Hrvatski pisci bijesni zbog lektire: "Ovo je loš kompromis s desnim radikalima"

Hrvatski pisci bijesni zbog lektire: "Ovo je loš kompromis s desnim radikalima"
Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

ODLUKA Ministarstva znanosti i obrazovanja prema kojoj niti jedan suvremeni hrvatski i strani književnik nije završio na popisu obavezne lektire, već samo takozvani klasici, neugodno je iznenadila brojne hrvatske književnike.

Smatraju je spornom posebno zbog toga što se posljednjih godina učestalo govorilo kako kod djece od malih nogu treba razvijati ljubav prema čitanju. Pitaju se kako će se to dogoditi ako su djeci obavezni samo klasici čije su teme, problemi i izričaji od njih udaljeni stotinama godina, dok se one koji bi im trebali biti najbliži i najzanimljiviji izbjegava čak i preporučiti. 

Drugi ozbiljan problem koji su oslovili, a koji bi mogao biti jednim od uzroka prvoga, činjenica je da u odlučivanju o lektiri nisu sudjelovali naši ponajbolji stručnjaci za književnost za djecu i mlade.

Vraćanje stoljećima unazad

Na ovakvu odluku MZO-a u utorak su reagirali Hrvatsko društvo pisaca (HDP) i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade (HDKDM) priopćenjem u kojem navode da je ona veliko razočaranje.

„Opet nas je sustiglo pretprošlo stoljeće, a na ozbiljnom smo putu još dalje unatrag“, poručuju književnici.

Upozoravaju da je prvotna ideja bila da se postojeća lektira osvježi suvremenim piscima i njihovim tekstovima i tako približi djeci kako bi ona zavoljela čitanje.

„Već je desetljećima jasno da neki tekstovi klasika, ma koliko bili važni za književnu povijest, sustavno odbijaju mlade od čitanja. Važna je ideja tog kurikuluma bila odgojiti čitatelje. A umjesto toga, učinjeno je upravo suprotno: iz novog kurikuluma izbačeni su suvremeni autori.“

Drugim riječima, možemo očekivati da će hrvatska djeca od sada, čak i više nego do sada, ljubav prema čitanju morati razvijati učenjem napamet nerazumljivih i dosadnih stihova iz pjesama nepoznatih hrvatskih guslara, ili pak pamćenjem naslova autora koji su povijest hrvatske književnosti zadužili jednostavno time što su u nečemu bili prvi.

Lektiru nisu birali stručnjaci  

Hrvatski pisci također izražavaju čuđenje što Ministarstvo nije zatražilo mišljenje onih hrvatskih stručnjaka koji bi trebali biti najrelevantniji poznavatelji književnosti za mlade.

„Ministrica Blaženka Divjak zatražila je mišljenje Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Filozofskog fakulteta u Rijeci, Filozofskog Fakulteta u Zagrebu i Fakulteta organizacije i informatike. Problem je u tome što se ne zna tko je u tim institucijama sudjelovao u ovoj konačnoj verziji koja svima izgleda kao kafkijanska noćna mora“, poručuju iz HDP-a.

U MZO-u odgovaraju da jesu konzultirali stručnjake.

„Ministrica je Kurikulum predmeta Hrvatskog jezika donijela na temelju stručnih mišljenja. Popis obvezne lektire u prijedlogu kurikuluma Hrvatskog jezika je gotovo jednak u posljednje tri godine i kao takav je prošao dvije javne rasprave, stručnu raspravu i dobio pozitivno mišljenje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti“, poručili su za Index.

No, hrvatska književnica, Silvija Šesto, predsjednica udruge pisaca za djecu koja broji 160 članova, kaže kako ni na jednom od fakulteta čije je mišljenje tražila ministrica nema kolegija iz dječje i omladinske književnosti.

„Oni koji prate, proučavaju i znaju takvu književnost stanuju na Učiteljskom fakultetu! Zar nitko 'tamo gore' nije znao za tu notornu činjenicu pa pozvao nekog stručnjaka, kad se već na stručnost toliko poziva?“, pita Šesto.

Ideološki razlozi ukidanja popisa

Ovakav potez MZO-a najvjerojatnije se može razumjeti kao ne baš najuspješniji pokušaj nalaženja kompromisa s radikalnim konzervativnim snagama koje su prošlih godina sa svih mogućih pozicija nastojale opstruirati kurikularnu reformu, a koje suvremene hrvatske pisce uglavnom doživljavaju kao svoj svjetonazorski antipod.

Šesto kaže kako zabrinjava činjenica da se na ukinutom proširenom popisu lektire radilo dugo, da bi se u samoj završnici očito interveniralo po ideološkom ključu.

„Čini mi se da je razlog zaključnom ukidanju popisa nemogućnost zadovoljavanja svih ideoloških strana. U ovom lancu ignorantske neprovedive proizvoljnosti gube svi, od autora, izdavača, distributera, tiskara, knjižara, a ponajviše djece, djece, tog vječnog hrvatskog alibija za polupismene uhljebe koji se ne mogu nositi s ideološkim izazovima stoljeća u koje smo duboko zagazili, već dapače, i sami su ideološki zatrovani najvećom hrvatskom ideologijom, a to je neodgovornost za budućnost... Sve to neodoljivo me asocira na onu 'pri ovom eksperimentu nije žrtvovana niti jedna životinja', no u ovom slučaju već dugo je na djelu ona 'pri ovim eksperimentima žrtvovane su generacije i generacije, al smo zato mi koji smo eksperimentirali sasvim okej živjeli na svojim plaćicama“, poručuje naša književnica koja je dobila sve postojeće hrvatske nagrade za književnost za djecu i mlade, uključujući i Kiklopa.

Danska ima suvremene hrvatske književnike na popisu lektire

Puna sloboda izbornosti u Hrvatskoj je nemoguća misija

Na naše pitanje zašto je suvremena književnost izbačena s lektirnih popisa, iz Ministarstva su nam poručili da ništa nije izbačeno.

„Inačica koja je bila na javnom savjetovanju nije sadržavala popis niti klasičnih književnih djela niti suvremenih. Na preporuku HAZU-a, u kurikulum je uvršten kanon klasičnih književnih djela kao preporuka za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka, a suvremena djela nastavnik bira autonomno.“

No, hrvatski pisci smatraju da je to pusta demagogija i nemoguća misija.

„Argument da će nastavnici sami birati djela suvremenih autora i da im je pri tome dana potpuna sloboda naprosto ne stoji. Prva kurikularna reforma datira još iz 2016. godine i od tada do danas traju polemike o podobnosti i nepodobnosti određenih autora, napisano je stotine stranica o nepodobnim piscima, o svim tim užasima kojima bi suvremena književnost mogla zatrovati mlade duše, a nastavnike se plašilo i sudskim progonima i pravobraniteljicom za djecu. Vjerujemo da će se i u tako naelektriziranoj atmosferi neki nastavnici usuditi posegnuti za romanima Olje Savičević Ivančević, Ivane Bodrožić, Renata Baretića, Ante Tomića ili Kristiana Novaka te za poezijom Eveline Rudan ili Anke Žagar. Bit će, nažalost, i mnogo onih koji to neće činiti. Onih koji će se opravdano bojati pritiska roditelja ili kolega u školi, novinskih tekstova i portala. Jer, nema danas osjetljivije stvari nego što su duše djece i nego što je lektira. Smatramo da nije trebalo ukloniti prošireni popis suvremenih hrvatskih i stranih autora jer bi on bio nastavnicima dobar orijentir u ovako velikoj promjeni kao što je nova reforma“, upozoravaju pisci.

Pretjerana očekivanja od nastavnika

Pisci smatraju da je navodno ostavljanje slobode nastavnicima problematično i zbog toga što se time od njih previše očekuje. Naime, to bi trebalo podrazumijevati da se nastavnici Hrvatskog iz godine u godinu educiraju i upućuju u sve nove književne tokove, autore i naslove; drugim riječima da čitaju sve što se pojavi na književnoj sceni i da usto na sebe preuzmu odgovornost filtra i izbora onoga što je najbolje.

Šesto kaže da je ovim rješenjem, koje to i nije, postavljena neodrživa teza da nastavnici, uza sav svoj redovni posao, mogu odigrati i brojne druge zahtjevne uloge.

„Oni bi po tome u svojoj ličnosti trebali sadržavati i doktora književnosti i psihologa i pedagoga?! Prošireni popis ažuriran za 'vladavine' ministra Primorca sadržavao je naslove koji su višestruko nagrađivani i bio je rezultat odabira doista stručnih timova, od doktora književnosti za djecu i mlade s Učiteljskog fakulteta, pedagoga, psihologa, do knjižničara i nastavnika. Sada čak i ne znamo tko se igrao s popisom i zašto je rezultatom doslovno pregažena cijela jedna Nacionalna strategija poticanja čitanja u koju su utrošena velika sredstva Ministarstva kulture. Umjesto da se usustavi ažuriranje popisa suvremenim djelima, sada smo došli do neodržive proizvoljnosti, te ignoriranja struke pred ideološkim lobiranjima.“

Naši autori su na popisu lektire vani, ali ne kod nas

Koliko je apsurdno odricanje hrvatskih vlasti i odgovornih za obrazovanje od suvremenih hrvatskih autora, odlično ilustrira činjenica da su neki hrvatski pisci već godinama na popisima lektira u razvijenim europskim zemljama, dok kod nas nisu.

Jedan od njih je Pero Kvesić, jedan od začetnika tzv. proze u trapericama. On je, među ostalim, autor brojnih priča i pjesama za djecu i mlade, a također i predloška po kojem je snimljen uspješan kanadsko-hrvatski animirani serijal 'Mali leteći medvjedići'. Koliko je još uvijek produktivan, aktualan i kvalitetan, dobro ilustrira činjenica da je posljednjih par godina sa svojim dokumentarnim prvijencem 'Dum spiro spero' (lat. dok dišem nadam se), uz koji je izdana i knjiga s istim naslovom, dobio sve domaće nagrade i šest prvih nagrada na međunarodnim festivalima.

Zanimljivo je da su njegova djela već godinama na popisima strane lektire u Danskoj.

„Danas sam razgovarao s prijateljima iz Danske. Oni imaju sistem odabira lektire koji u prvi mah nalikuje na ovaj naš posljednji prijedlog. U trogodišnjoj srednjoj školi postoji dvanaest danskih književnika, odnosno djela koje nazivaju kanonom, koje svi danski učenici trebaju pročitati. Ostalo je po izboru nastavnika. Međutim, nastavnici nisu prepušteni sami sebi. Svi nastavnici svake godine moraju prisustvovati stručnim seminarima na kojima se razrađuju posebne teme 'paralelnih kanona', tako da je jedna od obaveznih godišnjih tema suvremena danska književnost u posljednjih pet godina. Jedna od mojih priča već se desetak godina uvršćuje u jedan od takozvanih paralelnih kanona koji obrađuje stranu književnost, a nekoliko drugih se nalaze u službeno preporučenom zborniku bosanske, hrvatske i srpske književnosti (ilustracija gore) koji također tretiraju kao službenu građu za stranu književnost i savjetuju je upotrebljavati ako u razredima ima učenika porijeklom iz naših krajeva. Dakle, uz formalnu sličnost postoji i suštinska razlika - njihov sistem je bitno bolji od našega jer razvija poznavanje literature, razumijevanje i sklonost čitanju, dok je kod nas, barem do sada, uspijevao da književnost prikaže zanemarivom i ogadi je. Međutim, uzrok te razlike po mom sudu proističe iz toga što dansko društvo u cjelini više cijeni kulturu i književnost nego mi, pa se to odražava i u školovanju“, kaže Kvesić.

„Svaki razgovor o književnosti u školi i lektiri je promašen, uzaludan, besmislen dok se zbiva u kontekstu društva u kojem se književnost ne cijeni, a književnici su mete za iskazivanje idejne pravovjernosti. Razgovor o književnosti u kontekstu društva koje cijeni književnost, književnike i književno stvaranje, koje prepoznaje književnost kao temeljno kulturno polje, koje poštuje kulturu u cjelini, u kontekstu društva koje bez ispraznih floskula stvarno pomaže kulturu, nužno ima drugačiji rezultat od gotovo istog razgovora u kontekstu društva koje podržava kulturu prvenstveno samo deklarativno, a u stvarnosti zapravo ponižavajuće i uvredljivo. Većina domaćih kulturnih ostvarenja nastala je prvenstveno kao plod osobnih žrtvovanja, usprkos sistemu i okolnostima, a ne u plodnom okružju stvarne podrške“, zaključuje naš plodni pisac.

Šesto ističe da bismo se u ovom kontekstu trebali prisjetiti i sjajnog serijala o profesoru Baltazaru koji je u obliku slikovnica i crtića također omiljen svuda osim u svojoj domovini.

„Zar jedan takav plemeniti lik, više znan strancima nego hrvatskoj djeci, ne zaslužuje pozornost tzv. sastavljača lektire? Hoće li se ikoji nastavnik sjetiti obrađivati ga u ovoj kakofoniji prijedloga koji više ne postoji? Iskreno sumnjam, jer osim što su djela hrvatskih pisaca postala poprište ideoloških prepucavanja, ne postoji baš nikakvo sustavno financiranje osnovnih škola sredstvima za nabavu literature koja bi zaslužila biti izborna.“  

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara