BIVŠI SDP-ov ministar branitelja Fred Matić u razgovoru za HRT prisjetio se ratnih i logoraških dana. Prisjetio se kako su ljudi, u situaciji u kojoj su bili ogoljeni "poput beba", pokazali svoj istinski karakter. Odgovorio je i na pitanje kako se nosi s činjenicom da je tijekom rata možda nekoga i usmrtio.

Logora se, kaže, sjeti u svakodnevnim situacijama, primjerice u banci ili pošti, kada se nađe ispred šaltera, s nekim tête-à-tête. Podsjeti ga to na ispitivanja u logorima, izaziva nelagodu. Ne sjeća se što je u logoru sanjao.

"Teško je reći što je čovjek tamo sanjao. Ono čega se ja najviše sjećam, ta prva noć nakon svega onog maltretiranja, nakon tri mjeseca rata, nakon provedenih više od 24 sata u autobusima, premlaćivanja, ubojstava koja sam vidio, sveg onog zla, hladnoće koja je bila nevjerojatna... Kad su nas duboko u noć, već su možda bili i rani jutarnji sati, konačno pustili na miru, sjećam se da sam utonuo u san sa željom da se nikad više ne probudim... Volim reći da sam dobio batina za deset normalnih života. Međutim, kad sam vidio neke svoje prijatelje kojima su polomljena rebra, vilice, izbijeni zubi, koji su dolazili u velikim modricama, vraćali se u te naše štale ili ćelije u kojima smo bili, pomalo mi je i neugodno pričati o tome da sam dobio batina. Ali dobio sam, za deset normalnih života", kaže Matić.

Prošao niz logora

Prošao je Stajićevo, Niš, Srijemsku Mitrovicu. Gdje je bilo najgore?

"Svaki od tih logora imao je dobre i loše strane. Stajićevo je bila štala za životinje, uvjeti su bili najgori. Niš i Mitrovica su ustvari zatvori, ali prema nama se ponašalo kao prema logorašima, znači nema elemenata zatvora. Tako da je teško reći, u Nišu je najgore, recimo, bilo što se tiče tih stražara, čuvara, koji su nas životinjski maltretirali. To su djeca, klinci od 18 godina koji su svakog dana bili sve gori. Dakle, kad misliš da ne može biti gore, on je ujutro još gori, pa je sutradan još gori", kaže.

U logoru se ljudi promijene, kaže Matić.

"Ovako u normalnom civilnom životu čovjek misli da ima 1000 prijatelja i naravno da se grdno vara jer prvi put kad mu zatrebaju, shvati da ih nema baš toliko. U ratu su ti stvarno prijatelji oni koji su ti suborci, koji su oko tebe, jedan drugom čuvamo leđa, pazimo. Ja sam stvarno mislio da se tu karakteri ljudi iskazuju 100-postotno, u nerazrijeđenom omjeru. Imaš onaj svoj automat, pa misliš – možda si i sam gospodar svoje sudbine. U svakom trenutku, ako ti baš pukne film prema svemu... pucaš si u glavu i riješio si sve probleme. Međutim, kad smo došli u logor, svi smo bili kao bebe, doslovno. U jednom trenutku su nam čak i odjeću uzeli pa smo bili goli kao bebe. E onda dolaze karakteri ljudi u onoj svojoj punini, nakon toga to više nisam vidio i, ne daj, Bože, da vidim. Neki su prekrasni, neki su nevjerojatno dobri, a neki pokažu valjda svoju najgoru stranu. Primjerice, jedan naš sugrađanin koji je dobio paket jabuka noću ih je jeo da ga nitko ne vidi. Onaj zvuk, i dan danas ga čujem, kad hrska jabuka, kad ju zagrize.. Ali ne bi dao nikome", ispričao je.

"Nemam grižnje savjesti"

Odgovorio je i na pitanje kako se nosi s činjenicom da je neke ljude ubio.

"Uvijek kažem – ne što je posljedica, nego što je uzrok. Ja sam u svom gradu, u svojoj ulici, čuvam sebe, svoje prijatelje, svoj grad, svoju zemlju. Nemam apsolutno grižnje savjesti. Više puta sam istaknuo kad gledam film, u stanju sam zaplakati, i zaplačem, ne sramim se toga. Međutim što se tiče ovih ratnih događaja, uvjeren sam da sam se ponašao viteški, nemam nikakve grižnje savjesti, nemam zbog toga nespavanja. Više puta sam nakon rata bio u Srbiji, Bosni i Hercegovini. Neki moji suborci, branitelji, kažu da ne smiju ići tamo, boje se zarobljavanja, boje se problema na granici, ja tih problema nemam. Kažu – kako znaš da nemaš problema? Svako jutro ja se preispitujem. Kad se brijem, pogledam se u oči i znam da sam čist kao suza", kaže Matić.