Jesu li štrajkovi i prosvjedi doista početak Sanaderova kraja?

"STREPITE! STREPITE!", grmio je Predrag Raos s balkona Kluba arhitekata ispred sto tisuća Zagrepčana na prosvjedu za Radio 101. Bio je studeni 1996. godine i društvo je bilo spremno za promjene. Do njih je, međutim, došlo tek nakon tri godine. Duge tri godine.

U tom periodu Franjo Tuđman uvjerljivo je osvojio drugi predsjednički mandat, HDZ je pregrmio lokalne izbore na kojima je prošao uobičajeno dobro/loše (precrtaj nepotrebno), a preživio je i najveće sindikalne prosvjede u hrvatskoj povijesti (čiji vođa Boris Kunst, by the way, danas popunjava kvotu HDZ-a u Hrvatskom saboru).

Ekonomija je bila u kolapsu, bankovni sustav se raspao, vlast je grcala u aferama, mafija se raspojasala, ratni zločinci slobodno hodali uokolo, nezaposlenost je bubrila, mediji rogoborili, a Hrvatska bila kilometrima od Europske unije... Uglavnom, događalo se nešto slično ovome što se događa u Hrvatskoj posljednjih mjeseci.

I danas se nezaposlenost eksponencijalno povećava, vlast opet grca u aferama, mediji se žale na pritisak politike i oglašivača, pregovori s EU su blokirani, društvo ponovno strepi od mafije i ubojica, dok (nepravomoćno osuđeni) ratni zločinac ponovno bježe od pravde.

Jesu li vlasti odbrojani dani?

Da ne bude zabune, i danas se prosvjeduje. Na Trgu bana Jelačića na prvosvibanjskim Facebook demonstracijama skupilo se skoro dvjesto ljudi. Studentski prosvjedi ušli su u četvrti tjedan i javnost polako gubi interes. Sindikati prijete štrajkom i prosvjedom, ali još uvijek nisu sigurni u kojem broju, u kojem trajanju i koliko će ustrajati na njemu. Pored toga, predstojeći lokalni izbori najavljuju se kao prekretnica na kojoj bi vladajući HDZ mogao iskočiti iz tračnica, a sve glasnije kalkulira se i s prijevremenim izborima.

Danas, baš kao i davne 1996. nakon prosvjeda za Stojedinicu, stječe se dojam da je društvo spremno za promjene. No, isto tako, čini se da bi na njih moglo opet čekati skoro tri godine. Govori se o krizi vlasti, o krizi u društvu, o krizi upravljanja, o gospodarskoj krizi. Kalkulira se da vlast neće preživjeti do kraja mandata. Da će doživjeti težak poraz na lokalnim izborima. Ističe se nervoza premijera Sanadera u slučaju Glavaš i bahatost HDZ-a u aferi kamioni, a sve to kao potvrda teze da su vlasti odbrojani dani.

No, jesu li? Bili su joj odbrojani i prije desetak godina. Tada su čak i mediji bili kritičniji, opozicija glasnija, pritisak iz Europe snažniji, a izraženije je bilo i nezadovoljstvo građana. I svejedno se tri godine čekalo na redovne izbore. Pa zašto bi se sada nešto promijenilo?

Do zadnje kapi krvi željni vlasti (i slasti)

U prvom redu, lokalni izbori mogli bi, ali ne moraju uzdrmati vladajuću stranku. Pogrešno je naglašavati kako će HDZ izgubiti velike gradove, jer ih on zapravo već godinama nije ni imao: ni Zagreb, ni Rijeku, u dobroj mjeri ni Split (gdje je zavladao tek nakon postizbornih manipulacija), dok je Osijek držao sadašnji HDZ-ov disident Branimir Glavaš. Ni sada u tim urbanim sredinama neće bolje proći, s time da bi koalicijama taj gubitak mogao kompenzirati u drugim sredinama. U svakom slučaju, rezultat na lokalnim izborima svatko može tumačiti kako mu paše: jedni kao pobjedu, drugi kao poraz.

Pored toga, prijevremene izbore može izazvati u prvom redu raspad vladajuće koalicije, a ona je zasad stabilna. HSS i HSLS do grla su u vlasti, dok SDSS i njegov Milorad Pupovac, unatoč čestim kritičkim istupima, znaju što dobivaju suradnjom s HDZ-om i ne namjeravaju sve to riskirati protestnim odlaskom u oporbu.

Najrealnijim se čini scenarij prema kojem bi opstanak vlasti mogao doći u pitanje tek eventualnim izborom Ive Sanadera za predsjednika Republike. Tada bi sve ovisilo o tome tko će stati na čelo HDZ-a, tko će postati premijer i bi li u tom slučaju koalicijski partneri nastavili suradnju. Što se ovog posljednjeg tiče, znajući koalicijske apetite, sigurno je da bi se do zadnje kapi krvi držali vlasti (i naročito slasti). Napokon, treba imati na umu da i sam HDZ može raspisati prijevremene izbore, ako ocijeni da će na njima pobijediti i tako dobiti nove četiri godine relativnog mira.

Više nitko ne obraća pažnju

A dok se nešto od toga ne dogodi, svi ovi prosvjedi studenata, sindikalni štrajkovi, HDZ-ove afere, Glavaševe vratolomije, blokada EU pregovora, zasad se čine tek poput uboda komarca u slonovu stražnjicu.

I najvažnije od svega, da bi do rušenja vlasti uopće došlo, netko ga mora inicirati. Po mogućnosti opozicija. No, njoj to zasad ne pada na pamet. Kao što Sanader koristi globalnu krizu kao izgovor za opstanak na vlasti, tako i dio SDP-a (jer cjeline baš i nema) krizu koristi kao izgovor da ne krene u njezino rušenje. Novi ideolog SDP-a Ivan Račan, jasno je to najavio u jednom intervjuu, govoreći kako u trenucima krize opozicija mora pokazati solidarnost. Ova zaoštrena retorika kojoj svjedočimo u posljednje vrijeme tek je predizborni ukras i mogla bi se ispuhati već početkom lipnja. A onda svi na zasluženi odmor.

Istina, u Hrvatskoj je mnogo nezadovoljnih, ali sve dok su zadovoljni oni koji mogu nešto promijeniti, do promjene vlasti neće doći. Uostalom, koliko je god atmosfera za promjene bila opipljiva još od famozne 1996. godine, toliko ju je danas teško artikulirati: ni kroz medije, ni kroz oporbene istupe. Ono što rade studenti, što pripremaju sindikati i što uporno pokušava realizirati ekipa s Facebooka zasad su tek kulisa za predstavu koja se uporno reklamira, a nikako da počne.

Ako netko negdje još i urla "Strepite! Strepite!", kao što je to činio zaboravljeni Raos, nitko ga ne čuje. Ili ne obraća pažnju.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Nikša Stipaničev, Drago Sopta / Cropix

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara