DEMOKRACIJA i izborni legitimitet u civiliziranim zemljama su bitni pojmovi, a u Hrvatskoj su zahvaljujući Plenkoviću i Bandiću postali - predmet sprdnje.

Prvi višestranački slobodni i demokratski izbori u Hrvatskoj održani su 1990. godine zahvaljujući tome što je tadašnji Savez komunista Hrvatske, dotad vladajuća stranka u jednopartijskom socijalističkom sustavu, odlučio povući taj dalekosežni potez demokratizacije hrvatskog društva. Na to su, naravno, utjecala i svjetska kretanja, poput pada Berlinskog zida krajem 1989. godine, ali je neprijeporno da je SKH, odnosno SDP i Ivica Račan, u dobroj vjeri uveo višestranačku demokraciju u modernu Hrvatsku. 

Na tim prvim višestranačkim izborima pobijedio je HDZ predvođen Franjom Tuđmanom i tada su započeli problemi s mladom hrvatskom demokracijom. 

HDZ i Tuđman uništavali su mladu hrvatsku demokraciju

HDZ i Tuđman su tijekom devedesetih godina na više načina podrivali demokraciju u Hrvatskoj: postojale su opravdane sumnje u krađu glasova, masovno su se regrutirali članovi drugih stranaka da se pridruže HDZ-u, Tuđman je odbijao prihvatiti rezultate izbora u Zagrebu nakon kojih HDZ više nije mogao postaviti gradonačelnika, špijuniralo se opozicijske lidere, fizički ih se napadalo i proganjalo, optuživalo ih se da su strani agenti i veleizdajnici itd. Tijekom tih deset godina vlasti Tuđmana i HDZ-a, demokracija je u Hrvatskoj bila pod stalnim napadom, umjesto da se razvija, te je bila potrebna Tuđmanova smrt i pobjeda koalicije predvođene opet Ivicom Račanom da se ponovno krene s izgradnjom, a ne razgradnjom demokracije i demokratskih standarda u Hrvatskoj.

Povratkom HDZ-a na vlast krajem 2003., ovaj put pod vodstvom Ive Sanadera, postignuti demokratski standardi nisu više tako frontalno derogirani kao za vrijeme Tuđmana, ali se i dalje radilo na izigravanju demokratskih vrijednosti. Primjerice, HDZ je predizbornu kampanju 2007. financirao novcem iz crnih fondova, o čemu se puno pisalo, te tako de facto imao nepoštenu prednost u odnosu na ostale stranke, i to zahvaljujući kriminalnim aktivnostima i nečasnim radnjama.

Stara vremena u kojima je izborni legitimitet ipak bio važan za vladanje

Ipak, HDZ je u Sanaderovo i Kosoričino vrijeme, a i dok ga je vodio Tomislav Karamarko, na vlasti bio s koliko-toliko odgovarajućim demokratskim legitimitetom pa je i svoje male koalicijske partnere tražio na dijelu političke scene koja je svjetonazorski i politički bliska HDZ-ovoj ideologiji hrvatskog nacionalizma.

To se promijenilo otkako je HDZ preuzeo Andrej Plenković te nakon raskola s Mostom sastavio vladajuću većinu s HNS-om, većinu koja se temelji na očitoj prevari birača. Niti su glasači HDZ-a htjeli koaliciju s HNS-om, niti je ona u predizbornoj kampanji spominjana kao mogućnost, a jednako tako glasači HNS-a, koji je u sabor ušao u koaliciji sa SDP-om, sigurno nisu svoj glas dali Narodnoj koaliciji kako bi HDZ doveli na vlast, nego baš obratno.

Plenkovićeva saborska većina temelji se na prevari birača

Povrh toga, Plenkovićevu parlamentarnu većinu je u saborskim previranjima spasio Tomislav Saucha, nekadašnji šef kabineta SDP-ovog premijera Zorana Milanovića i tada još SDP-ovac koji se nalazio pod USKOK-ovom optužnicom za zloupotrebu položaja i pronevjeru novca. Plenković je svoju novu saborsku većinu opravdavao potrebom za stabilnošću, a u međuvremenu je postalo jasno da je mantra o stabilnosti zapravo izgovor za razne nevjerojatne opačine koje uništavaju demokraciju u Hrvatskoj na način koji je bio nezamisliv čak i Franji Tuđmanu.

HNS nije bio jedini HDZ-ov koalicijski partner u toj novoj parlamentarnoj većini; tu su još zastupnici nacionalnih manjina, HSLS, Reformisti Radimira Čačića i Stranka rada i solidarnosti zagrebačkog gradonačelnika i USKOK-ovog optuženika Milana Bandića. On se od tada uz Plenkovića prometnuo u ravnopravnog partnera premijeru kada je riječ o uništavanju demokracije u Hrvatskoj. Bandić je na početku ovog saziva sabora imao jednog zastupnika, a sad kontrolira parlamentarni klub s čak 12 zastupnika. Bandić je pod svoje skute i koristeći izdašni zagrebački budžet okupio prebjege iz SDP-a, HNS-a, kluba nacionalnih manjina, tu su i obavezni umirovljenici itd. 

Skandal u zagrebačkoj gradskoj skupštini

Time je dodatno izigrana volja birača koji su na izborima odlučili da Bandić zaslužuje jednog saborskog zastupnika, a ne njih 12, s tim da zagrebački gradonačelnik najavljuje još akvizicija za svoj saborski klub. Najnovija je HSS-ov zastupnik Mladen Mađer, čije je pretrčavanje Bandiću moguće povezano sa zapošljavanjem njegove kćeri u Zagrebačkom holdingu. Cijela stvar je toliko očito sumnjiva da se morao uključiti i USKOK i započeti s izvidima.

Svoju beskrupuloznost u šopingu zastupnika Bandić je nedavno demonstrirao i u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, u kojoj je izgubio većinu nakon što su Nezavisni za Hrvatsku Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića s njime raskinuli koaliciju, odnosno “programsku suradnju”. Tjednima se nagađalo hoće li Bandić uspjeti iz opozicije pridobiti troje zastupnika koji će mu omogućiti većinu od 26 glasova u gradskoj skupštini i prolaz njegovog prijedloga proračuna. 

Da proračun nije izglasan, bili bi raspisani novi izbori za gradsku skupštinu, a to nije odgovaralo ni Bandiću, ni njegovom vjernom koalicijskom partneru HDZ-u, s kojim vlada i u Zagrebu i u Hrvatskoj samo u obrnutim ulogama. Na republičkom nivou Bandić je junior partner HDZ-a, dok je u Zagrebu HDZ njegov junior partner, a taj je politički savez ovjeren i izmjenama zakona o lokalnoj samoupravi, kolokvijalno nazvanog Lex Šerif, kojim je HDZ-ov ministar uprave i politički tajnik stranke Lovro Kuščević gotovo pa onemogućio smjenu gradonačelnika i župana prije isteka njihovog punog mandata.

Bandić iz bolničkog kreveta obavio šoping opozicijskih gradskih zastupnika

Na kraju je Bandić - praktički iz bolničke postelje - uspio na svoju stranu prevesti HSLS-ovca Miroslava Polovaneca, HSS-ovca Iliju Ćorića i zastupnika s Nezavisne liste Sandre Švaljek Jozu Miličevića te dobiti točno 26 glasova koliko je bilo potrebno da mu u skupštini prođe proračun. Iako su i HSLS i HSS i Lista Sandre Švaljek u kampanji za lokalne izbore u Zagrebu zauzimali jasan kritički stav protiv dugogodišnje vladavine Milana Bandića te su glasove dobili kao njegovi protivnici, ta trojica skupštinskih zastupnika su - svaki sa svojim nemuštim objašnjenjem, u slučaju Polovaneca i šovinističkim - iznevjerili svoje glasače odlučivši podržati Bandića.

Uz nominalno objašnjenje o važnosti stabilnosti, a zapravo da bi Plenković i Bandić ostali na vlasti, u 2018. godini i na početku 2019. smo tako svjedočili nesvakidašnjem uništavanju demokracije u Hrvatskoj, nevjerojatnoj prevari volje birača i vjerojatno raznim sumnjivim radnjama koje su u pozadini mnogih od spomenutih pretrčavanja u suprotstavljeni politički tabor. U Hrvatskoj trenutno vlada parlamentarna većina čiji su pripadnici pod optužnicom ili istragom te su iznevjerili svoje birače za još par godina uhljebljenja sebe i svoje rodbine, a nadaju se osobnom profitu od presvlačenja stranačkog dresa. 

Izbori su regularni, ali ono što slijedi poslije je gaženje same ideje izbora

Naročito cinično u svemu tome je što su Plenković i Bandić učinili sve da obesmisle jedan od temelja predstavničke demokracije, a to su izbori. Devedesetih su se krali glasovi, danas uništavanje demokracije funkcionira na mnogo ciničniji način: održavaju se u osnovi regularni izbori čiji se rezultati poništavaju naknadno, kupovinom zastupnika.

Nekad se u tajnosti manipuliralo, nekad su se iza zatvorenih vrata trpali dodatni listići u glasačke kutije, a danas na javnoj pozornici svjedočimo kako se izabrani predstavnici građana prodaju vladajućima u državi i glavnom gradu, rugajući se tako biračima koji su glasali za njih. 

Zašto glasati ako zastupnici mogu tako lako biti kupljeni?

Ključna poruka takve prakse je da na izbore nema smisla izaći jer što vam vrijedi glas protiv Plenkovića ili Bandića ako će sutra oni za koji ste glasali biti dio baš Plenkovićeve odnosno Bandićeve većine. To je uništavanje osnovnih principa demokracije.

Prije nekoliko godina bio je običaj da političari izjavljuju kako su izbori “festival demokracije”. Ta fraza je i tada bila iritantna, ali nije bila posve netočna jer su građani RH ipak mogli koliko-toliko računati na to da će izlaskom na izbore smijeniti vlast kojom su nezadovoljni.

Lani se, zahvaljujući Plenkoviću i Bandiću, pokazalo da su izbori tek zauzimanje pozicija za besramnu političku tržnicu koja nakon njih slijedi, a u kojoj volja birača i demokratski legitimitet ne igraju baš nikakvu ulogu.