DOKTORI, ali i brojni oboljeli od zloćudnih bolesti stalno upozoravaju na važnost redovitih kontrola kako bi se bolesti što ranije otkrile, a time i povećale šanse za ozdravljenje. U Dnevnoj bolnici u Puli gdje svakodnevno oko 60 osoba prima kemoterapiju, razgovarali smo sa ženom koja ima rak dojke.

Njezina je priča, kaže, pomalo netipična, a ispričala nam je i zašto. Naime, ona je napipala neravninu na dojci te otišla na pregled na kojem su joj doktori kazali da je sve u redu. Unatoč nekoliko ponovljenih pretraga koje nisu pokazale da nešto nije u redu, ostala je uporna i zatražila i druga mišljenja jer je, kako nam je rekla, znala da nešto nije u redu s njezinim tijelom.

> Priče žena koje se bore s rakom: "Ne zanemarujte znakove bolesti. Nikad nema predaje"

Doktori tvrdili da je sve u redu, ali ona je ostala ustrajna s pretragama

"Nakon što sam napipala kvržicu otišla sam odmah na ultrazvuk gdje mi je rečeno da nema nikakvih problema. Uz to, napravljena mi je i punkcija koja je pokazala da je sve u redu. Međutim, kako ja vodim brigu o tijelu i idem na redovne kontrole otkad sam rodila, otišla sam po drugo mišljenje, na ultrazvuk koji je ponovno pokazao da je sve u redu", kazala nam je naša 48-godišnja sugovornica kojoj je rak dojke dijagnosticiran u travnju ove godine. 

Ovako nam je opisala da je znala da nešto nije u redu s njezinim tijelom.

"Nešto je u vama što znate da nije dobro. Prijateljice su me ispitivale zašto sam išla dalje istraživati ako su mi nalazi bili u redu. Jednostavno, kad znate - znate. Tražila sam mamografiju, no doktori su me odbili kazavši da nije potrebna jer sam bila godinu ranije i sve je bilo u redu. I taj je nalaz nakon ponovljenog pregleda bio u redu. Međutim, kako si opet nisam dala mira, nakon mjesec dana me ponovno uhvatila nervoza jer sam znala da se nešto događa", priča nam. 

Od sumnje na bolest do dijagnoze je prošlo godinu dana

Kaže da je od trenutka kada je napipala izraslinu na dojci do dijagnoze prošlo godinu dana. Na sreću, priča, bolest je tada još uvijek imala karakteristike ranog stadija.

"Ranije su mi govorili da je u pitanju mastopatija do koje može doći nakon poroda kada se određeni kanalići začepe pa se stvori cista. Core biopsija je u konačnici pokazala da je u pitanju tumor. Prvo sam išla na operaciju, a potom i na kemoterapiju", kaže. 

Priča nam kako dijagnozom nije bila iznenađena jer je godinu dana slutila da nešto nije u redu.

"Često se misli da ljudi oboljeli od zloćudnih bolesti imaju teške simptome, no ja sam do dijagnoze vodila sasvim normalan život, nisam osjećala umor niti sam smršavila. Nisam imala apsolutno nikakve simptome. Imala sam sreću što moja bolest nije agresivna. Unatoč tome, odstranjena mi je dojka, no na sreću, sada je praksa da se odmah ugradi implantat", kaže.  

Bolest je prihvatila kao sastavni dio života

Bolest je, priča nam, prihvatila kao sastavni dio života, a pri liječenju joj uvelike pomaže velika podrška njezine obitelji. 

"Mogu reći da je obitelj ključna. Kada znate da vas doma svi podržavaju, sve je lakše. Čak mogu reći da su oni više u strahu nego ja. Na raspolaganju su mi 24 sata tako da mogu reći da je obitelj nedvojbeno najvažniji segment pri liječenju, a uz to i povjerenje u liječnike, odnosno u onkologe.

Niti jedan svoj nalaz nisam imala potrebe guglati, jer su me liječnici i medicinske sestre jako dobro informirali te sam isključivo njima vjerovala", kaže. 

Prosječno na svakoj kemoterapiji provede dva do tri sata svaka tri tjedna. U bolnici gdje prima kemoterapiju kaže da je jako dobra atmosfera te da tako nešto nije očekivala. Razmjenjuje iskustva s drugim ženama, među kojima su neke kojima je ovo treće liječenje od zloćudne bolesti.

"Nitko vas ne može tako dobro razumjeti kao osoba koja vodi istu bitku s bolešću kao i vi. Međusobno se podupiremo, pričamo o poteškoćama, nuspojavama. Ja sam od kemoterapije imala mučnine te nesanice. Za mučninu mi pomognu tablete, a nesanicu rješavam umirujućom glazbom i meditacijom.

Iako mučnina utječe na gubitak teka, treba paziti na održavanje redovite prehrane kako se ne bi dodatno oslabio organizam. Znam imati i probavne tegobe, ali to nije ništa strašno. Četiri do pet dana nakon primitka kemoterapije malo se primirim, budem usporenija, ali nakon toga se vratim u normalu i tako do sljedeće kemoterapije", priča nam. 

Opadanje kose kao nuspojava koja ju je najviše pogodila

Kako kaže, najviše ju je pogodilo opadanje kose.

"Opadanje kose mi je bilo najteže. Odmah sam nabavila periku, koju uvijek nosim. Jednostavno kosu smatram dijelom svog identiteta, a i s njom se osjećam manje bolesnom jer se, jednostavno, fizički bolest manje vidi. Najgora situacija mi je bila kada sam prvu noć morala skinuti periku i leći pored supruga.

Nikada to više ne bih ponovila. Nekome to možda ne bi bilo teško, ali meni je, jako, iako imam neizmjernu podršku supruga", kazala nam je.

Ona, kao i ostale žene s kojima smo razgovarali, kažu da bi trebalo osnažiti svijest preventivnih pregleda u Hrvatskoj te redovitih odlazaka na preglede dojke. Oni, kažu, mogu spasiti život.