CILJ Europske unije da do 2030. postigne punu obrambenu spremnost bit će teško ostvariti, upozorio je Europski revizorski sud u novom pregledu europske obrambene politike. Iako je EU posljednjih godina znatno povećao izdvajanja i pokrenuo niz novih obrambenih programa, revizori upozoravaju da veliki nedostaci i dalje postoje.

Problem nije samo u količini novca. Europska obrana i dalje je rascjepkana između država članica, obrambena industrija nema dovoljno proizvodnih kapaciteta za brzo povećavanje isporuka, a Unija u nizu ključnih područja ostaje ovisna o dobavljačima izvan EU-a.

Više novca ne znači automatski veću spremnost

Ruska invazija na Ukrajinu potpuno je promijenila sigurnosno okruženje u Europi. Države članice ubrzano povećavaju obrambene proračune, obnavljaju zalihe i ulažu u novu vojnu opremu, dok je EU pokrenuo nove instrumente za poticanje proizvodnje, zajedničkih nabava i jačanje obrambene industrije.

Revizori, međutim, upozoravaju da samo povećavanje potrošnje neće biti dovoljno za ostvarenje cilja do 2030. Veća ulaganja moraju biti praćena boljom koordinacijom država članica i jasnijim određivanjem zajedničkih obrambenih prioriteta.

Poseban problem predstavlja rascjepkanost europskog obrambenog tržišta. Države često zasebno razvijaju i nabavljaju sustave, što otežava standardizaciju, povećava troškove i smanjuje učinkovitost zajedničke europske obrane.

Obrambena industrija mora znatno povećati kapacitete

Jedno od ključnih pitanja je može li europska industrija dovoljno brzo proizvesti količine oružja, streljiva i druge opreme potrebne državama članicama.

Rat u Ukrajini pokazao je koliko brzo intenzivan sukob troši postojeće zalihe. EU zato pokušava povećati proizvodne kapacitete i potaknuti države da veći dio opreme zajednički nabavljaju od europskih proizvođača.

Revizori upozoravaju da će upravo sposobnost industrije da odgovori na naglo povećanu potražnju biti jedan od presudnih čimbenika za ostvarenje obrambene spremnosti do 2030.

Ovisnost o dobavljačima izvan Unije

Dodatni problem je velika ovisnost europskih država o vojnoj opremi proizvedenoj izvan EU-a. Nakon početka rata u Ukrajini države su morale brzo popunjavati vlastite nedostatke, zbog čega je velik dio nabave usmjeren prema stranim proizvođačima.

Takva kupnja može brzo popuniti postojeće rupe, ali ne rješava dugoročni problem europskih proizvodnih kapaciteta. Istodobno otežava cilj jačanja europske strateške autonomije i sposobnosti Unije da u kriznoj situaciji raspolaže vlastitim proizvodnim lancima.

Sve složeniji sustav obrambenih programa

Europski revizorski sud upozorava i na sve veći broj različitih programa i izvora financiranja obrane. Dio novca dolazi iz proračuna EU-a, dio kroz druge europske instrumente, a najveći dio obrambene potrošnje i dalje ostaje u rukama država članica.

Zbog toga je koordinacija složena, a postoji i rizik da se pojedina ulaganja preklapaju dok istodobno određene ključne sposobnosti ostaju nedovoljno razvijene.

Revizori naglašavaju i potrebu za odgovarajućim nadzorom nad sve većim iznosima koji se izdvajaju za obranu. Naglo povećavanje financiranja mora pratiti sustav kojim se može utvrditi donose li ulaganja stvarno nove vojne sposobnosti.

Obrana ostaje odgovornost država članica

Važno ograničenje proizlazi i iz samog ustroja EU-a. Obrana je prvenstveno odgovornost država članica, dok institucije Unije mogu financirati, koordinirati i poticati zajedničke projekte. Zbog toga ostvarenje cilja obrambene spremnosti do 2030. ne ovisi samo o Bruxellesu.

Ono zahtijeva usklađeno djelovanje nacionalnih vlada, vojski, obrambene industrije i europskih institucija. Zaključak Europskog revizorskog suda zato je oprezan: EU je posljednjih godina znatno pojačao aktivnosti na području obrane, ali postizanje obrambene spremnosti do 2030. ostaje velik izazov.