PRIJE nekoliko dana, 30. lipnja, bila je godišnjica proglašenja neovisnosti Demokratske Republike Kongo, jedne od površinski najvećih i prirodnim resursima najbogatijih zemalja svijeta, što premašuje samo trajna nesreća koja već stoljeće i pol obilježava živote ove srednjoafričke države. U Kongu se već godinama vode krvavi građanski ratovi u kojima su počinjeni zločini nevjerojatne okrutnosti, a službene statistike UN-a otkrivaju da je u Kongu više od 4,5 milijuna izbjeglica, da sedam milijuna ljudi gladuje, da 13 milijuna ovisi o humanitarnoj pomoći. Povrh toga, ljude u Kongu ubija velika epidemija AIDS-a, a zbog stalnog ratovanja i raspada državnih institucija o funkcionalnom zdravstvenom sustavu nema ni govora.

Formalni vladar Konga je Joseph Kabila (sin ubijenog diktatora Laurenta Kabile), kojemu je mandat istekao prije više od godinu i pol, te se sada očajnički drži na predsjedničkoj poziciji, no on ne kontrolira cijeli teritorij države. Na istoku su sukobi i pokolji naročito uobičajeni, a cijeli Kongo je u stalnom stanju napetosti zbog prijetećeg državnog udara i predsjednika koji je izgubio svaki legitimitet. No ni pobunjenici se nisu pokazali kao bolja opcija jer je svima cilj zapravo uspostaviti kontrolu nad velikim prirodnim resursima zemlje, a ne izgraditi funkcionalnu državu.

Krvava vladavina Leopolda II.
 
Sve to je, nažalost, nastavak nevjerojatne tragedije Konga koja je započela u drugoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kolonijalističkog ekspanzionizma. Tada je kontrolu nad Kongom preuzeo belgijski kralj Leopold II., koji je od 1877. do 1908. upravljao nečim što se zvalo Slobodna Država Kongo, a nije bilo ni slobodno ni država nego osobni feud belgijskog monarha. U tim desetljećima su u Kongu počinjeni neki od najmonstruoznijih zločina kolonijalizma, a strava koja se tada događala inspirirala je i književno remek-djelo Josepha Conrada ''Srce tame'', koji je u Kongu neko vrijeme boravio kao kapetan broda.
 
Dvije vjerojatno najbolje publicističke odnosno historiografske knjige o povijesti Konga su ''King Leopold's Ghost: A Story of Greed, Terror and Heroism in Colonial Africa'' Adama Hochschilda i ''Congo: The Epic History of People'' Davida van Reybroucka, u kojima su detaljno opisani strašni zločini protiv čovječnosti za koje je odgovoran Leopold II. On je u Kongo, nad kojim je kontrolu preuzeo prevarom, poslao belgijsku vojsku, koja je prvo započela s prisilnom regrutacijom lokalnog stanovništva, a onda je krenulo nevjerojatno krvoproliće - ljudima iz Konga su se sjekli nosevi, uši i udovi ako bi se odbili pokoriti kolonijalnoj sili, stotine tisuća su završile u ropstvu, uništavane su obitelji, djecu se otimalo majkama itd. Zločini počinjeni po nalogu Leopolda II. su skoro pa neopisivi, a još gori ako se zna da je on bio uvjeren da je sve to, kako je govorio, humanitarna misija i da on ''donosi civilizaciju divljacima''. Zapravo se događala bezgranična pljačka prirodnih resursa Konga, od koje se Leopold II. bezgranično obogatio, a sve što se događalo u tom srcu tame je godinama bilo skriveno od svjetskih medija.

U trideset godina ubijeno i protjerano pola stanovništva
 
Tek početkom 20. stoljeća u europske i američke medije polako cure vijesti o masakrima i mučenju u Kongu, a pod pritiskom svjetske javnosti Leopold II. upravljanje Kongom prepušta belgijskom parlamentu. No tada je za milijune njegovih žrtava bilo kasno, a demografi su izračunali da je u tri desetljeća Leopoldove vladavine nad Kongom doslovno pola stanovništva te ''Slobodne države'' nestalo - ili su ubijeni ili su pobjegli da spase glavu. A značajan dio današnjih građevinskih ljepota Bruxellesa zapravo je sagrađen krvavim novcem stečenim na eksploataciji Konga.

Kongo nije imao sreće ni kada je postao neovisan početkom šezdesetih godina, usred hladnog rata. Jedna struja kongoanskih boraca za neovisnost je zagovarala savezništvo s SSSR-om, druga s SAD-om, a sve je ubrzo rezultiralo državnim udarom vojske, koju je predvodio Mobutu Sese Seko, koji je ubrzo orkestrirao i egzekuciju svojeg najvećeg političkog rivala, ljevičarskog nacionalista Patricea Lumumbe. Mobutu Sese Seko je puč izvršio uz pomoć SAD-a i Belgije, a kasnije je uspostavio i savezništvo s Kinom, koja ga je podržavala jer je bio protivnik SSSR-a. Vladao je desetljećima kao diktator, 1971. je Kongo preimenovao u Zair, a tijekom svoje vladavine je zgrnuo i golemo osobno bogatstvo. 

U Kongu se već više od dva desetljeća vodi nekoliko građanskih ratova bez pozitivaca
 
Zbačen je u ratu sredinom devedesetih, dok se u Švicarskoj liječio od raka. Tada vlast preuzima Laurent Kabila, otac trenutnog nelegitimnog predsjednika Josepha, no ni to nije značilo popravak situacije za obične ljude u Kongu. Tamo se zapravo već više od dvadeset godina vodi kontinuirani građanski rat, u koji su upetljane i neke susjedne afričke države, kao i velike strane korporacije, kojima je Kongo potreban za sirovine koje im trebaju za proizvodnju. 
 
Situacija se u mnogim aspektima nije značajno promijenila od ere Leopolda II., naročito kada je riječ o pretežitom izostanku interesa svjetske javnosti za događanja u Kongu. Tamo su proteklih godina nastradali milijuni ljudi, čemu mediji rijetko kada poklanjaju pažnju, a nitko od velikih svjetskih igrača nije zainteresiran pokušati smiriti situaciju. UN je u besplodnoj misiji očuvanja nepostojećeg mira, no krucijalan za dostavljanje humanitarne pomoći bez koje bi milijuni ljudi poumirali od gladi. 
 
Kongo je i danas srce tame čovječanstva, koje i dalje bez problema ignorira što se tamo događa.