NJEMAČKA je danas ekonomska velesila, motor Europe, kako je neki nazivaju, a krajem Drugog svjetskog rata ta je zemlja bila u ruševinama. Dobar dio infrastrukture bio je uništen u savezničkom bombardiranju.

Neki veliki gradovi teško su stradali. Dresden je bio uništen. Stanovništvo Kölna palo je sa 750 tisuća stanovnika na 32 tisuće. Stambeni fond smanjen je oko 20 posto. U odnosu na prijeratno razdoblje proizvodnja hrane je prepolovljena, dok je industrija smanjena za trećinu.

Hitler je tijekom rata uveo ograničenja potrošnje hrane za civilno stanovništvo koje je nastavljeno i nakon rata. Kontrola cijena dovela je do velikih nestašica i razvoja crnog tržišta. Njemačka valuta bila je potpuno obezvrijeđena pa su se ljudi prebacili na robnu razmjenu.

Zemlja je bila podijeljena na četiri okupacijske zone - američku, britansku, francusku i sovjetsku. Nakon toga dolazi do podjele na dva dijela. Američka, britanska i francuska zona postaju Zapadna Njemačka koja je transformirana u demokraciju, Istočni dio postaje socijalistička država, iza tzv. Željezne zavjese i pod utjecajem SSSR-a.

Nije samo američka poratna pomoć pomogla razvoju Njemačke

Zapadna Njemačka sljedećih desetljeća doživjela je veliku preobrazbu. U razdoblju od početka 50-ih do 70-ih godina njihova ekonomija imala je prosječne stope rasta oko 7 posto godišnje, otprilike kao sada Kina, i postali su jedno od najsnažnijih gospodarstava.

Iako se taj uspjeh u široj javnosti često pripisuje Marshallovu planu, odnosno američkoj financijskoj pomoći za obnovu Europe, čini se da nije to, ili samo to, bio presudan faktor za uspjeh Njemačke, s obzirom na to da je američka pomoć iznosila samo 5 posto nacionalnog dohotka te zemlje. Također, pomoć su dobile i ostale europske zemlje pa svejedno nisu mogle pratiti Njemačku.

Njemačka se našla na prekretnici. Nakon dugog razdoblja kontrole cijena i državne kontrolirane ekonomije, Njemačka je morala odlučiti u kojem smjeru želi ići - i odlučili su se za Soziale Marktwirtschaft, odnosno socijalno tržišno gospodarstvo.

Predvodnik te škole ekonomske misli bio je njemački makroekonomist Walter Eucken sa Sveučilišta u Freiburgu. On i njegovi sljedbenici zalagali su se za tržišnu ekonomiju s određenim utjecajem države kroz progresivno oporezivanje, smatrali su da središnja banka treba biti neovisna i svojom politikom održavati stabilnost cijena. Imali su otklon od nacističkog režima, a njihove ideje u praksu pretvorio je jedan od njih -  Ludwig Erhard.

Zemlja je tada još uvijek bila pod okupacijom, a saveznici su u novim strukturama htjeli osobe koje nisu bile povezane s nacistima. Erhard je zbog svoje čiste prošlosti i otklona od nacista nakon rata prvo postao ministar financija Bavarske, a kasnije i direktor Ekonomskog vijeća. To je tijelo bilo privremeni organ vlasti u zemlji koju su još uvijek kontrolirale savezničke snage. Erhard je kao direktor Ekonomskog vijeća bio savjetnik Luciusa D. Claya, vojnog upravitelja zapadnih dijelova Njemačke.

No Erhard je s te pozicije mogao utjecati na procese i odlučio je krenuti u reforme koje su donijele ekonomski uspjeh.

Prvo je 1948. godine uvedena nova valuta koja je zamijenila onu iz nacističkog razdoblja. Uslijedilo je ukidanje kontrola cijena koje su trajale još od Hitlerova razdoblja. Ukidanje je naišlo na kritike sa svih strana, uključujući i savezničku upravu jer su smatrali da će taj potez pogoršati situaciju s obzirom na nestašice i da će cijene otići u nebo - no dogodilo se suprotno. Ubrzo su police u trgovinama ponovno bile popunjene, valuta je imala vrijednost, ljudi su dobili motivaciju za rad te se situacija drastično popravila.

Istočni dio zemlje još uvijek zaostaje

Preporodu Njemačke u određenoj mjeri doprinijela je i američka pomoć. Marshallov plan, odnosno Program za oporavak Europe koji je kreirao američki državni tajnik George Marshall, iznosio je 13 milijardi dolara (oko 135 milijardi prema današnjim cijenama) a dio toga, oko 2 milijarde dobila je Njemačka. I danas traju rasprave o tome koliko je ta pomoć utjecala na budući uspjeh Njemačke, s obzirom na to da je činila samo 5 posto nacionalnog dohotka u tom razdoblju,

No Njemačka je u samo jednom desetljeću, do 1958. godine učetverostručila industrijsku proizvodnju. Imala je vrlo snažne stope BDP-a sve do 70-ih godina, postala je vodeća ekonomska sila. Početkom 80-ih postigli su punu zaposlenost…

Dok je Zapadna Njemačka doživljavala procvat, istočni dio koji je ostao iza Željezne zavjese sve je više zaostajao. Nakon pada komunizma u istočnoj Europi i ponovnog ujedinjenja Njemačke, istočni dio bio je tek na 30 posto BDP-a zapadnog dijela zemlje. I danas, gotovo tri desetljeća kasnije, bivši istočni dio Njemačke još uvijek zaostaje za zapadnim dijelom države.