DA SE PRED predsjedničku inauguraciju, između govora Zorana Milanovića i ritualnog izvođenja himne u interpretaciji Josipe Lisac, birao potencijalni kritički trenutak inauguracije, može se s priličnom sigurnošću pretpostaviti kako bi veći dio javnosti targetirao Zorana Milanovića kao vjerojatnog trouble makera rečene svečanosti.

Ovdje nije riječ samo o Zoranu Milanoviću i njegovoj (umnogome nezasluženoj) reputaciji fertilnog distributera "zoranizama", niti njegovim legitimno vrebajućim političkim protivnicima.

Na dubljoj razini sredstva običnog jezika, ono, dakle, što je za inauguracije Milanoviću bilo na raspolaganju, lakše izmiču kontrolnim ideološkim mehanizmima. Semantički obim jezika, fleksibilnost tona i registra, jezična višesmislenost, neodređenost i neizvjesnost, uz mogućnost da se njime prikriva i laže nekovrsni je komunikacijski nedostatak. Utoliko se, barem s teorijske strane, Milanovićev govor mogao očekivati kao stanovito krhko mjesto inauguracije.  

"Josipa Lisac je imala manji prostor za gestu koja će biti prokazana kao subverzivna"

Za razliku od jezika, Josipa Lisac je kao sudionica najuobičajenijeg političkog rituala, u ideološkom korzetu izvođenja himne, na raspolaganju imala, teorijski gledano, manji prostor za gestu koja će biti prokazana kao subverzivna, pa i potencijalno utuživa: kontrola konotativnih procesa kojom se minimalizira i, ako je moguće, posve sprečava učinak znakovne arbitrarnosti kojom se ideologija štiti opozicioniranih značenja, posebnu uspješnost pokazuje na polju ritualnih izvedbi. Kako pokazuje Paul Connerton, njihova elementarna kodiranost koja se vrši položajem tijela, gestama i kretanjem, izvor je njihove snage. Slični mehanizmi kontrole konotacija ugrađeni su u samo izvođenje himni. Verbalno kodificiranje i melodija, kao i zakonski definiran, gestovno reduciran način i prilike u kojima se himne izvode, uz pripadajuće formalne i neformalne sankcije, mehanizmi su koji lišavaju izvođenje himni onih dvosmislenosti kakve posjeduje govorenje.

Kad je nastao problem?

Problem s izvođenjem himne, izuzmemo li činjenicu da je Jakov Kitarović njezino izvođenje popratio s rukom na želudcu, nastao je u trenutku kad je originalni notni predložak Lijepe naše, unutar žanrovske konvencije i osobenog stila Josipe Lisac i (respektabilne) klavirske pratnje Zvjezdana Ružića počeo izmicati značenjskoj nedvosmislenosti. Improvizacija, kao iskakanje od originalnog notnog predloška iz devetnaestog stoljeća, udarila je u ahilovu petu rituala, otvorivši upravo ono što ritual po prirodi želi izbjeći: značenjske nedoumice. Drugačije rečeno: problem s ritualom na Pantovčaku nastao je kad je olabavljena njegova kodificiranost, kada je, preuzimajući elemente karakteristične za jezični iskaz, umjesto ritualne jednoznačnosti, on ponudio višesmislenost, neodređenost i neizvjesnost. Bio je to trenutak nekovrsne de-ritualizacije rituala.

Mnogima je njena verzija Hrvatsku učinila ljepšom

Mnogima je upravo verzija Josipe Lisac Hrvatsku, na barem par minuta, učinila ljepšom. Mnogima će Hrvatska iz izvedbe Josipe Lisac biti ona Hrvatska kakvu bi bilo ili jest lakše voljeti. Daleko od monumentalnog izvedba u svojem formalnom, izvedbenom smislu, u bitnom temeljena na improvizaciji, evocira individualnost: jesmo li upravo u ovoj interpretaciji Lijepe naše usred etničke šume ljudi, prvi put u trideset godina, ugledali i čovjeka? Osim toga, malograđanski projekt ustrojavanja Hrvatske kao pompozno-monumentalne filharmonije završio je, nakon tri desetljeća, prispodobiv otužnom pleh-orkestru kakvog dobrovoljnog vatrogasnog društva u hrvatskoj provinciji: ne bi li Hrvatska stigla dalje da je, umjesto mitomanijski-somnambulnih filharmonijskih ambicija vidjela sebe u realnijem svjetlu, pa sebe koncipirala kao jazz-band?

S druge strane, opozicijska će čitanja Josipine Lijepe naše u njoj naći subverzivnu gestu, skandalozno šegačenje s Našim, smrtno ozbiljnim, kolektivnim-Mi. Odsutnost strukture, lišenost jasnih i predvidljivih granica, uobičajenih za, stilski i prozodijski, manje arbitrarne izvedbe, dio će javnosti doživjeti kao desakralizaciju sakralnog. U nekom će uhu takva vjerojatno zazvučati kao nekovrsna muzička dijareja, oblik suprotnog onim značenjima koja se simbolički aktiviraju za izvođenja himne, prelaženjem iz sjedećeg u uspravni, ukrućeni položaj; razlog dovoljan da se u takvoj recepcijskoj konstelaciji protiv Josipe Lisac podnese kaznena prijava.

"Ondje gdje se očekivao potencijalni gaf izrodio se optimizam"

Ondje gdje se očekivao potencijalni gaf izrodila se nada. Milanovićev inauguracijski govor, na tragu prethodnih, onkraj "vojnih lekarki" i "deda ustaša", svojom inkluzivnošću ohrabruje, nudeći dašak optimizma da će Hrvatska jednom, možda, biti dovoljno široka za svaki glazbeni ukus.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala