“HRVATSKO predsjedanje Vijećem Europske unije povijesni je trenutak za našu zemlju”, izjavio je prije par tjedana u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu premijer Andrej Plenković na svečanom predstavljanju hrvatskih planova za šest mjeseci predsjedanja Europskom unijom.

Priča o “povijesnom trenutku” i “povijesnom događaju” već nekoliko mjeseci se iz vlade i vladinih krugova plasira u medije i javnost te se činjenicu da je Hrvatska kao članica EU-a došla na red za predsjedanje predstavlja kao neponovljivi uspjeh Plenkovićeve vlasti.

O tome najviše voli raspredati premijer Plenković, ali nije daleko iza njega ni ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, koji je, primjerice, izjavio kako je “prije 30 godina bilo nezamislivo da ćemo predsjedati Europskom unijom”. Pa da, prije 30 godina Hrvatska nije ni bila članica Europske unije niti je Europska unija postojala - tada je postojala Europska zajednica - tako da je smiješno tvrditi kako je hrvatsko šestomjesečno predsjedanje EU-om ostvarenje nekog nacionalnog povijesnog sna. 

Svaka članica Europske unije dolazi na red za predsjedanje

S obzirom na snažnu vladinu propagandu hrvatskog predsjedanja Europskom unijom, potrebno je cijelu priču, kako bi to rekao Plenković, demistificirati.

Za početak treba razjasniti što predsjedanje jedne članice Europskom unijom uopće znači. Riječ je zapravo o predsjedanju Vijećem Europske unije, koje svaka članica preuzima na šest mjeseci. Trenutno Europskom unijom predsjedava Finska, a cijeli proces se koncipira i tako da se određuje “predsjedavajući trio” članica EU-a, kako bi u periodu od godinu i pol Uniju vodile tri članice od kojih jedna treba biti tzv. stara članica. 

Hrvatska je tako dio trija Rumunjska, Finska i Hrvatska, a nakon nas predsjedanje EU-om preuzima Njemačka, što objašnjava veliko oslanjanje RH na službeni Berlin kada je riječ o planiranju i organizaciji hrvatskog predsjedanja.

Odluka o redoslijedu predsjedanja se donosi temeljem dogovora u Vijeću Europske unije te nije stvar abecede, kako se moglo čuti u hrvatskoj javnosti. No, svaka članica EU-a treba dobiti svoje ravnopravno mjesto u rasporedu, što znači da je Hrvatska po automatizmu došla na red. Nema govora da je riječ o nekom velikom diplomatskom uspjehu Plenkovićeve vlade. Hrvatska je jednostavno, u skladu s dogovorom članica, dobila svojih šest mjeseci na formalnom čelu EU-a.

Odluka o tome kada Hrvatska dolazi na red donesena je u srpnju 2016.

Kada će Hrvatska preuzeti predsjedanje Europskom unijom, odlučeno je na Europskom vijeću krajem srpnja 2016., kada je Plenković bio još obični zastupnik u Europskom parlamentu te on na to nikako nije utjecao.

Naime, Velika Britanija je zbog Brexita odustala od predsjedanja EU-om koje je trebala preuzeti u drugoj polovici 2017., a trebalo je i dodati novu članicu Hrvatsku pa je tada sastavljen raspored predsjedanja sve do kraja 2030. godine. 

U osnovi, da se nije dogodio Brexit, Hrvatska bi vjerojatno kasnije došla na red, ali bi došla. Nedvojbeno je pak da to što Hrvatska od 1. siječnja do 1. srpnja 2020. predsjeda EU-om nije nekakav veliki uspjeh hrvatske diplomacije, nego rezultat spleta dvije okolnosti: 1. Brexita i 2. europskog pravila da svaka članica ravnopravno predsjeda EU-om u polugodišnjem trajanju.

Lisabonski ugovor smanjio moć predsjedanja Europskom unijom

Vrijedi podsjetiti i da je prije predsjedanje EU-om imalo mnogo veću težinu, no to je promijenjeno Lisabonskim ugovorom o funkcioniranju Unije, koji je potpisan krajem 2007., a na snagu je stupio početkom 2009. godine. Lisabonskim ugovorom su razdvojene institucije Europskog vijeća, koje okuplja šefove vlada članica Europske unije, i Vijeća Europske unije, koje će uskoro na pola godine voditi Hrvatska.

Predsjedanje Vijećem Europske unije članici omogućava da: 1. predlaže i određuje agendu, 2. posreduje kod institucionalnih kompromisa, 3. koordinira usklađivanje nacionalnih politika i 4. administrira i upravlja Vijećem Europske unije.

Od te četiri ovlasti samo prva ima određenu političku težinu, dok su ostale administrativne, odnosno tehničke zadaće. Hrvatska je izabrala četiri krovna područja za svoje predsjedanje Vijećem Europske unije, koja odražavaju viziju europskih prioriteta u narednom razdoblju: Europa koja se razvija, Europa koja povezuje, Europa koja štiti i Europa koja je utjecajna.

Naravno, predsjedanje Europskom unijom jest prilika da se članica pokaže u dobrom ili lošem svjetlu. Prednost predsjedanja Vijećem Europske unije je što se mogu pokazati pregovaračke i koordinacijske vještine, što bi za Hrvatsku i njene diplomatske kvalitete i kapacitete mogao biti značajan izazov. Također, članica tijekom predsjedanja dobiva sve najvažnije informacije o državnim politikama svih država Unije, a pametne članice znaju u skladu s time mijenjati neke vlastite politike. 

Hrvatsku će predsjedanje koštati najmanje 70 milijuna eura

S druge strane, predsjedanje je financijski te administrativni teret, a potreba da država koja predsjedava EU-om zadrži neutralan stav kako bi mogla biti uvjerljiv organizator pregovora znači i da se možda trebaju žrtvovati neki nacionalni interesi, odnosno da se za njih ne smije žestoko zalagati.

Predsjedanje će nas koštati oko 70 milijuna eura, kako je objavio Grlić Radman, što je manje od iznosa koje su potrošile nedavne predsjedateljice Bugarska i Austrija. 

Nacionalna i sveučilišna knjižnica - sjedište predsjedanja

Pitanje je koliko je to realna procjena Ministarstva vanjskih poslova jer se već sada vidi da Hrvatska ima problema s tehničkim i ljudskim kapacitetima koje zahtijeva predsjedanje Europskom unijom. Za sjedište predsjedanja izabrana je zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK), što otkriva da Zagreb nema odgovarajući kongresni centar ili sličnu građevinu koja bi mogla služiti za održavanje velikih međunarodnih summita ili vođenje multilateralnih poslova poput predsjedanja EU-om, već se podstanarski ulazi u prostore koji već imaju svoju namjenu. 

Posebno je ironično što će Hrvatska predsjedati EU-om iz zgrade čiju je gradnju inicirao Stipe Šuvar, socijalistički ministar kulture 1980-ih, čime se simbolički priznaje da HDZ u skoro tri desetljeća hrvatske neovisnosti nije bio u stanju inicirati jedan takav dalekosežan građevinski projekt, odnosno Zagrebu kao glavnom gradu dati novu građevinu tog arhitektonskog i društvenog nivoa koji ima NSK.

Ministrica Pejčinović Burić se nije potrudila oko priprema za predsjedanje

Nije ni tajna da prethodna ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić nije uradila mnogo na pripremi hrvatskog predsjedanja te da je zadnje mjesece mandata provela prvenstveno lobirajući da je imenuju za tajnicu Vijeća Europe.

Tako je najteži dio posla pao na leđa Gordana Grlića Radmana, za kojeg tek treba vidjeti hoće li uspjeti odgovoriti na veliki organizacijski izazov. Pritom sigurno može računati na mentorstvo Berlina, s obzirom na to da Njemačka predsjeda EU-om nakon Hrvatske.

Bilo kako bilo, nema sumnje da je predsjedanje EU-om dosad najveći zalogaj koji je hrvatska diplomacija zagrizla, a tek će se pokazati hoće li se njime ugušiti. Hrvatska ima priliku ostaviti dojam, a kakav će biti, ovisi o organizacijskim sposobnostima i kapacitetima MVEP-a i premijera Plenkovića. 

Postoji, naravno, i šansa da hrvatsko predsjedanje doista i bude povijesni događaj, naročito ako se tijekom njega konačno realizira Brexit, ali to samo po sebi definitivno nije, u što nas pokušavaju uvjeriti Plenković i HDZ.