EU pouka: Poslije pregovaranja nema kajanja
Foto: Admir Buljubašić / Cropix
HRVATI su stvarno nezahvalan narod.
Godinama su nezainteresirano promatrali kako hrvatska Vlada u petoj brzini pregovara s Europskom unijom, kako se zubima i noktima trga za svaki europski zarez i svaki hrvatski kamen. Kako požrtvovno žrtvuje sve u što se zaklinjala.
I sad, kad je taj milenijski pothvat napokon došao do svog trijumfalnog kraja, sad bi Hrvati htjeli znati što se to ispregovaralo.
Kad će nam biti bolje, a kad neće?
Htjeli bi znati zašto se u Pristupnog ugovoru ne spominje Domovinski rat, zašto se ukida nulta stopa PDV-a, zašto će poskupjeti ovo i zašto neće pojeftiniti ništa drugo. Htjeli bi znati hoće li nam biti bolje i zašto neće odmah.
Kao da Jadranka Kosor sve to zna. I ona sama čeka prijevod s engleskog. I kao da to zna ministar Gordan "Which-Two-Chapters" Jandroković. On čeka da mu Vladimir Drobnjak objasni.
Ali koga više briga za detalje. Strateški cilj je ispunjen. Njemu je sve bilo podređeno, u njega su se svi zaklinjali i do njega smo konačno stigli. Bilo je gotovo nepristojno pitati što se pregovara i kako se pregovara. Europska unija bila je cilj, a ne sredstvo. Pa čemu onda sada čuđenje?
"Zašto nam govore da smo loše pregovarali?"
"Već duže vrijeme smo svjedoci kako se uporno želi u javnosti stvoriti dojam da nešto tajimo kao i da smo loše pregovarali", rekao je ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković. I doista, tko je svih ovih godina uopće obraćao pažnju na to kako se pregovara? Kladimo se da nije ni sam Jandroković.
I stoga, ako se šutjelo punih šest godina, neka se šuti i sada kad je ugovor pred potpisom. HDZ je samo činio ono što se od njega očekivalo.
Je li se tražila brzina? Jest. Je li netko pritom upozoravao na brzopletost? Ne baš. Normalno je da se u petoj brzini promaši poneki zavoj i da otpadne poneki kotač. Bitno je samo da smo se s ovim taljigama nekako doteglili do cilja.
Nije sve to bilo bezveze
Nije Sanader bezveze izručivao generale. Niti se bezveze odrekao ZERP-a. Nije Kosor bezveze pristala na diktat oko Savudrijske vale. Niti se Ivo Josipović bezveze družio s Borisom Tadićem. Iako se bezveze protivio sporazumu o granici sa Slovenijom.
Godinama se nije postavljalo pitanje što Hrvatska pregovara, već samo kad će ti pregovori napokon biti završeni. Slavilo se otvaranje i zatvaranje poglavlja, i to po mogućnosti u gomilama, nekad čak i dvocifrenim. Mukotrpno su se odbrojavali mjeseci, katkad čak i do samog kraja, recimo do "kraja lipnja".
Sad je toj muci napokon došao kraj. Svi smo odahnuli, a Jadranka Kosor se čak uspjela posvađati s Ivom Josipovićem tko će držati olovku dok se potpisuje Pristupni ugovor. Pa tko ima srca kvariti im doživljaj...
Mrtvo slovo na papiru
Ali sad ozbiljno, kome je važno što piše u Pristupnom ugovoru? Kad je važno samo kako se ponašamo. Važno je pozdravlja li premijerka osuđene generale i izjavljuje li predsjednik države da oni tamo ne bi trebali biti. Važno je prijeti li predsjednica HDZ-a svojim političkim protivnicima uhićenjem. Kao što je važno i da pravosuđe odbija raditi svoj posao dok ne dobije dozvolu vlasti.
Nećemo se valjda sada zamarati europskim normama, pravilima i zakonima, kad vrlo dobro znamo da nema tog zakona kojeg ne možemo prekršiti. Ako smo to mogli raditi dok smo bili EU kandidati pod povećalom, što će tek biti kad tog povećala više ne bude.
Pustimo natezanje
Pustimo stoga ovo natezanje oko objavljivanja Pristupnog ugovora. Budimo zadovoljni s ovime što imamo. Jer, imajmo na umu jednu važnu činjenicu: HDZ se hvali da je vodio i dovršio ove pregovore. A od njega doista nemamo pravo ništa očekivati. Barem ništa dobro.
Ostale komentare autora pročitajte ovdje
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati