S LJETNIM vrućinama u Hrvatskoj počinje sezona tuča, osobito u kontinentalnim područjima. To je vrijeme kada uvijek iznova kreću rasprave o tome što bi trebalo poduzeti da se smanje štete uzrokovane ovim vremenskim fenomenom.

To je također i prilika za neke političare da pokušaju prikupiti političke poene bučnim zalaganjem da se vrati protugradna obrana iz vremena Jugoslavije.

Budući da su neki političari u tome uporni unatoč činjenici da nema nikakvih znanstvenih dokaza da ispaljivanje raketa sa srebrnim jodidom u oblake ima išta veće efekte od šamanskih plesova, nije na odmet iznova kratko podsjetiti na već utvrđene činjenice. Također nije na odmet iznijeti i najnovije znanstvene spoznaje o toj temi.

>>Tuče će biti sve razornije. Znanost otkriva što štiti imovinu, a što ne

Tuče nisu najučestalije u kontinentalnoj Hrvatskoj

Budući da se o tuči najviše govori u kontinentalnim krajevima Hrvatske, može se steći dojam da je ona ondje veći problem nego u drugim dijelovima zemlje. Međutim, istraživanja dr. sc. Damjana Jelića, koji je nedavno doktorirao na temi "Obilježja tuče u sadašnjim i budućim klimatskim uvjetima na području Hrvatske" pri Geofizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, pokazuju da ta percepcija nije točna.

"Tuča se u kontinentalnom dijelu hrvatske najčešće događa na vrhuncu poljoprivredne sezone u svibnju, lipnju, srpnju i kolovozu", kaže Jelić.

"U tom dijelu Hrvatske nekada je bila aktivna protugradna obrana i ljudi kao da su za nju ostali emotivno vezani. Kada se počela ukidati, ljudi su se počeli osjećati napušteni, prepušteni sami sebi i prirodi", dodaje. S druge strane, ističe, u Istri je frekvencija tuča čak nešto veća nego u kontinentalnom dijelu Hrvatske, no tamo nikada nije bilo protugradne obrane, pa nema ni prosvjeda protiv njezina ukidanja.

Slika 1. Prosječni broj dana s tučom u godini (frekvencija tuče) po postajama DHMZ-a za period 1964 – 2019. Crni kružić predstavlja visinsku postaju Zavižan.

Jelić kaže da u Istri i Kvarneru imamo osam postaja koje bilježe prosječnu frekvenciju od oko dvije tuče godišnje.

"Što se ide južnije, to je tuče više. Na području od Zadra do Splita frekvenciju od oko 2 ili više dana s tučom u godini srećemo na većini postaja, pri čemu postaja Šibenik ima 3.8 dana s tučom, a Dubrovačko-neretvanska županija bilježi frekvencije od 1.5 do 3. Pritom treba imati na umu da je razlika između priobalne i kontinentalne tuče u tome da je prva učestalija u zimskom, odnosno u hladnijem dijelu godine. To je doba kada se u tom dijelu Hrvatske uglavnom uzgajaju agrumi, koji su nešto otporniji na tuču, iako se uzgajaju i neke osjetljivije zimske kulture", tumači Jelić.

Zanimljivo je da se poljoprivreda u priobalnim područjima od tuče nikada nije branila raketama. Jelić kaže da je za stanovnike tih područja tuča sastavni dio života baš kao i jaki vjetrovi kojih ne manjka.

"U Istri dobar dio poljoprivrednika uplaćuje osiguranje od šteta od tuče ili pak procjenjuju da se one ne dešavaju dovoljno često da bi imalo smisla uplaćivati premiju pa novac stavljaju na stranu za slučaj kad se nešto ozbiljnije dogodi", kaže Jelić.

Što sa zaštitnim mrežama?

Kada čovjek putuje sjevernom Italijom, koja je na meteorološkim kartama označena kao jedno od većih svjetskih žarišta tuča, posvuda može vidjeti zaštitne mreže. Naravno, njima se neće štititi hektari pod kukuruzom ili pšenicom, koji se osiguravaju kod osiguravajućih kuća, već uglavnom višegodišnje biljke.

Jelić kaže da je to logična praksa.

"Kada jednom posadite višegodišnju kulturu, bila to jabuka, maslina, vinova loza ili marelica, ako se dogodi jaka tuča, ona može oštetiti ne samo plod, već i stabljike, što može imati dugotrajne posljedice. Biljka se od takvih oštećenja može oporavljati više godina, a mlade biljke čak mogu biti nepovratno oštećene.

Tu je ključno pitanje uloženog i dobivenog. U Italiji ljudi očito imaju neku računicu za postavljanje mreža. Treba se voditi razumom", kaže naš stručnjak za tuču.

Zašto ljudi ne postavljaju mreže?

Nameće se pitanje zašto hrvatski poljoprivrednici rijetko štite svoje kulture mrežama. Jelić kaže da je najčešći argument protiv mreža (osim isplativosti) taj da one mogu imati određene negativne posljedice.

"Mreža zatvara protok zraka i radi dodatnu sjenu, što u određenim uvjetima može pogodovati razvoju raznih štetnika i bolesti pa bi je na takvim mjestima trebalo redovito micati kako bi se to spriječilo, što ponovno iziskuje dodatni rad i trošak. U Italiji, barem u nekim krajevima, loze sade dosta visoko. U takvim okolnostima mreže vjerojatno ne utječu toliko na protok zraka, a sortimentima očito ne smeta sjena", ističe.

Istraživanja u Hrvatskoj nisu pokazala značajne efekte protugradne obrane

Jelić kaže da se kroz svoja istraživanja fokusirao na klimatologiju tuče u cijeloj Hrvatskoj te nije ulazio u analize utjecaja protugradne obrane, no usporedio je međugodišnja ponašanja tuče u branjenom i nebranjenom području Hrvatske koristeći podatke s meteoroloških postaja DHMZ-a.

Slika 2. Podjela područja na branjeni i nebranjeni dio koji su ušli u usporedbu. 

"Promatrao sam podatke od 1964. do 2019. i iz njih se može vidjeti kako i branjeni i nebranjeni dio imaju sličnu dinamiku pojave tuče te da nema vidljivih, tj. mjerljivih razlika koje bi ukazivale na pozitivan utjecaj protugradne obrane na smanjenje frekvencije tuče. Vidljivo je da oba područja imaju vrlo izraženu promjenjivost iz godine u godinu te da oba područja bilježe blagi negativan trend pojavnosti tuče", kaže Jelić.

Slika 3. Međugodišnji hod tuče za razdoblje od 1964. do 2019. (a) na kontinentalnom području za 21 postaju sjeverno od Karlovca i rijeke Save i (b) za podatke 23 postaje južno od Karlovca. Na y-osi je broj dana s tučom u godini (N). Crtkanim linijama označen je prekid u mjerenjima (1991-1994) zbog manjkavosti podataka. 

Prema DHMZ-u, protugradna obrana raketama sa srebrnim jodidom razvijena je u Sovjetskom Savezu i uglavnom je primjenjivana u zemljama istočnog bloka. No to ne znači da tu mogućnost nisu istražile zapadne zemlje. Zapad je provjeravao tu metodu. 

Jelić kaže da su na temu protugradne obrane napravljena dva velika istraživanja, jedno u Švicarskoj, Francuskoj i Njemačkoj, a drugo u SAD-u. 

"No ona su pokazala da nema nikakve značajnije razlike u pojavnosti tuče kod zasijavanih i kod nezasijavanih tučonosnih oblaka. Te je eksperimente bilo teško provesti jer je teško kroz više godina urediti identične poligone pa da na jednom ispaljujete rakete, a na drugom ne. Osim toga ne možete si dozvoliti da na poljima godinama ne poduzimate baš nikakvu zaštitu samo radi eksperimenta. Ako se maknemo od višegodišnjih prosjeka i promatramo tuču iz godine u godinu možemo, prepoznati godine kada je tuče bilo jako puno, a nekada jako malo. No, važno je na ispravan način čitati podatke.

Primjerice, iz medija se može dobiti dojam da svaki put kada se pojavi olujno nevrijeme u sjevernom dijelu Hrvatske sve bude poharano tučom. No ako pogledamo gdje se točno ta tuča pojavila, vidimo da je rijetko dva puta na istom mjestu u godini i rijetko je sve zahvaćeno tučom devastirano. Puno se češće radi o lokalnim posljedicama. Ako se vratimo na prosječne vrijednosti, u sjevernoj se Hrvatskoj na pojedinoj lokaciji tuča pojavljuje od 0.5 do 1.5 puta u godini, a tek svaka četvrta je jakog intenziteta. Ovo što se dogodilo u četvrtak moglo bi se svrstati pod iznimno", rekao je Jelić te dodao da se u ovakvim situacijama često zaboravlja da su jak vjetar i obilna kiša jednako problematični jer mogu uzrokovati lokalna poplavljivanja, odrone, kao i razna trganja uzrokovana vjetrom.

Kako nastaje tuča?

Za kraj podsjetimo ukratko kako nastaje tuča.

Ledena zrna tuče formiraju se kada struja toplog, vlažnog zraka u kumulonimbusima, velikim, gustim oblacima koji se protežu vertikalno u velike visine, podiže kapljice vode u visoke hladne predjele gdje se zamrzavaju.

Vlaga iz zraka nakuplja se na vanjskoj strani zrnaca leda dok se ona kreću kroz zrak, zbog čega tuča raste u slojevima nalik na slojeve luka. 

Koliko brzo tuča raste i do kojih veličina, ovisit će o količini vlage u zraku i strujama zraka koje se kreću u vis. Zrna će nastaviti rasti sve dok je uzlazna struja dovoljno jaka da ih drži u zraku. Za razvoj manjih zrna dovoljna je sporija struja, a za razvoj većih brža. Mala zrna predstavljaju manji problem jer se većina njih otopi tijekom pada prema tlu, a i kada padnu, uzrokuju manju štetu. Veća zrna u zraku brže padaju pa imaju manje vremena za otapanje, a osim toga, treba im više vremena da se u potpunosti otope.

Prema američkoj Nacionalnoj upravi za oceane i atmosferu (NOAA), uzlazna struja koja se kreće brzinom od oko 103 km/h omogućuje nastajanje ledenih zrna veličine loptice za golf, dok struja brzine oko 130 km/h može stvoriti tuču veličine bejzbolske lopte. 

"Klimatske promjene donose nam sve topliji i sve vlažniji zrak, no kako će se to odraziti na pojavu i veličinu tuče, još nije posve poznato. Svi se ipak slažu s činjenicom da nam slijedi sve više intenzivnijih vremenskih događaja koji, čini se, postaju sve opasniji", poručio je Jelić.