EISENHOWEROVA doktrina bila je ključni vanjskopolitički dokument Sjedinjenih Američkih Država u razdoblju Hladnog rata, usmjeren na Bliski istok kao novo strateško bojište između Zapada i Sovjetskog Saveza. Doktrina je objavljena 5. siječnja 1957., kada ju je američki predsjednik Dwight D. Eisenhower predstavio u posebnom obraćanju Kongresu.

U središtu doktrine bila je spremnost SAD-a da pruže ekonomsku i vojnu pomoć svakoj bliskoistočnoj zemlji koja zatraži zaštitu od "oružane agresije međunarodnog komunizma". Time je Washington jasno poručio da Sovjetski Savez neće smjeti iskoristiti političku nestabilnost i postkolonijalne slabosti regije za širenje svog utjecaja.

Širi kontekst: Sueska kriza i vakuum moći

Eisenhowerova doktrina izravno je povezana s posljedicama Sueske krize iz 1956., kada su Velika Britanija i Francuska, dotadašnje kolonijalne sile u regiji, pretrpjele ozbiljan politički poraz. Njihovo povlačenje ostavilo je vakuum moći koji su SAD i SSSR nastojali popuniti. Američka administracija procijenila je da bi bez aktivnije uloge Washingtona Bliski istok mogao pasti pod snažniji sovjetski utjecaj, osobito kroz savezništva s nacionalističkim režimima.

U tom kontekstu posebnu zabrinutost izazivala je politika egipatskog predsjednika Gamal Abdel Nassera, koji je balansirao između Istoka i Zapada, koristeći sovjetsku pomoć kako bi ojačao vlastitu poziciju.

Što je doktrina konkretno značila

Doktrina je predsjedniku dala ovlasti da, bez formalne objave rata, koristi američke oružane snage radi obrane savezničkih država na Bliskom istoku. Iako se u praksi većina arapskih zemalja odnosila prema doktrini s rezervom, ona je jasno označila američku spremnost na izravnu intervenciju.

To se prvi put i dogodilo 1958. godine, kada su se američke trupe iskrcale u Libanonu kako bi stabilizirale zemlju tijekom unutarnje političke krize. Taj je potez često navođen kao jedina izravna vojna primjena Eisenhowerove doktrine.

Značenje i nasljeđe

Eisenhowerova doktrina bila je važan korak u dugoročnom američkom angažmanu na Bliskom istoku. Iako nikada nije postala široko prihvaćen regionalni okvir sigurnosti, označila je prijelaz SAD-a iz pasivnijeg promatrača u aktivnog jamca političke i vojne ravnoteže u regiji. Time je postavila temelje američke bliskoistočne politike koja će obilježiti desetljeća koja slijede.