EMMANUEL Macron, predsjednik Francuske, ušao je u drugi krug predsjedničkih izbora nakon što je u prvom krugu, održanom u nedjelju, osvojio najveći broj glasova, s nešto više od 3% prednosti ispred drugoplasirane kandidatkinje, desničarske populistkinje Marine Le Pen.

Na prvi pogled, ovo su dobre vijesti za aktualnog francuskog predsjednika. No već na drugi pogled postaje jasno da je Le Pen ostvarila bolji rezultat od očekivanog, odnosno od onog koji su joj nedavne predizborne ankete predviđale, i mnogo je bliže Macronu nego što se nadao, uz realne šanse da ga pobijedi u drugom krugu i uskrati mu drugi mandat. 

>> Prebrojano 97% glasova, Macron i Le Pen u drugom krugu. Pogledajte postotke

Ovi izbori bit će još konzekventniji za Europu i Zapad u cjelini od francuskih izbora 2017., na kojima su se Macron i Le Pen također sučelili u drugom krugu, jer se odvijaju u sjeni rata koji je Rusija pokrenula protiv susjedne, ali prozapadne Ukrajine i zajedničkog odgovora kojim Europska unija i Zapad otada pokušavaju natjerati agresorski režim Vladimira Putina da odustane od svojih osvajačkih ambicija i prekine razaranje Ukrajine i ratne zločine koje očito vrši nad Ukrajincima. 

Le Pen, ali i Macron vrludali u stavu prema Putinovoj Rusiji

Le Pen se sada pokušava distancirati od Putina i načelno osuđuje njegovu agresiju na Ukrajinu, ali njena dugogodišnja ideološka bliskost, političko povlađivanje i financijska povezanost s Putinovim režimom razlog su za strah da će Putin u drugoj najvećoj i najmoćnijoj članici EU dobiti saveznicu na vlasti. 

>> Može li Putinova obožavateljica doći na čelo druge najjače članice EU?

S druge strane, Macron je izazvao kritike europskih kolega poput poljskog predsjednika Mateusza Morawieckog svojim inzistiranjem na razgovorima s Putinom, prvo uživo u Moskvi, a onda telefonski, od kojih očito nije bilo previše koristi, a i prije toga je zbunjivao, pa i zabrinjavao svojim pomalo dvosmislenim stavovima o Putinovoj Rusiji. Ona je za Macrona u jednom trenutku bila partner s kojim treba surađivati, a u drugom bi ga kritizirao, često oštrije od drugih europskih lidera. 

Oko ruske agresije se postavio nedvosmisleno, osuđujući je, tražeći dodatne sankcije i poručujući da ruske vlasti moraju odgovarati zbog ratnih zločina počinjenih u Buči i drugim ukrajinskim gradovima. 

Ipak, i jedan bivši Macronov savjetnik priznao je za portal Politico da je francuski predsjednik bio "opsjednut Trumpom i Putinom", odnosno pokušajima da s njima nađe zajednički jezik, vodeći se stavom "da se oni moraju osjećati kao da ih se uzima u obzir". To se inzistiranje na dijalogu s režimom koji cinično opravdava brutalnu agresiju lažima pokazalo prilično naivnim - ali Macron je barem jasno i glasno odbacio Putinova lažna opravdanja i sulude teorije zavjere. 

"Putin kojeg je on (Macron) susreo u Kremlju nije isti kojeg je vidio u prosincu 2019. Ono što je vidio u Kremlju bio je Putin koji je bio rigidniji i izoliraniji", pokušao je objasniti jedan anonimni dužnosnik francuskog predsjedništva za francusku agenciju AFP, nakon Macronovog posjeta Moskvi u veljači, u uzaludnom pokušaju da odvrati ruskog diktatora od rata. Sam Macron je Putina optužio za dvoličnost u tim pregovorima prije rata, kad je očito već bio donio odluku o napadu.

Doduše, i Le Pen ovih dana opravdava svoje ranije povlađivanje i apologije Putinu tvrdnjom da Putin danas nije isti kao Putin onda i da je sad prešao "crvenu crtu" - iako postoji mnogo dokaza da je Putin i onda bio jednako beskrupulozan, spreman da ubojstvima (ili pokušajima ubojstva) disidenata, ratnim zločinima i "hibridnim ratovanjem" učvrsti svoju vlast i ojača moć Rusije na svjetskoj sceni, u isto vrijeme destabilizirajući Zapad i podrivajući međunarodni poredak. 

>> Što stoji iza ogromnog uspjeha Marine Le Pen na francuskim izborima?

Najmlađi lider Francuske od Napoleona

Macron, vodeći liberal Europe koji tu političku etiketu uporno izbjegava, polarizirajuća je figura još otkad je došao na vlast prije pet godina. Za jedan dio Francuske, ali i Europe, on je bio (i ostao) posljednja prava nada za spas europskog projekta. Za onaj drugi, nacionalistički i populistički orijentiran dio, on predstavlja utjelovljenje globalističkih i neoliberalnih elita koje služe multinacionalnim korporacijama, rastakanja nacionalnog tkiva i kulture i zapadnih imperijalističkih ambicija.

Kad je 2017. postao najmlađi predsjednik Francuske Republike i najmlađi lider u povijesti te zemlje još od Napoleona, tada 39-godišnji Macron iznio je svoju dalekosežnu viziju obnove posrnule, razjedinjene i letargične Europe, koja kao da je izgubila povjerenje u vlastitu snagu i svjetski značaj. 

U govoru koji je te godine održao na čuvenom Sveučilištu Sorbonne, Macron je poručio da se Stari kontinent treba ponovo pokrenuti i pozvao EU na tješnju suradnju na području obrane, migracija, poreza i socijalne politike, kao i na donošenje zajedničkog proračuna bloka.

"Jedini put koji nam jamči budućnost je ponovna izgradnja suverene, jedinstvene i demokratske Europe", kazao je tada Macron.

"Na početku idućeg desetljeća Europa mora imati zajedničke interventne snage, zajednički proračun za obranu i zajedničku doktrinu kada je posrijedi djelovanje", dodao je zalažući se za formiranje jedinstvenih oružanih snaga EU. 

Macron traži osnivanje europske vojske

A da to nije bila samo prolazna ideja nadobudnog mladog premijera na početku mandata, potvrdio je gotovo točno četiri godine kasnije. U studenom je, naime, njegov bliski saveznik u Europskom parlamentu, Sandro Gozi, otkrio za britanski list Telegraph Macronov prijedlog za EU: ako članice podrže njegovu inicijativu za osnivanje vojske EU, Pariz bi bio spreman prepustiti Bruxellesu svoje stalno mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje uključuje pravo veta na rezolucije Vijeća. Drugim riječima, stalno mjesto u Vijeću sigurnosti bi umjesto Francuske imala Europska unija kao cjelina. 

U međuvremenu, najviši europski dužnosnici u rujnu su predložili stvaranje postrojbe s 5000 vojnika za brzo reagiranje, nakon što je američka odluka o brzom i bezuvjetnom povlačenju iz Afganistana, koje je lani rezultiralo potpunom pobjedom talibana, zatekla europske lidere.

"Ovo je jedinstvena prilika za njega i za Europu", rekao je Gozi, kojeg je francuski predsjednik odabrao za jednog od prvih transnacionalnih zastupnika u Europskom parlamentu, o francuskom šestomjesečnom predsjedanju EU-om, koje je započelo 1. siječnja.

Iako se Macronovi kritičari, euroskeptici i takozvani suverenisti groze njegove vizije za dublje integriranu i ujedinjenu EU, on je posljednjih godina gotovo jedini europski lider koji uporno i dosljedno promiče revitalizaciju europskog projekta - i u isto vrijeme upozorava na opasnosti od nastavka statusa quo. Tako je 2019. godine, prije izbora za Europski parlament, objavio otvoreno pismo svim građanima EU, prevedeno na sve jezike zemalja članica i objavljeno u brojnim europskim novinama.

Manifest za renesansu Europe iz 2019.

To pismo bilo je svojevrsni manifest za "renesansu Europe", u kojem je kombinirao pozivanje na europske ideale, često ismijavane i obezvrjeđivane i s desnice i s ljevice, s konkretnim prijedlozima za put naprijed. Uputio je i konkretan odgovor na kritike suverenista, populista i euroskeptika. 

"Nacionalisti griješe tvrdeći da naš identitet brane izdvajanjem iz Europe jer upravo nas europska civilizacija ujedinjuje, oslobađa i štiti", konstatirao je i zapitao se: "Koja zemlja može djelovati sama protiv agresivnih strategija velikih sila?"

Kao rješenje je ponudio europsku obnovu kroz tri strateške vizije - slobode, zaštite i napretka.

U segmentu zaštite Macron je ponudio liberalnu obranu smisla nacionalnih granica, objašnjavajući da granice znače "slobodu u sigurnosti" i da "nijedna zajednica ne pruža osjećaj pripadnosti ako nema okvire koje će štititi", uz prijedlog za osnivanje novih europskih agencija za unutarnju sigurnost, davanje azila, zaštitu demokracija, inovacije, kao i Europske klimatske banke, koja bi financirala zelenu tranziciju, te minimalnu europsku plaću, koja bi bila "prilagođena svakoj zemlji".

Dramatično upozorenje: Europa se mora probuditi

U intervjuu za britanski list Economist 2019. iznio je, potaknut izolacionizmom i kaotičnim populizmom tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, dramatično upozorenje da je NATO na samrti, a Europa na rubu ponora.

"Ako se ne probudimo, postoji velika opasnost da ćemo nakon nekoliko godina nestati geopolitički, što znači da više nećemo upravljati svojom sudbinom. Duboko sam uvjeren u to... Europa se mora probuditi", zaključio je.

Macron je i prošle godine na redovitoj Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu iznio svoju desetogodišnju viziju za EU, otkrivajući u isto vrijeme svoju frustraciju čekanjem odgovora Berlina na njegov poziv na strateški dijalog o dubljoj integraciji Europe.

Iako su njegove ambicije i planovi uvijek bili širi od francuskih granica, Macron se kroz svoj mandat suočavao s ozbiljnim izazovima na unutarnjem planu, a u nekim trenucima izgledalo je da neće ni izdržati do kraja mandata. 

Žuti prsluci kao najveća kriza Macronove vladavine

Ovog bivšeg bankara multinacionalne investicijske banke Rothschild & Co, koji je diplomirao na elitnom Pariškom institutu političkih studija, protržišno, liberalno i proeuropski orijentiranog, nacionalistkinja Le Pen je u predizbornoj kampanji 2017. opisala kao "kandidata divlje globalizacije, uberizacije, nesigurnosti, socijalne brutalnosti, rata svih protiv sviju, gospodarskog pustošenja, posebice naših velikih tvrtki, komadanja Francuske radi moćnih gospodarskih interesa, tribalizacije".

Ipak, Macron je pobijedio ne samo nju i njen Nacionalni front, već je njegova centristička stranka La République En Marche! (Republika ide naprijed!) uvjerljivo potukla i dotad dominantne, ali učmale i korupcijom okaljane stranke lijevog i desnog centra.  Macron se Francuzima predstavio upravo kao netko tko će premostiti tradicionalnu podjelu na lijevo i desno i provesti prijeko potrebne reforme koje će stagnirajuću francusku ekonomiju učiniti kompetitivnijom i smanjiti glomaznu javnu upravu. 

No vjerojatno najveći izazov Macronovog predsjedništva došao je krajem 2018. s masovnim, često vrlo nasilnim i kaotičnim prosvjedima pokreta po imenu Žuti prsluci, nastalih iz pobune protiv ekoloških poreza na gorivo. Zahtjevi su se uskoro proširili na širu borbu protiv rastuće nejednakosti i sve većih životnih troškova.

S jedne strane, pokret se vrlo brzo kompromitirao divljačkim nasiljem prema policajcima i novinarima, paležom i vandalizmom, uključujući razbijanje spomenika na znamenitom Slavoluku pobjede, kao i pozivima na uvođenje vojne hunte. 

S druge strane, francuska policija i sama se u brutalnom obračunu s prosvjednicima koristila opasnim i potencijalno smrtonosnim oružjem, zbog kojeg je više prosvjednika ostalo bez očiju i ruku, što je izazvalo oštre osude u Francuskoj i diljem svijeta. Desetak prosvjednika i prolaznika poginulo je u prometnim nesrećama i drugim incidentima vezanim za prosvjede, a nekoliko tisuća policajaca i prosvjednika ozlijeđeno je u prosvjedima, koji do danas nisu potpuno okončani. 

Zbog toga mu je podrška javnosti krajem 2018. pala na samo 23%, a sve do svibnja ove godine nije se popela iznad 40%. Osim Žutih prsluka, na ulice su izlazili i sindikati, ogorčeni zbog njegovih reformi javnog sektora i mirovinskog sustava, a odnedavno i protivnici covid-potvrda, kojima Macron želi povisiti procijepljenost i izvesti zemlju iz pandemije.

No dok su se antivakseri i drugi bunili protiv "zdravstvene diktature", milijuni Francuza cijepili su se otkad je Macron najavio uvođenje covid-potvrda pa je postotak cijepljenih u ukupnoj populaciji premašio onaj u SAD-u, Izraelu ili Njemačkoj. U svakom slučaju, njegova politička smrt, koju su mnogi najavljivali, nije se dogodila.

Još jedan izazov za Macrona, ali i za Francusku u cjelini, došao je 2020. s druge strane političkog spektra - od islamističkih ekstremista. Oni, naravno, nisu prijetnja Francuskoj od jučer ni od lani, ali je prijetnja ponovo postala bjelodana monstruoznim ubojstvom srednjoškolskog učitelja u predgrađu Pariza, Samuela Patyja, koji je prije toga u sklopu nastave građanskog odgoja pokazao učenicima u svom razredu karikature Muhameda koje je ranije objavio glasoviti satirički list Charlie Hebdo. 

Obračun s islamističkim separatizmom nakon brutalnog ubojstva učitelja zbog karikatura

Francuske vlasti su nakon toga pokrenule val racija, uhićenja i deportacija islamista te raspustile desetke islamističkih organizacija u sklopu obračuna, odnosno "rata s neprijateljem iznutra i izvana", kako je islamističku prijetnju opisao ministar unutarnjih poslova Gerald Darmanin.

Sam Macron je u predstavljanju ovog obračuna upozorio da je "islam religija koja danas prolazi kroz krizu posvuda u svijetu" te je prozvao "islamistički separatizam" u Francuskoj, koji potiče "napuštanje škole" među djecom i "indoktrinaciju i negiranje vrijednosti poput jednakosti muškarca i žene".

"Nećemo se odreći karikatura", poručio je Macron nedvosmisleno na komemoraciji za Patyja, kojeg je opisao kao "tihog heroja koji je utjelovio vrijednosti Francuske Republike".

Zbog suzbijanja islamizma su ga ljevica i predstavnici muslimanske manjine optužili za islamofobiju, a neke su većinski muslimanske zemlje, predvođene Turskom, zbog karikatura pokrenule i bojkot francuskih proizvoda, no Macrona to očito nije pokolebalo.

"Zakon je jasan: Imamo pravo bogohuliti, kritizirati, karikirati religije"

Macron je i u veljači 2020. javno stao u obranu maloljetne djevojke Mile Orriols iz mjesta u blizini Lyona, koja je morala dobiti policijsku zaštitu nakon što je na društvenim mrežama, frustrirana vulgarnim vrijeđanjem jednog mladog muslimana nakon što ga je odbila, islam nazvala "sranjem", a Kuran "knjigom punom mržnje".

"Zakon je jasan: Imamo pravo bogohuliti, kritizirati, karikirati religije. Republikanski poredak nije moralni poredak... Ono što je zabranjeno zakonom su izazivanje mržnje i napadi na dostojanstvo", poručio je tada Macron. 

S druge strane, desnica ga je nastavila prozivati da je ustvari preblag prema islamističkoj prijetnji, koja ugrožava opstanak Republike, a dvadesetak umirovljenih generala i oko tisuću aktivnih pripadnika vojske potpisalo je u travnju i svibnju prošle godine dva otvorena pisma u kojima otvoreno upozoravaju na građanski rat.

"U Francuskoj se sprema građanski rat i vi to savršeno dobro znate", naveli su u pismu, koje se može protumačiti i kao prijetnja, čije je potpisnike Le Pen spremno podržala.

"Moramo znati tko su i gdje su naši neprijatelji"

Što se tiče odnosa prema Putinu, vrijedi podsjetiti da mu je 2017. u lice rekao da neće tolerirati "lažljivu propagandu" ruskih medija Russia Todaya i Sputnika, koju su širili o njemu u predizbornoj kampanji. Zbog toga je njegova vlada iduće godine usvojila i nove zakone protiv lažnih vijesti i stranog miješanja u izbore. 

Iako je odigrao ključnu ulogu u stopiranju pregovora o primanju Albanije i Sjeverne Makedonije u EU 2019., tražeći strože uvjete i proces ulaska, dao je do znanja da Pariz i dalje podržava širenje Unije na Balkan.

Naravno, kao ni mnogi drugi svjetski lideri, ni Macron nije bio imun na vrludanje, nedosljednost, oportunizam, kao i aroganciju i odvojenost od običnih građana, što mu najviše zamjeraju. Dok se Merkel s pravom kritiziralo za kroničnu neodlučnost i odugovlačenje, Macron bi mogao predstavljati drugu krajnost - brzopletost i neopreznost. 

"Moramo znati tko su i gdje su naši neprijatelji", poručio je, pak, u lipnju prošle godine, zahtijevajući od NATO-a novu strategiju, koja bi bila "zahtjevna, pa i nepopustljiva, u slučajevima kada Rusija organizira upade, informatičke napade ili zastrašuje, ali koja ujedno omogućuje da se uzme u obzir geografija Europe".

"Ja nisam stvoren voditi zemlju u mirnim vremenima, ja sam stvoren za oluje. Ako želite nekamo dovesti zemlju, morate napredovati bez obzira na cijenu", možda je najbolje sažeo kako vidi svoju ulogu u spomenutom intervjuu za Economist. Ostaje za vidjeti hoće li preživjeti i ovu izbornu oluju ili će njegov ambiciozni projekt za Francusku i Europu biti zamijenjen onim "suverenističkim", na čelu s Le Pen.