VEĆ SAM u nekoliko navrata pisao o statistikama koje su sve nepovoljnije po kršćanstvo na Zapadu. Slični se procesi zbivaju i u drugim krajevima svijeta i s drugim religijama. No, što je tome uzrok, zašto ljudi prestaju vjerovati?

Oduvijek mi je bilo jasno da nisu samo racionalni razlozi u igri, što, naravno, ne znači da je razum nebitan.

Razumom do nevjere

Recimo to ovako: kad bi postojali uvjerljivi dokazi bilo koje religije, u ateizam bi prelazili valjda samo oni koji te dokaze ne znaju ili ne umiju shvatiti.

No, kad god neku religiju krenete pomnije analizirati, polako kreću iskakati greške i nelogičnosti. Komplicirana povijest nastanka svetih tekstova, povijesne netočnosti, etički neprihvatljive ideje, predznanstveni svijet fantazija, sve to može navesti suvremenog obrazovanog čovjeka da u potpunosti izgubi interes za religiju. I to nije nipošto hipotetički, jako je puno onih koji su upravo to doživjeli.

Međutim, priča o analitičnom umu koji postupno shvati ispraznost religije nije univerzalna. Kako su neki sociolozi marljivo istražili na primjeru trinaest vrlo različitih država, čvrstu povezanost između analitičkog mišljenja i ateizma imamo, primjerice, u Australiji, Singapuru i SAD-u. No, drugačije stvari stoje u Kini, Finskoj, Indiji, Nizozemskoj, a u jednoj dobrano sekulariziranoj Velikoj Britaniji analitični su umovi čak pomalo skloniji religiji. I takve bistre i načitane umove sklone religije stvarno sam svojedobno i upoznavao po cijelom britanskom otoku.

Apatija i ateizam

Zašto ljudi postaju ateisti zapravo je druga strana pitanja zašto ljudi postaju vjernici. 

U kontekstu nestabilnosti, nesigurnosti i straha ljudi se nerijetko okreću religiji, koja im pomaže u podnošenju egzistencijalne krize i straha od smrti. Studija Johna Henricha s Harvarda potvrđuje da ljudi koji su bili izloženi strahotama rata čak i desetljeće kasnije imaju veću vjerojatnost da će odlaziti u crkvu ili džamiju. 

S druge strane, tamo gdje su ljudi apatični (nemaju egzistencijalnih problema) veća je vjerojatnost da će postati ateisti. Društvo s boljim prihodima i manjim nejednakostima ima viši postotak ateista, odnosno, kako je kanadski sociolog Stuart Johnson skovao termin, apateista. Stoga ne čudi da uređena društva poput skandinavskih imaju visok postotak ateista.

No, oni nisu ateisti poput Dawkinsa i sličnih (i mene), koji mogu naširoko objašnjavati probleme religije, njih to jednostavno ne zanima. Mi ateisti volimo reći kako su ona društva s više ateista ujedno i najbolje uređena, implicirajući time da ateizam vodi prema naprednom društvu. U stvarnosti je  možda uzročno-posljedični odnos obratan.

I jedna hipoteza usput: koliko zapažam iz rasprava po društvenim mrežama, znakovito je da o religiji mozgaju mahom ljudi srednjih i starijih godina. Oni mlađi kao da za takve rasprave uopće nemaju interesa i možda to ukazuje i na rast apateizma među mladima. 

(Ne)vjerodostojnost

Vjerodostojnima smatramo ljude koji čine ono što govore. Tako i vjernike koji zbog svojih uvjerenja čine i stvari koje im se ne isplate - ili im čak i nanose štetu - smatramo iskrenima. Ima puno načina na koji vjernik može djelima pokazati odanost svojoj religiji: od nejedenja određene vrste hrane (koliko god ona bila ukusna), preko spolne suzdržanosti, pa sve do spremnosti na mučeništvo.

Ljudi su društvena bića i na ovakve konkretne potvrde religijskih uvjerenja obično reagiraju s respektom. Uvijek blagi svećenik, spreman oprostiti i činiti djela milosrđa, nailazi na odobravanje i onih koji se ne smatraju religioznima.

Ali, ako takvih potvrda nema, ili, ako se susrećemo s potpuno suprotnim postupcima (hodža koji jede svinjetinu, svećenik koji ganja ženske, biskup koji poziva na progonstvo) prestajemo religiju ozbiljno doživljavati, čak i ako smo se zbog neke knjige ili propovijedi inicijalno i zainteresirali. Sličan se proces događa i u sređenim društvima s rastućim apateizmom, gdje je sve manje onih koji propovijedaju vjeru riječima i djelima, pa tako i sve manje onih koji takvu propovijed prihvaćaju. Tamo dolazi uglavnom do kontinuiranog i neumitnog propadanja religije.

U Irskoj je zbog fuzije religijskog i nacionalnog identiteta bilo puno primjera odanosti vjeri, no, brojni crkveni skandali doveli su do gubljenja vjerodostojnosti Crkve u društvu i mladi su sve manje izloženi utjecaju vjere. Tako je Irska ušla u jedan iznimno brzi proces sekularizacije. 

Veliki katolici

Za razliku od nekih drugih prediktora, manjak vjerodostojnih djela izravno je povezan s rastom ateizma u različitim kulturama. Što manje vidite pripadnike vlastite religije da čine ono što potvrđuje iskrenost njihovog vjerovanja, to su veće šanse da ćete postati ateist.

Stoga, ako želite predvidjeti budućnost katoličanstva u Hrvatskoj, postavite si jednostavno pitanje: kakvu sliku u glavi imate kad čujete frazu tipa "veliki katolik"? Zamišljate li čovjeka koji voli obitelj i bližnje, pomaže siromašnima, rado prašta, milostiv je i suzdržava se od svega lošeg?

Ili, zamišljate nekog tko od katoličanstva ima samo krunicu na retrovizoru polovnog Mercedesa, a voli se svaditi, psovati, ganjati cure i mrziti sve oni koji nisu slični njemu?
Ako većina vas na spomen velikog katolika ima u glavi prvu sliku, onda možemo očekivati barem stabilno održavanje katoličanstva u Hrvatskoj, ako ne i blago širenje među onima koji sebe ne smatraju vjernicima.

A ako pak većina vas sam spomen velikog katolika asocira na onog grubijana kojemu je vjera prije svega folklor i politika - onda je jasno da katoličanstvu na ovim prostorima prijeti neumitni kolaps u nekoj ne baš tako dalekoj budućnosti.

I nemojte meni prigovarati niti zbog slika koje sami katolici šire o sebi, kao ni zbog vaših osobnih doživljaja najveće religije u našoj državi.

Ni jedno ni drugo, složit ćete se, nisam ja izmislio.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Skeptički eseji o religiji" možete nabaviti ovdje.

Od Galileijevih sukoba s Crkvom, u prvoj polovici 17. stoljeća, do danas traje napetost između religije i prirodnih znanosti zbog različitih pogleda na svijet. U današnje doba ta je napetost čak i pojačana s obzirom na napredak prirodnih znanosti s jedne strane, i aktualne trendove jačanja konzervativizma u cijeloj Europi s druge.