije kreirali ste tempiranu bombu koja može svaki trenutak eksplodirati“, rekao je za Index Kovač.

„No, postoji još jedan dublji problem koji se dogodio nakon raspada Jugoslavije na koji nismo obraćali pozornost i sada smo njegovi zarobljenici, a odgovara na pitanje – imamo li lošu ekonomiju jer imamo loše ekonomiste ili imamo loše ekonomiste zato što imamo lošu ekonomiju?“ dodao je Kovač.

U znanstvenoj metodologiji, tumači, ovako postavljen problem zove se problem obrnute kauzalnosti i nešto je slično pitanju je li prije bila kokoš ili jaje. Na hipotetska pitanja postavljena na ovakav način gotovo je nemoguće odgovoriti kauzalno jer postoji tzv. “simultaneity bias”.

„Zadnje dvije godine moji suradnici prof. Boris Podobnik, Nikol Šrbec i ja radili smo na traženju načina da metodološki izbjegnemo taj problem i odgovorimo kauzalno na ovo i još mnoga druga pitanja. Rezultat našeg rada je publikacija koja će uskoro ugledati svjetlo dana u međunarodnom znanstvenom časopisu“, kaže Kovač.

 
Uhljebljenje planskih ekonomista

U svojoj studiji tim je analizirao 34 europske zemlje (uključujući RH) od 1985. do 2015. – njihove ekonomske pokazatelje poput BDP-a, rasta BDP-a, potrošnje i sl., te pokazatelje znanstvenog ishoda za glavna znanstvena polja poput medicine, fizike, ekonomije, strojarstva itd. Uvažili su jedinstvenu političku situaciju 90-ih, tj. pad Istočnog bloka kao šok koji je deprecirao ljudski kapital u samo jednom polju znanosti, a to je ekonomija.

„Dok je medicina ostala medicina, a fizika ostala fizika, ekonomija je doživjela totalnu promjenu paradigmi – prelazak s planske na tržišnu. Druge zemlje reagirale su adekvatno i doškolovale svoje 'stare' ekonomiste na prestižnim fakultetima te slale nove naraštaje na magisterije i doktorate na iste. No u Hrvatskoj se dogodio potpuno drugačiji proces“, tvrdi Kovač.

„Kao prvo, doktori sustava samoupravljanja preko noći su postali stručnjaci za derivative i swapove. A kad imaš loš kadar koji nema dovoljne kompetencije, a nalazi se na visokim pozicijama, taj kadar ne želi ni da novi naraštaj ekonomista bude školovan vani pa je svatko tko to ostvari tretiran kao državni neprijatelj. Kao drugo, HDZ i SDP su na ekonomske fakultete i institute zapošljavali politički podobne kadrove i omogućavali im napredovanje u zvanju u cilju da im čuvaju leđa svaki put kad su radili krive ekonomske politike. Ne samo to, mahom su ti ljudi postavljani za dekane, direktore instituta i pročelnike katedri te odbacivali pametnije od sebe ili neistomišljenike. Tako je i ono malo kvalitetnih ljudi koji su postojali na tim institucijama sustav doslovno progutao. Kao treće, ti isti ljudi umjesto da su se bavili znanošću, dan danas preko svojih političkih veza rade doslovno na 'junk analizama' za ministarstva i jedinice lokalne samouprave ne bi li oprali novac, a da pritom nije stvorena nikakva vrijednost. Kao četvrto, pokušajte se prisjetiti kada je neki hrvatski ekonomist, znanstvenik s javnog fakulteta ili instituta pisao znanstvene radove o korupciji u Hrvatskoj ili javno napadao poteze ministara. Skoro nikada. Prije svega ne žele rezati granu na kojoj sjede, a i oni koji su pokušali, bili su utišani. Kao peto, kada i jesu nešto proizvodili, bila je to masa iskrivljenih analiza bez znanstvenih temelja koje su pogodovale trenutnim političkim elitama na vlasti“, tumači naš ekonomist.

Nekad smo Rumunje i Bugare gledali s visoka, a danas...


Ovakva situacija, ističe znanstvenik, dovela nas je do toga da smo četvrt stoljeća kasnije pali na dno po svim ekonomskim pokazateljima uz bok Rumunjske i Bugarske. Dvije zemlje koje smo nekada gledali s visoka uskoro će nas prestići ako ne napravimo snažne reforme. Nova studija pokazuje da postoji izrazito velika korelacija između znanstvenih ishoda u ekonomskim znanostima i rasta BDP-a nakon pada komunizma u istočnoj Europi.

Isto tako postoji i relativni efekt: post-komunističke zemlje koje su najviše investirale u ekonomske znanosti u tranzicijskom razdoblju 25 godina kasnije imale su i najveći ekonomski rast. Razumljivo, jer ekonomija je globalna bitka što znači da znanstvenici, odnosno stručnjaci u tom području, trebaju biti globalno konkurentni jer oni ne samo da kreiraju ekonomske politike, već su centri znanja i školuju buduće ekonomiste koji trebaju pokretati ekonomiju. Kako se vidi na grafikonu dolje, Hrvatska stoji jako loše (odnos izvrsnosti u objavljivanju znanstvenih radova i BDP-a).

 

Kovač kaže da je ekonomija dinamična znanost koja zahtijeva konstantno prikupljanje novih podataka te analizu istih kroz korištenje suvremenih metoda. Metoda nije statična točka u vremenu, naprotiv, ona ima svoj dinamički element, tj. razvija se tako da procjene postaju egzaktnije i pouzdanije. Kako se metode razvijaju, tako se i ekonomisti moraju usavršavati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
„Ekonomija se također bavi procjenom ekonomskih politika. Postoje dva pristupa: pozitivistički i normativni. Pozitivizam nam govori o stvarnom stanju ekonomije ili ekonomske politike dok normativni pristup daje sliku kakva bi ekonomija ili ekonomska politika trebala biti. Što je veći jaz između ta dva pristupa, tim gore za nas. To znači da je ekonomija konstantna kritika – kontemplacija između normativnog i pozitivističkog. U Hrvatskoj prije svega uopće nema analiza ekonomskih politika, jer zašto bih ja analizirao nešto kad će mi moj partijski rođo srediti nekakvu analizu za grad, napravit ću dvije tablice u Excelu i oprati lovu. Drugo, ako analiza i ima – medijski obruč probiju samo one politički podobne tako da se kasnije sve analize uzimaju sa skepsom. Treće, treba definirati normativno stanje, a to je upravo ono u čemu smo prevareni u zadnjih 25 godina. Svatko si je uzimao za pravo da se proglasi ekonomskim stručnjakom. Imali ste priliku gledati doktore medicine, fizičare, pravnike, čak i ljude bez škole da daju kritičke osvrte i sudjeluju u donošenju ekonomskih politika. Nemam ništa protiv doktora medicine ili fizičara, naprotiv, ali što bi se dogodilo da ja kao ekonomist dođem u operacijsku salu i počnem operirati ljude ili da čačkam po nuklearnom reaktoru? Za to su upravo krivi lokalni ekonomisti koji su uspjeli spustiti ekonomske znanosti na najniže razine. Ako usporedite broj citata hrvatskih znanstvenih radova po godinama za medicinu, fiziku i ekonomiju, vidit ćete da ekonomija ima izuzetno mali broj znanstvenih citata (plava boja dolje)“, upozorava Kovač.

 
Rješenja koja trebaju Hrvatskoj

Kovač kaže da je Hrvatskoj, kao i svakoj zemlji, potrebna konstantna analiza ekonomskih politika ne bi li znali jesmo li na pravom putu ili ne.

Potrebne su nam politički nepristrane analize koje gledaju srž problema. Da bismo to ostvarili, potrebne su nam sljedeće reforme na našim ekonomskim fakultetima i institutima:

1. RJEŠAVANJE NEGATIVNE SELEKCIJE – kao bi se onemogućio ulazak novih političkih uhljeba u izborima u zvanja, treba birati da:
a) kandidat ima magisterij ili doktorat s najboljih 200 sveučilišta, što automatski jamči veću kvalitetu naših ekonomskih znanosti;
b) da ima publikacije u međunarodnim časopisima po Web of Science. Trenutno naši ekonomisti bez problema dobivaju mjesto docenta ako objave nešto u Modroj lasti.
2. PROMJENA SUSTAVA NAGRAĐIVANJA – da nema fiksne ukupne plaće, već da 60 % bude fiksno, a da 40 % ovisi o broju publikacija i njihovoj kvaliteti.
3. EU GRANTOVI – u znanstvenim grantovima EU-a leže milijarde eura. Svaki znanstvenik mora godišnje dobiti barem 1 EU grant iz kojeg će financirati projekte.
4. DOKTORSKI STUDIJI – doktorski studiji moraju se pod hitno početi predavati na engleskom jeziku uz dovođenje stranih predavača. Ljubljansko sveučilište to je napravilo davnih dana tako da danas dovode najbolje ljude s MIT-ja, Harvarda i Princetona da im predaju. Danas su ljubljanski ekonomisti miljama ispred hrvatskih. Zašto ne bismo i mi to mogli? Zato što naši lokalni profesori ne bi dobivali satnice za predavanja na doktorskom studiju jer ne znaju engleski, a satnice na doktoratu su najveće.
5. LIMITIRANJE LOKALNIH PROJEKATA – Samo kada bi se napravila analiza koji su “znanstvenici” imali najviše lokalnih projekata, automatski bismo dobili korelaciju s političkim uhljebima. Jer u Hrvatskoj se ne može dobiti projekt od države ako ne postoji stranačko jednoumlje. Projekti se trebaju limitirati tako da znanstvenik ekonomist može dobiti lokalni projekt jedino ako ima grant EU-a. Na taj način on daje signal izvrsnosti, a ne političkim vezama. Na kraju dana želimo da se rade analize za lokalne projekte, ali želimo da to rade pravi ljudi.
6. KONFERENCIJE – limitirati financiranje samo na najbolje ekonomske konferencije u svijetu. Npr. prije nekoliko dana održana je najveća ekonomska konferencija u Philadelphiji – American Economic Association, gdje nije bilo nijednog Hrvata. Pitam se zašto?
(ovih 6 točaka može se primijeniti na većinu znanstvenih polja u RH)


Kovač (u sredini) na konferenciji American Economic Association

Kovač kaže da ispravne ekonomske politike uvijek postoje, no ističe da je, da bi se došlo do pravih spoznaja, potrebno raditi istraživanja.

„To je nešto što naši hrvatski ekonomisti nisu vični zbog niza nabrojanih stvari. U državi u kojoj postoje zaduženost BDP-a blizu 90 %, konstantni proračunski deficit, korupcija i mnoštvo drugih problema, ovo bi trebao biti El Dorado za znanstvenike. Osobno se nadam da će se situacija u ekonomskim znanostima u Hrvatskoj uskoro promijeniti. Ekonomija je konstantna provjera ekonomskih politika i mjera na adekvatan metodološki način. Bez propitivanja ne znamo idemo li u dobrom smjeru. Bez propitivanja ne znamo što je dobro, a što loše. Bez propitivanja ne mijenjamo 'status quo', ne napredujemo. Ako ništa drugo, trebamo biti sretni što medicina nije doživjela promjenu paradigmi 90-ih, jer bi u tom slučaju, poznavajući socijalna kretanja u Hrvatskoj, a kako to voli reći kolega Podobnik, brojni mesari preko noći postali neurokirurzi, što bi bilo puno opasnije“, poručuje Kovač.

Bili smo bolji od Slovenije, sad smo daleko iza nje

Podobnik smatra da je naš najveći problem što su nam u ekonomiji kriteriji izvrsnosti i generalno znanstveni standardi bitno niži od prosjeka EU-a.

„Čisto da razumijemo o čemu govorim, u vrijeme kad nismo imali državu, kad je Hrvatska bila dio Austrijske monarhije, austrijski kriteriji bili su i naši kriteriji, pa je tako Stjepan Radić otišao u Pariz na prestižni École libre des sciences politiques gdje je diplomirao 1899. Radić je vjerojatno htio otići baš na najbolje mjesto, ne bilo gdje. Suprotno Radiću, današnji hrvatski političari hvale se kad uspiju magistrirati na nekoj domaćoj školi na kojoj inače završi svatko tko uplati. Zanimljivo kako to da su kriteriji na našim društvenim fakultetima bitno niži nego na prirodoslovnim institucijama. Kolega Kovač spomenuo je kako naši ekonomisti postaju profesori, ali i akademici, publicirajući u našim lošim ekonomskim časopisima. Ponekad Ministarstvo nastoji postrožiti kriterije napredovanja pa zahtijeva i publiciranje u stranim časopisima. No naši profesori doskoče i tome pa osim Modre laste, koju spomenu kolega Kovač, stanu publicirati i u Kekecu i Politikinom zabavniku. Suprotno nego u nas, u Sloveniji se mora publicirati na Zapadu ako se misli napredovati. A poseban kriterij za napredovanje slovenskih ekonomista je publiciranje u Scienceu i Natureu, dakle u časopisima s najvećom znanstvenom reputacijom. Čisto da se zna, jedan slovenski ekonomist s ljubljanskog EF-a uspio je nedavno publicirati u Scienceu, koji iako je prvenstveno prirodoslovni časopis, ipak objavljuje najbolje radove iz društvenih znanosti“, ističe Podobnik.
 
Za razliku od vremena socijalizma, ističe Podobnik, kad je zagrebački Ekonomski fakultet bio pojam za ljubljanski Ekonomski fakultet, danas je situacija potpuno suprotna.

„Ljubljanski Ekonomski fakultet ima oko osam puta više citata od zagrebačkog EF-a, a za neupućene, citati su mjera kvalitete i znanstvene izvrsnosti. Objašnjenje za pad zagrebačkog EF-a je jednostavno. Ako se sjetimo naših najvećih sinova - Boškovića, Gundulića, Držića, Preloga, Tesle, Mohorovičića, ali i mnogih drugih, ono što je njih karakteriziralo je da su za života boravili u najprestižnijim europskim i svjetskim obrazovnim metropolama. Suprotno njima, mnogi hrvatski profesori, posebno na ekonomiji, ali i drugim društvenim fakultetima, rode se u Hrvatskoj ili BiH i cijeli svoj život proborave isključivo ovdje. Čisto za objašnjenje prethodne razlike između zagrebačke i ljubljanske ekonomije, 36 % ljubljanskih profesora doktoriralo je na Zapadu, a to je pošlo za rukom samo 3 % zagrebačkih profesora. To je očit primjer negativne selekcije. A loši se okružuju lošima kako si ne bi stvarali konkurenciju na duge staze. Pritom je zanimljivo kako je tu negativnu selekciju kroz poreze privatni sektor još dužan plaćati, a autonomija sveučilišta i dalje je održava. Visok postotak doktoriranja vani na poslovnim školama kod nas ima još samo ZŠEM (33 %), što objašnjava zašto je ta poslovna škola najbolja, ne samo u Hrvatskoj, već je i treća poslovna škola u konkurenciji škola bivših europskih socijalističkih zemalja. Osim doktoriranja vani još jedan kriterij izvrsnosti jako je važan za znanstvenu izvrsnost, a to je suradnja sa strancima, ali ne s takozvanim strancima iz BiH. I tu je zagrebački EF u prosjeku jako tanak. Kao što je za očekivati, najcitiranija osoba na zagrebačkoj ekonomiji, Marina Dabić, ima dugotrajnu znanstvenu suradnju sa strancima“, tumači Podobnik. 

Kaže da ga je uvijek posebno iznenađivalo da posebno financijaši sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta nikad nisu objavili niti jedan članak u indeksiranim časopisima koje prati institucija Web of Science.

„Treba li nas onda čuditi da su nam sve banke u stranim rukama? Je li čudno da smo se uspjeli prezadužiti kao država, da nas svi tuže i pobjeđuju na međunarodnim sudovima gdje nema naših stranačkih sudaca? Treba li nas čuditi ovaj egzodus ljudi koji naše ekonomiste ne uzbuđuje baš previše? Dapače, ne da nisu zabrinuti, još se i hvale dobrim trenutnim rezultatima, a ne znaju kako je i Grčka imala veliki rast prije sloma. Kad je ekspanzija u EU-u svi rastu, i dobri i loši, ali kad dođe recesija, stradaju oni koji se nisu reformirali u ekspanziji. Danas veliki šok najčešće na ekonomiju utječe tek nakon nekog vremena. Samo kako to znati ako su nam ekonomske škole tako loše?“, pita Podobnik.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara