Je li Isus zaista fizički uskrsnuo?

Je li Isus zaista fizički uskrsnuo?
Foto: Rembrandt/Rubens/Bertin/Tissot

KOLIKO  je uskrsnuće važno za kršćanstvo, nije potrebno posebno naglašavati. To redovno čine poglavari kršćanskih crkava, a još u ranim danima kršćanstva isto je vrlo decidirano učinio Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima (15:13-18).

"Jer ako nema uskrsnuća od mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, naše je propovijedanje, kao i vaša vjera, uzaludno. Ako mrtvi zaista ne uskrsavaju, onda smo mi apostoli lažni Božji svjedoci zato što smo posvjedočili da je on uskrisio Krista, kojega nije uskrisio. Jer ako mrtvi neće uskrsnuti, onda ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, onda je vaša vjera uzaludna jer ste još uvijek pod osudom svojih grijeha. Ako je tako, svi umrli koji su vjerovali u Krista izginut će!" poručio je Pavao svojim sljedbenicima i svim kršćanima za sva vremena.

Nema kršćanstva bez Isusova uskrsnuća. Kakvi su dokazi?

Drugim riječima, ako nema uskrsnuća, nema ni kršćanstva.

Ova činjenica nameće pitanja o povijesnom utemeljenju uskrsnuća. Povijesnost i izvori ideje o uskrsnuću predmet su istraživanja i rasprava teologa već dugi niz godina i stoljeća. 

Kako bi mogli izgledati argumenti u prilog uskrsnuća ili u prilog njegove povijesne autentičnosti? Najbolji dokaz imali bismo kada bismo imali Isusa među nama u tijelu u kojem je uskrsnuo, kao što je to prema Novom zavjetu imao nevjerni Toma kojem je bilo teško povjerovati iako je bio u pravo vrijeme na pravom mjestu. No toga nemamo jer je prema Novom zavjetu Isus u tom tijelu uzašao na nebo i neće ga biti do ponovnog dolaska. Budući da jedinog pravog dokaza nemamo, ostaju nam samo svjedočanstva onih koji tvrde da su imali prilike izravno svjedočiti Isusovoj smrti, njegovom pogrebu i konačno njegovom uskrsnuću, odnosno ustajanju u istom tijelu.

Kršćanski teolozi uglavnom smatraju da povijesnost Isusova uskrsnuća potvrđuju tri vrste svjedočanstava:

Zapisi koji govore o samom uskrsnuću

Zapisi koji govore o praznom grobu.

Zapisi koji potvrđuju da su Isusovi sljedbenici u više navrata doživjeli susret s njim nakon što je ustao od mrtvih.

Zapisi o uskrsnuću

Neki teolozi i autori ističu da postoji više od 5000 novozavjetnih rukopisa na grčkom, mnogo više od bilo kojih drugih zapisa iz tog vremena. To bi trebalo predstavljati svojevrsnu potvrdu da su novozavjetni spisi, uključujući priče o uskrsnuću, preneseni bez ozbiljnijih izmjena.

No činjenica je da je većina njih nastala prilično kasno, mnogi čak i nakon 10. stoljeća. Iz drugog stoljeća sačuvalo se tek desetak kopija novozavjetnih zapisa na papirusima, a dobar dio njih prilično je fragmentaran.

Uz to, evanđelja se značajno razlikuju u opisima uskrsnuća. Primjerice, tri evanđelja različito predstavljaju posljednje Isusove riječi. Razlikuju se i informacije o broju žena koje su došle do groba. Od jedne po Ivanu do više po Luki. Prema Mateju, anđeo je uzrokovao potres koji je zakotrljao kamen na ulazu u grob, dok ostala evanđelja to i ne spominju. Evanđelja se ne slažu ni u broju osoba koje su kod groba vidjele žene ni u tome je li grob bio otvoren ili zatvoren. Ne slažu se ni u broju dana koje je uskrsli Isus proveo s učenicima prije uzašašća, ni u tome jesu li ga učenici prepoznali ili ne. Variraju i informacije o tome jesu li žene rekle Isusovim učenicima što su doživjele ili ne. Prema nekim evanđeljima, Marija Magdalena je plakala pred praznim grobom, a prema drugima, žene su bile preplavljene srećom. Prema Ivanu, učenici su mogli dodirnuti Isusa, prema ostalima nisu. Razlika je velik broj i nisu zanemarive.

Nitko od autora evanđelja nije svjedočio Isusovom uskrsnuću

No čak i ako se te razlike zanemare, ne može se ignorirati činjenica da su najstariji povijesni dokumenti koje imamo kopije zapisa autora evanđelja, a povjesničari se uglavnom slažu da nitko od evanđelista najvjerojatnije nije bio izravni učenik Isusa, što znači da nije osobno svjedočio uskrsnuću. Procjenjuje se da je najstarije evanđelje - ono po Marku - nastalo između 68. i 70. godine nakon Kristova rođenja.

Dakle, prema dosadašnjim spoznajama, najraniji zapis koji govori o uskrsnuću Isusa je već spomenuta Prva poslanica Korinćanima koju je Pavao napisao oko 52. godine, 20-ak godina nakon Isusove smrti. No ona samo potvrđuje da je vjerovanje u uskrsnuće Isusa bilo rašireno među ranim kršćanima, ali ne predstavlja povijesni dokaz da se ono uistinu dogodilo. Naime, sam Pavao nikada nije sreo Isusa, pa ni on nije mogao izravno svjedočiti uskrsnuću. Pritom je zanimljivo podsjetiti da je ideja o uskrsnuću u vrijeme Krista bila prilično raširena te da su onu o uskrsnuću u tijelu njegovali farizeji.

Argumenti u prilog uskrsnuću Isusa, predstavljeni u novozavjetnim spisima, mogu se interpretirati na različite načine. Mogu se smatrati povijesnim svjedočanstvima o stvarnim događajima, mogu se interpretirati kao vjerodostojni zapisi stvarnih vizija i duhovnih iskustava Isusovih sljedbenika, a mogu se smatrati i umišljajima ranih kršćana.

Prazan grob

Neki teolozi ističu da je spominjanje praznog groba u novozavjetnim spisima važan dokaz da je Isus uskrsnuo. No, kako smo već naveli, ovaj argument, baš kao i opisi uskrsnuća, zahtijeva da se priče novozavjetnih spisa prihvate kao objektivne, povijesne istine.

Neki teolozi i komentatori Novog zavjeta, poput Rudolfa Pescha, nastoje ojačati povijesnu vjerodostojnost svjedočanstava o praznom grobu tako što iznose posredne dokaze koji bi trebali potvrditi da je ta priča u evanđelju po Marku nastala nedugo nakon Isusove smrti. Njihov argument u prilog tome je činjenica da se veliki svećenik ondje ne spominje po imenu, nego samo kao kajfa, što bi trebalo značiti da je još uvijek bio živ. Da je tekst bio pisan za vrijeme njegovog nasljednika, bilo bi logično da se spominje njegovo ime.

Neki teolozi u pomoć također dozivaju neke rane židovske zapise koji isto spominju prazan Isusov grob. Naime, postoji židovski spis "Sefer Toledot Yeshu" koji se može smatrati alternativnom biografijom Isusa iz židovske perspektive, a koji navodi da je Isusov grob u nedjelju nakon raspeća bio prazan. Zapravo, postoje brojne verzije tog spisa, međutim niti jedna se ne smatra kanonskom u rabinskoj literaturi. Smatra se da se neko vrijeme prenosio usmenom predajom, a najstarija zapisana verzija potječe iz 11. stoljeća. U srednjem vijeku bio je prilično raširen u Europi i na Bliskom istoku. U njemu piše da je Isusov grob u nedjelju, nakon raspeća Isusa, bio prazan, međutim, ne zato što je Isus uskrsnuo, nego zato što je njegovo tijelo bilo uklonjeno iz groba kako ga njegovi sljedbenici ne bi ukrali i kasnije tvrdili da je uskrsnuo.

Sama činjenica da židovski spisi spominju prazan grob za neke je teologe uvjerljiva potvrda da je on uistinu bio prazan, odnosno da je Isus uskrsnuo. Prema toj interpretaciji, bilo bi logično očekivati da bi Židovi, koji nisu prihvaćali Isusa kao mesiju, bili rado prigrlili dokaze koji bi potvrdili da nije uskrsnuo.

Američki povjesničar, dr Paul L. Maier, to naziva "potvrdnim dokazom iz neprijateljskog izvora".

"U načelu, ako izvor potvrdi činjenicu koja mu ne ide u prilog, činjenica je vjerodostojna", tumači Maier.

Naravno, sasvim je plauzibilna i interpretacija prema kojoj su Židovi prihvatili već usvojen kršćanski narativ o praznom grobu, da bi ga potom prilagodili svojim uvjerenjima.

Postoje i druge interpretacije informacije o praznom grobu. Primjerice, prema nekima Isus uopće nije umro na križu. U jednu takvu verziju vjeruju muslimani. Prema drugima, on nikada nije ni pokopan jer Rimljani nisu imali običaj skidati tijela osuđenika s križa. Prema trećima, žene koje su vidjele prazan grob zabunom su gledale u krivi. Itd.

Susreti sljedbenika s uskrslim Isusom

U prilog tezi o uskrsnuću teolozi također navode činjenicu da u novozavjetnim spisima postoje zapisi o više susreta Isusovih sljedbenika s njime nakon što je umro na križu. Primjerice, Pavao u svojoj poslanici Korinćanima navodi imena ljudi kojima se uskrsli Isus pojavio. Među njima spominju se Petar i Isusov brat Josip, ali i skupina od 500-tinjak ljudi koji su ga vidjeli zajedno, odjednom. Budući da se ova velika skupina ne navodi nigdje drugdje, brojni teolozi smatraju da je Pavao citirao neke ranokršćanske predaje ili da se referirao na pentekostni događaj izlijevanja Duha Svetoga.

No treba imati na umu da vizije uskrslog Isusa mogu biti istinita iskustva, a da njegovo uskrsnuće ipak ne mora biti povijesna istina. Naime, poznato je da ljudi često imaju iskustvo da su im se bliske preminule osobe nedugo nakon smrti objavile u snovima ili čak u javi. Jedno istraživanje, provedeno na gotovo 20.000 ljudi, pokazalo je da je oko 13% ispitanika imalo iskustvo viđenja mrtvih. Postoji cijeli niz tumačenja za ovu pojavu - od toga da psihička i emocionalna iscrpljenost uzrokovane smrću voljene osobe mogu potaknuti priviđenja, do toga da su ona potaknuta snažnim vjerovanjem u preživljavanje nekog aspekta ljudskog postojanja.

Uskrsnuće se ne može smatrati povijesnom istinom

Kod procjene uvjerljivosti tvrdnje za koju ne postoje nepobitni materijalni dokazi, već samo vjerski zapisi, kao što je slučaj kod uskrsnuća, treba imati na umu važan filozofski princip Occamove britve, koji kaže da je vjerojatnija ona teorija koji zahtijeva manje pretpostavki. A koja teorija zahtijeva manje pretpostavki - ona o izvanrednom, nadnaravnom događaju fizičkog uskrsnuća čovjeka čija je smrt nekonzistentno opisana u samo jednom izvoru - Novom zavjetu. Ili ona skeptična, koja kaže da izvanredne tvrdnje zahtijevaju izvanredne dokaze kojih u ovom slučaju nema, dok postoje druge, manje zahtjevne, prirodne interpretacije istog događaja?

Naravno, kršćanski apologeti mogli bi prilično opravdano reći da skeptike, koje smatraju pristranima zbog odbijanja nadnaravnog, nikakva količina dokaza nikada neće uvjeriti u vjerodostojnost uskrsnuća. 

No ista optužba mogla bi se jednako opravdano okrenuti protiv kršćanskih vjernika jer će vrlo rijetki među njima prihvatiti dokaze slične uvjerljivosti drugih vjerskih tradicija za nešto što nije u skladu s kršćanskim učenjima. Drugim riječima, Isusovo uskrsnuće očito je nešto što se ne može egzaktno dokazati niti se može smatrati povijesno utemeljenom istinom. U njega se jednostavno može vjerovati ili ne vjerovati.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara