DANA 26. lipnja 1966. u Beogradu je potpisan Protokol između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Svete Stolice, dokument kojim su nakon dugotrajnih i osjetljivih pregovora uređeni međusobni odnosi. Iako nije predstavljao puni međunarodni ugovor poput konkordata, označio je kraj gotovo 14 godina prekida službenih odnosa i otvorio put diplomatskoj suradnji koja će nekoliko godina poslije postati jedinstven primjer među europskim komunističkim državama.

Prekid odnosa datirao je iz 1952. godine, kada je jugoslavensko vodstvo na čelu s Josipom Brozom Titom odlučilo prekinuti diplomatske veze sa Svetom Stolicom nakon što je papa Pio XII. zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca imenovao kardinalom. Jugoslavenske komunističke vlasti to su protumačile kao miješanje u unutarnje poslove države, dok je Vatikan tvrdio da je riječ o isključivo crkvenoj odluci. Taj je spor postao simbol dubokog nepovjerenja između komunističke države i Katoličke crkve.

Promjene na obje strane omogućile su dogovor

Početkom šezdesetih godina okolnosti su se počele mijenjati. Nakon smrti Pija XII. novi pape, prvo Ivan XXIII., a zatim Pavao VI., pokrenuli su politiku dijaloga s komunističkim državama, poznatu kao vatikanska istočna politika ili Ostpolitik. Istodobno je Jugoslavija, koja je nakon sukoba sa Sovjetskim Savezom vodila samostalniju vanjsku politiku, željela poboljšati međunarodni ugled i pokazati otvorenost prema Zapadu. Važnu ulogu imao je i završetak Drugog vatikanskog koncila 1965., koji je potaknuo novu politiku dijaloga.

Protokol iz 1966. nije riješio sva otvorena pitanja, ali je uspostavio okvir za redovite kontakte. Jugoslavija se obvezala poštovati slobodu vjerskog života Katoličke crkve u skladu sa svojim zakonima, dok je Sveta Stolica potvrdila da se crkveno djelovanje neće koristiti za političke svrhe. Umjesto veleposlanika dogovorena je razmjena posebnih predstavnika, što je predstavljalo prijelazni oblik diplomatskih odnosa.

Prva socijalistička država s diplomatskim odnosima

Dogovor se pokazao uspješnim pa su već 1970. Jugoslavija i Sveta Stolica uspostavile pune diplomatske odnose. Time je Jugoslavija postala prva europska socijalistička država koja je ostvarila takav oblik suradnje s Vatikanom, što je predstavljalo važan presedan tijekom Hladnog rata.

Vrhunac približavanja dogodio se u ožujku 1971., kada je Tito posjetio Vatikan i sastao se s papom Pavlom VI. Bio je to prvi službeni posjet jednog čelnika socijalističke države papi u povijesti. Razgovori nisu bili usmjereni samo na položaj Katoličke crkve u Jugoslaviji nego i na međunarodna pitanja poput mira, razoružanja i sukoba u Vijetnamu, gdje su obje strane pokušavale djelovati kao posrednici.

Nasljeđe sporazuma

Odnosi između jugoslavenskih vlasti i Katoličke crkve ni nakon 1966. nisu bili bez napetosti. Povremeno su izbijali sporovi oko vjerskih sloboda, djelovanja svećenstva i položaja Crkve u društvu, osobito tijekom razdoblja Hrvatskog proljeća početkom sedamdesetih godina. Ipak, Protokol iz 1966. ostao je temelj na kojem su obje strane gradile dijalog sve do raspada Jugoslavije.

Povjesničari se uglavnom slažu da je riječ o jednom od najvažnijih diplomatskih uspjeha vatikanske istočne politike, ali i o potezu kojim je Jugoslavija dodatno naglasila svoju posebnost među komunističkim državama Europe. Umjesto potpune konfrontacije, obje su strane prihvatile pragmatičan kompromis koji je omogućio suradnju unatoč dubokim ideološkim razlikama.