POREZ na prozore, jedan od najneobičnijih nameta u europskoj povijesti, službeno je stupio na snagu 31. prosinca 1695. godine u Engleskoj. Iako je zakon donesen ranije iste godine, upravo je taj datum označio početak njegove stvarne primjene u poreznom sustavu.

Namet je uveden za vrijeme vladavine Williama III. kao dio pokušaja države da poveća prihode bez izravnog oporezivanja dohotka. Logika je bila jednostavna i, mnogima, barem na papiru, pravedna: veći broj prozora značio je veću i bogatiju kuću, a samim time i veću poreznu obvezu. Porez se sastojao od osnovnog iznosa po kućanstvu, uz dodatni namet za objekte s više prozora.

Arhitektonske i zdravstvene posljedice

Stupanjem na snagu krajem 1695. godine porez je postao obvezujući, a već tijekom sljedećih godina jasno su se vidjele njegove posljedice. Vlasnici kuća, osobito u gradovima, počeli su zazidavati prozore kako bi smanjili porez. Tako su nastale tamne i slabo prozračene prostorije, a zazidani prozori postali su trajni vizualni trag ovog zakona na zgradama diljem Engleske.

Porez je ubrzo dobio nadimak "porez na svjetlo i zrak". Liječnici i društveni reformatori upozoravali su da manjak dnevnog svjetla i loša ventilacija pogoršavaju životne uvjete, osobito među siromašnijim slojevima stanovništva. Smatra se da je upravo ovaj porez neizravno pridonio širenju respiratornih bolesti i produbljivanju socijalnih razlika.

Unatoč kritikama, porez na prozore ostao je na snazi više od stoljeća i pol. Tek 1851. godine konačno je ukinut, nakon dugotrajnih rasprava i sve snažnijeg uvjerenja da nanosi više štete nego koristi.

Danas se porez na prozore često navodi kao povijesni primjer kako fiskalne mjere, uvedene s pragmatičnom namjerom, mogu imati duboke i dugoročne posljedice na zdravlje ljudi, izgled gradova i svakodnevni život čitavih generacija.